Agresija je nasilno ponašanje, nasrtljivost, grubo napadanje, silovitost, drzak nasrtaj, sklonost izazivanju sukoba, napada na druge, podčinjavanje i dovođenje u podređen položaj. To je destrukcija koja se očituje u neprijateljskoj aktivnosti prema osobama ili predmetima. Agresija je ponašanje odraslih i djece koje se iskazuje neprijateljskim odnosom prema pojedincima, skupinama ili predmetima.
Socijalni psiholozi definiraju agresiju kao namjerno nasilno ponašanje radi zadavanja tjelesne ili psihološke boli. Naglašena je namjera, a postupak može biti fizički i verbalni napad. Prema Maccoby i Jacklinu, dječaci su više fizički agresivni, a djevojčice više verbalno. One su izvršile analizu 32 istraživanja o agresiji dječaka i djevojčica i utvrdile da su dječaci u 24 studije bili agresivniji, a u 8 nije bilo razlike među spolovima. Ni u jednoj nije uočena viša razina agresije u djevojčica.
Napad ili obrana
Agresiju uvijek prate gnjev, bijes, gorčina i negativni emocionalni naboji. Zato nas taj termin uvijek podsjeća na napadačku agresivnost, iako ona može biti i oblik obrane. U tom slučaju ona je dio nagona za samoodržanje i logičan odgovor na realnu opasnost, ugroženost, provokaciju, izazov. To je konstruktivna agresija, ali ako odgovor žestinom premaši stvarnu potrebu samoobrane – riječ je o destruktivnoj agresiji. Pretjerano snažne reakcije iskazuju mlade osobe s poremećajem ophođenja i delinkventi. Konstruktivna se agresija javlja kad je potrebno prevladati neku složenu zapreku, samo je na nju usmjerena i čim ju svlada prestaje agresija, a ta osoba osjeća se smirena, sretna i radosna. Svatko može biti agresivan. To je barem lako. Ali biti agresivan prema pravoj osobi, na pravi način, u pravo vrijeme, s pravim razlogom, u mjeri primjerenoj prijetećoj ugroženosti, to već nije tako jednostavno.
Destruktivna agresija iskazuje se bez razloga ili puno jačom silom od realno potrebne. Uvijek je znak slabosti, jer se snaga ne vrednuje silovitošću, već kontroliranom agresijom. Razlikujemo:
– reaktivno stanje (stečeno iskustvom), odnosno odgovor na frustraciju, izazov, provokaciju,
– nagonsko ponašanje, upravljano urođenim instinktima, odnosno kao nešto s čime se čovjek rađa.
Oponašanje uzora
Prema Mummendey, instinktivna sastavnica agresije sigurno je prisutna kod ljudi, ali agresija nije uzrokovana isključivo instinktom, već je i posljedica frustracije. Ta teza integrira koncept nagona i socijalnog učenja i situacijskih čimbenika, koji uzrokuju agresivno ponašanje, a mogu se prilagoditi situacijskim čimbenicima, čime je omogućeno njegovo mijenjanje.
Razlikujemo dva tipa agresije:
a) impulzivna agresija predstavlja namjeru da se nekomu nanese šteta, ugrozi integritet, zada bol, uzvrati udarac, da ga se omalovaži, ponizi…,
b) instrumentalna agresija oblik je ponašanja kojemu je osnovna svrha postizanje nekog cilja, pri čemu je nanošenje štete žrtvi sporedna stvar i nema neko posebno značenje za agresora.
Nadalje, prema načinu i objektu iskazivanja, agresija može biti: kontrolirana, nekontrolirana, potisnuta i pomaknuta.
Agresija se uglavnom usvaja socijalnim učenjem i oponašanjem uzora, ali jednako tako i kontroliranjem agresivnih nagona te pedagoški ispravnim reagiranjem na agresivno ponašanje drugih osoba.
Nekontrolirani izljevi agresije mogu rezultirati velikim nelagodama i sankcioniranjem zakonskim mjerama jer se društvo od agresivnih pojedinaca i skupina štiti temeljem važećih zakonskih propisa.
Potisnuta, osobito dugotrajna agresija može oštetiti duševno i tjelesno zdravlje. Pomaknuta agresija naziv je koji označava njeno pražnjenje na osobama ili objektima koji nisu izvor frustracije.
Prikrivena agresija (pasivni oblik) očituje se u besposličarenju ili sporom pokoravanju zahtjevu roditelja. To je poseban oblik osvete koji ljuti roditelje, a istodobno ih sprečava da dijete kazne za otvoreno suprotstavljanje. Slab školski uspjeh može biti djetetova nesvjesna pobuna protiv roditelja koji mnogo traže, a malo daju. Djecu treba voljeti, shvatiti njihove mladenačke, životne i razvojne potrebe pa će biti manje agresivna. Voljeno i zadovoljno dijete nije sklono agresiji. To Wenar lijepo kaže: «Određena djeca koja pokazuju acting out – kao što su trčkarala maloljetni delinkventi – nisu srdita toliko koliko su očajnički željna da ih se voli i cijeni. U toj žudnji i privlačenju pažnje drže da je bolje da se nekoga traži zbog ubojstva nego da ga se uopće ne traži.»
Roditelj nekad iz neznanja, u posve dobroj namjeri, prijeti, zastrašuje, ucjenjuje u stilu: «Ne popraviš li negativnu ocjenu, prebit ću te kao vola u kupusu…, smjestit ću te u popravni dom, javno ću te se odreći.» «Ako ne položiš popravni, ne dolazi mi kući!» U strahu, dijete je napeto i, ne samo da ne može učiti, već se počinje agresivno ponašati prema vršnjacima i profesorima, a kad ne zadovolji očev zahtjev, plaši se batina koje je iskusilo na vlastitoj koži, bježi od kuće, skiće, besposličari, luta nepoznatim mjestima, druži se s prijestupnicima, delinkventima.
I riječ boli
Neodgovorni i nepedagoški postupci roditelja oblik su teške verbalne agresije. Korekcija učenja i discipline ne postiže se šutnjom, terorom, strašenjem, ucjenom, strogoćom, već ljubavlju, dobrotom, osobnim uzorom. Disciplina prožeta ljubavlju i objašnjavanjem, uz dosljednost standarda ponašanja, pomažu kontroli agresije, dok je kažnjavanje, odbacivanje, zanemarivanje i nedosljednost oslabljuju. Pojačana pobuđenost, koja je obilježje agresije, treba se usmjeriti u alternativna, konstruktivna ponašanja; ona može motivirati trkača, satiričara, socijalnog reformatora jednako kao i delinkventa. Treba obratiti pažnju na probleme koji su u podlozi afektivnog ponašanja – osjećaji nevoljenosti, ponižavajući osjećaj beznačajnosti, preziranje samoga sebe. Agresivnom djetetu treba pomoći da pronađe konstruktivne načine svladavanja srdžbe usmjeravanjem na njene izvore. U discipliniranju, odgoju i suzbijanju agresije ne važi ona narodna «klin se klinom izbija», nego suprotno: «agresivno ponašanje, slab školski uspjeh i nedisciplina djece korigiraju se i uklanjaju jedino ljubavlju, uzorima.»
I agresivni trebaju pomoć
Agresija i bijes najčešće su reakcija djeteta i adolescenta na provokaciju, suprotstavljanje, frustraciju, prepreku, omogućavanje ostvarenja namjere. To je odgovor na izazov, prijetnju, ucjenu, uplašenost, ugroženost, osjećaj poniženja, bezizlaznost, bespomoćnost, uznemirenje.
Ako agresivnost i svoj bijes iskaljuje na mlađem bratu ili sestri, treba to odmah spriječiti, rastaviti ih, žrtvu poslati u sobu, a na nasilno dijete pripaziti. Ako odbija razgovor, treba mu mirno reći: «Znam da si ljut, nezadovoljan, ali problemi se ne rješavaju silom, već razgovorom. No, ne znam što te muči dok mi ne kažeš. Predlažem da se smiriš i odmoriš pa ćemo mirno i otvoreno razgovarati.» Ne tražite od njega pristanak jer će to u ogorčenju odbiti i ne dodirujte ga jer će ga to razbjesniti. Kad prosudite da se umirio i da je spreman na dijalog, sjednite pored njega i recite: «Bio si jako ljut i uznemiren. Da si se pogledao u ogledalo, uplašio bi se sam sebe!». Možda se nasmije, a to je dobar početak. Pokažite volju za razgovorom i slušanjem. Postavite pitanje za koje držite da će ga potaknuti na razgovor. Pozorno i aktivno slušajte, ne prekidajte ga, bez obzira na to za što optužuje žrtvu, što upotrijebi poneku prostu riječ, prijetnju, što govori povišenim tonom. Ne upozoravajte, ne prijetite, ne namećite mu svoju volju, rješenja i ne dovodite ga u podređen položaj.
Nametnuti svoju volju je nasilje, a nametnuti sama sebe vrhunac je nasilja – tvrdi Lao Ce. Vodite ravnopravan dijalog, u razgovoru budite konkretni, iskreni, razboriti, jasni. Ako se služi lažnim optužbama i opravdanjima, zatražite dokaze ili mu ih vi predočite. Ne odgovarajte na osobne uvrede jer ćete i vi postati agresivni i, umjesto rješavanja problema, doći će do sukoba. Tek po rješenju problema, upozorite ga na upućene vam uvrede. Kontrolirajte situaciju, ali ga ne strašite. Onaj tko te se boji kad si prisutan, mrzi te kad si odsutan! – tvrdi T. Filler. Zato predložite da ponudi rješenja problema. Dogovorite da ubuduće ne ide u sukobe, nego da razgovara s vama. Ne tražite obećanje i ne istražujte zašto se tako agresivno ponaša. To ćete činiti kasnije, kroz spontane razgovore. Jednostavno ga nešto upitajte, a potom znalački razgovarajte o uzrocima njegove agresivnosti. Budite vrlo strpljivi, svakodnevno otkrivajte malo – pomalo.
Suradnja, a ne osuda
Ako utvrdite da je problem delikatan i složen, ne pokušavajte vršiti korekciju. Predložite odlazak u savjetovalište i zatražite stručnu pomoć. Lewis P. Lipsitt kaže: Ne smijemo propustiti poučiti djecu, čak i kad ih štitimo od viktimizacije, da je najveća pogibelj za njih da i sami postanu nasilnici, točnije rečeno žrtvovanje fizičke i psihološke dobrobiti drugih osoba; da je uništavanje života ili sigurnosti drugih osoba kroz ponižavanje, nasilje, udaranje ili bilo koji drugi oblik «omalovažavanja» jednako destruktivno za njih same kao i za njihove žrtve. Kad je riječ o sprječavanju agresije, valja se držati mudre izreke: «Bolje je spriječiti nego liječiti!» Najefikasnije mjere sprječavanja društvenoneprihvatljivog ponašanja, pa tako i agresivnog, jesu uzori odraslih, ponajprije roditelja i učitelja, te mjere primarne prevencije i korektivne mjere. Ako dođe do agresije, provode se mjere sekundarne prevencije i korektivne mjere, a kod najsloženijih slučajeva dugotrajne mjere tercijarne prevencije, liječenje i rehabilitacija.
U liječenju se koriste pedagoške, mentalnohigijenske, socioterapijske i psihoterapijske metode. Uz stručan tretman, dobro postavljene granice i znalačko vježbanje regulacije stupnja aktivnosti, svako dijete može naučiti kanalizirati svoju agresivnost i uspostaviti samonadzor.
Da bismo djetetu pomogli u korigiranju agresivnog ponašanja, uz već rečeno, treba:
– pridobiti učenike na aktivnu suradnju i maksimalan angažman u provedbi terapijskih mjera,
– ostvariti kvalitetnu komunikaciju stručnog tima, učitelja, roditelja i učenika,
– organizirati radionice socijalnih vještina, asertivnosti, rješavanja konflikta i problema,
– pohvaliti pozitivno, suosjećajno, prijateljsko ponašanje i davanje podrške među učenicima,
– kontinuirano učiti djecu uljudnom i neagresivnom ponašanju, pokazujući to uzorima,
– stalno promicati vrijednost spolne, vjerske, nacionalne i socijalne tolerancije,
– poticati učenike na njegovanje humanih odnosa među spolovima,
– pridobiti učenike da svojim primjerom ukazuju međusobno poštovanje, pružanje potpore, zaštite i sigurnosti slabijim vršnjacima i vršnjakinjama,
– osmisliti kratak igrokaz sa scenom nasilja i obranom žrtava te osudom agresije; agresivni učenici prvo će igrati ulogu nasilnika, zatim žrtve i na kraju promatrača,
– zamoliti agresivne učenike da opišu kako su se osjećali u ulozi dječaka koji se agresivno odnosi prema vršnjacima, kako u ulozi žrtve, a kako u ulozi promatrača,
– svakog od njih zamoliti da se brine o jednoj od žrtava agresije i da je štiti od nasilnika,
– svaku gestu iskazane i eventualne zaštite javno istaknuti i pohvaliti.
S učenicima valja razgovarati o agresiji, osuditi ponašanja koja druge ugrožavaju. Ne valja osuđivati agresivnu djecu i adolescente (to, nažalost, mnogi čine) jer će oni uzvraćati agresivnim napadom i odbit će suradnju. Teško je iskreno surađivati s onima koji te osuđuju. Bolje je reći mu: «Ti si vrijedan dječak/djevojčica i nitko nema ništa protiv tebe, ali svi osuđujemo tvoje agresivno ponašanje prema vršnjacima.» J. Matthew Casey tvrdi: Grubost je pokušaj slabog čovjeka da bude jak. Kad on shvati da vršnjaci osuđuju njegovo agresivno ponašanje, a ne njega i uvidi da je ono degradirajuće, aktivno će se uključiti u borbu protiv nasilja nad djecom pa će se cijeli razred naći na zajedničkom zadatku.
Praksa pokazuje da ih većina prihvati i promiče mirno rješavanje problema kao društveno prihvatljiv i afirmiran oblik ponašanja. U akciju treba uključiti i promatrače, osobito one koji potiču nasilje, kao i one koji se ravnodušno odnose prema agresivnom napadu. Maksim Gorki kaže: Ne budite ravnodušni, ravnodušnost je smrtonosna za ljudsku dušu. Ravnodušne učenike treba poučiti kako će pomoći žrtvama i zaštititi ih, a onima koji podržavaju napadača dokazati da to čine samo kukavice, a hrabri su uvijek na strani žrtve. S agresivnim učenicima treba više rada i odgojnog djelovanja, programa korištenja slobodnog vremena i zabave, pa ni rezultati neće izostati. Zastrašivanje, ucjena, kažnjavanje i sila donose više štete nego koristi. Nasilje nije nikad obustavljeno nasiljem, nego samo nenasiljem – budističko je sveopće načelo, a veliki borac za nenasilje, ljudsko dostojanstvo, jednakost prava, slobodu Mahatma Gandhi poručuje: Nenasilje je prvo načelo moje vjere. Završimo Kantovom preporukom: Postupaj tako da tvoj postupak može postati općim načelom ljudskog ponašanja. /autor: Mr. sc. Ivica Stanić – zzjzpgz.hr/
U stvarnosti, agresija i nasilno ponašanje izgledaju ovako:
Upozoravamo da su neki snimci uznemirujući.
http://youtu.be/xPODFG5hRks
http://youtu.be/-Y-Wls-EryQ
http://youtu.be/MC40hlPz6s8
http://youtu.be/xEXZf4wvJkU
