Sada više nema kombinacija. Idu samo najbolji. Za čas Stari kontinent sluša o idealnom sastavu, njihova će klasa pomaknuti klasiku za još koju godinu.
Super-ekipa. Svaki od njih, u ovom vremenu play-stationa, Facebooka, računara, Amazonke, Done Barbare, marvelovih Avengersa i njihovog svemira, vrijedi milione. Ko bi ih pobijedio? Niko.
Ili, pitanje je sad? Hamletov dobri duh prošarao bi nebom kao repatica, da čuje svoj monolog, kojeg znaju i oni koji se nisu dočepali gimnazijske mature. Ovaj Dream Team, europsko najbolje od najboljih, ima zveket.
Njihovo je umijeće artističko. Genijalci. Nije čudno, ovo je društvo puno tolikim repertoarom i raskošjem tumačenja fudbala.
Uistinu, oni su plesači na tankoj niti igračke akrobatike. Kompletni, maštoviti, duhoviti, svestrani. A kako izgledaju? Ko su oni? Nisu ni bešumni, ni nevidljivi: Neuer – Alves, Ramos, Thiago Silva, Marcelo – Iniesta, Modrić, Pogba – Messi, Neymar, Ronaldo. Kako igraju? Ovako…
Piše: Sead Bašić
Ovaj Dream Team je dobio na težini u odbrani. Start je čvršći, zbijenost snažnija, lopta je manje u zraku. Visoka odbrambena linija, široka, plećata, igra pažljivo, stalno u višku igrača, i ne na ”krivoj nozi”, već s flasterom pod okom. Prsati, snažni, ne gube prisebnost. Riješiti i rješavati situaciju. Taj ekipni duh i sjaj zvijezda koje se ne daju izvući iz discipline da bi ih ”zakucali”.
Jednostavno, ovo je linija odbrane bez ijednog incidenta, bez ”pijanih”, užasavajućih trenutaka. Čudesno. Jer dolje, nije čudo, vruća krv vrije.
Mrežu čuva germanski gospodar širokih prostora. Dirigent odbrane, dirigent igre. Neuer, refleksan, hitar, gibak. Često daleko izvan kaznenog prostora. Brz. Danas broj jedan u intervenciji, sretni spoj tehničkih i taktičkih mogućnosti. Ispred Güntera Bernarda, ispred Fritza Buchloha.
Tu, u odbrani, očito vladaju generali, koji s vremenom prihvataju filozofiju eksplozivnosti, koja se uzima kao sinonim za sve ultradefanzivne strateške i taktičke postavke. Bez eksplozivnosti, uistinu, nema ni igrača. Ima ta linija Sergio Ramos – Marcelo – Thiago Silva – Dani Alves svoje adute: i visinu i brzinu, i tehniku, i lakoću, i smisao za udarac i golove.
U prvom redu oni su u fizici ”strojevi”. U toj liniji koja ima loptu pedeset metara dugu i izbačaj da sve zvoni, fudbalsku strast i živu igračku inteligenciju, pregled igre, a igraju briljantno, u tehničkom smislu, savršeno, i misao za postaviti se, onjušiti namjere protivnika, za preteći loptu.
Nije teško prepoznati ni raznovrsnost veznog reda. Mirnoća, elegancija, pregled, golovi. I dribling.
Ko su ti konkurenti? Kompletni, maštoviti, duhoviti, svestrani, najjednostavnije fudbalski supermeni: Andrés Iniesta – Luka Modrić – Paul Pogba. U jednom čarobnom loptanju – ringišpil.
U tom triju, koji diše europski, igra se fudbal od šale, vicasto, neponovljivo. To se ne da pokriti. Taktika, mudrost, zabava i korist. Za tim. Bili bi jedrenjak u punoj ljubavi za silnim vjetrom. Istina, oni su neuhvatljivi. Lordovi terena. Taj osjećaj za loptu, pregled, neočekivanost, akrobacija, pa špica. I slobodan je udarac priča za sebe. Pokrivaju cijelo igralište, od gola do gola, s onom umjetničkom crtom, klasni artisti. I onda su, kada sve lađe potonu, na komandnom mostu, gospodari situacije. To je, uistinu, blistava strana briljantnih majstora. Uvijek, u bljesku pobjede, u gorčini poraza – glava gore.
Smirena paleta velikih znalaca.
A onda, obično lopta kroz noge, široka panorama i prohujali napadač. I tu je hladnokrvnost izvedbe očaravajući. Finesa, stilistička minijatura, spektakl. Tribina to shvata i zato je aplauz silan. Uvijek uspravni, od prve, igrači situacije. Jasno: Lionel Messi – Neymar – Cristiano Ronaldo.
Visoka klasa pojedinaca, fudbal u širokom prostoru. Uvijek protiv ”igrača više”. I ne bježe od dvoboja. Preskaću, u trku, podmetnute noge, lebde, trče kao gazele i tresu mreže, uz osmijeh bijelih zubi. Nogom, glavom, petom, koljenom.
Nije li kod Messija, u trku, lopta uvijek uz nogu? Zar jedan Ronaldo ne izaziva napad golmana, koje zaobiđe stilističkom jednostavnošću i loptu lagano plasira u mrežu. Nije li i Neymar stilist s dubokim ”zagrađivanjem” lopte. Dribler. Voli se i poigrati. Približiti protivnika na dohvat lopte, opustiti se, ‘’ohladiti se’’ a onda iznenada potegnuti potez, lomeći nalet.
Toliko jednostavnosti u navali idealnog sastava FIFProa. Pucanje iz nemogućih situacija. Idealni saradnici koji daju nezaboravno skladnu igru…
Balerina željeznih šaka – Manuel Neuer
Bez konkurencije. Danas.
Predodređen za svjetsku klasu. Figura na granici krhkosti dječaka i čvrstine muža. Munjevit u refleksu, majstor odbrane izbliza, sa osebujnim lovljenjem lopti. Originalan. Zagrižljivost opasnosti nategne svaki Neuerov mišić. Naglašene jagodice na blijedom košćatom licu još više iskoče. Munjevita reakcija, podmetnuta ”šapa”, i – odbrana. Neuera, ovih dana ljubimca Allianz Arene, fantastikom odbrana, dugačkim, brzim, munjevitim letovima uzduž razapetih mreža, s ‘’magnetom’’ u rukama, sa skidanjem lopti, koje impresionirano novinarstvo vodi pod ‘’uhvaćenim kao klještima’’, sjećanje će urezati i u fotose reprezentacije i Bayerna.
Nije čudno, u šarenilu svih mogućih parada, letova, odbrana, kroz karijeru desetljeća, Neueru su London 25. maja 2013. i Rio de Janeiro 13. jula 2014. njegovo golmansko remek-djelo. Ponekad se znao poigrati i grubo pogriješiti, ali ti su trenuci sve rjeđi. Svojim načinom odbrane potisnuo je i vrsnog peštanskog ‘’letača’’ Gyula Grosicsa.
Ovaj je Mađar danas dobio pravog nasljednika.
Ljepotan u fraku – Sergio Ramos
Nezamjenjiv u klubu, ali i reprezentaciji Ramos otvara prvu liniju, koja se doima fizički najsnažnijim djelom ovog Dream Teama.
Često opušten, nezainteresovan, ali sa potrebnim kontinuitetom. Pun žive vatre talenta. Nema situacije koja bi pobrkala njegovu viziju. Snažne lopte, ciljane, uvijek na ”krivoj nozi” protivničke navale, to je njegova kanonada. Pun suptilnosti, razmišljanja i rješavanja zagonetki. Čvrst na nogama.
Dugokosi Španac, koji imponira agresijom, borbenošću, zalaganjem i htijenjem, najčešće ordinira u sredini zadnje linije, iako besprijekorno djeluje i po desnom boku. Iznimna fizička snaga, izdržljivost, vrlo solidna tehnika te univerzalnost, vrline su ovog igrača koji rijetko kada griješi.
Njemu nije ništa teško. Ili – sve mu je lako. Često na ramenima navijača. Lopta u malom prstu, veliki pregled igre, milimetarsko dodavanje, sve je to Ramosov arsenal. Nije ni bez ‘’zlata’’. Dva puta s Španijom Euro-pobjednik (2008, 2012). Uzeo je i svjetski fudbal ‘’pod svoje’’ na Mundialu u Južnoj Africi (2010).
Njegovo je vrijeme. Njegove noge, zlatnici Reala.
Nasmijani artist – Marcelo
Ramón Calderón, predsjednik Reala, presjekao je spor još 2007. godine: “On je važno pojačanje za nas, on je mladi igrač koji će ubrizgati malo svježine, jer naš je plan dovesti još mladih igrača u ekipu. Vrlo smo sretni jer on je biser kojeg cijela Europa želi!”
Ne samo zbog crne kože, on i Pepe bili su tih dana atrakcija uvijek razigranog, grandioznog, neobuzdanog Santiago Bernabéua. U rukama puno zlata: tri La Lige, jedna Liga prvaka, europski Superkup i Svjetski klupski kup. U velikoj ljubavi, u bijelom dresu nebeskih visina preko 250 puta.
Uz Roberta Carlosa, on je zadržao najviše osobina koje se pripisuju madridskom fudbalu iz tog zlatnog doba, a to su sitan vez, tehnički dotjerana igra u kojoj nisu zapostavljena ni savremena dostignuća – brzina, fizička pripremljenost i snaga. Marcelo je imao, istina, velikog prethodnika. Ne u broju, u klasi. Nije to nikakva mudrost. Pitanje iznenađenja. Doduše, potrebna je puna kontrola lopte, stabilnost, rad tijela, umješnost. To je sve. To je Marcelov slalom.
Reprezentacija, prvi put 2006. protiv Walesa na White Hart Laneu, 2:0. I jedan pogodak Marcela. Nasmijani artist je u tome imao nešto Carlosovog. Kreator situacija, ne realizator pogodaka. Ne, pod svaku cijenu. Marcelo je veći žongler, hitriji na kratkim relacijama, eksplozivniji, sav u vatri proboja. Carlos je bio bure baruta. Ne jači, brži, jači na lopti.
Finter. To je Marcelo.
Jednostavnost na čudesnoj snazi individue – Thiago Silva
Shvatljivo je i što se Thiago Silva, kao izraziti fudbalski talenat marljivim radom vinuo do vrhunskih dostignuća, moglo se očekivati i da će sa svojim izvanrednim fizičkim odlikama stići daleko na fudbalskom polju, kao što bi vjerovatno imao uspjeha i u drugim sportskim granama.
On drži širokim prsima, čvrstinom, britkošću, sjajnim postavljanjem, inteligentno, mirno, Moukandjoa, Batshuayia, Ben Arfu. Preko njega se ne može. Izvanrednog refleksa, snažne muskulature. U svom širokom repertoaru ima toliko finesa, toliko rješenja, toliko bogati kist da su mu bravure dobile iluzionistički ton. Čista apstrakcija.
Nije trebalo ništa drugo tribinama Parc des Princes no da gleda, u tu jednostavnost na čudesnoj snazi individue, proučavajući, ispitujući, zapažajući: mirnoću, suzdržljivost, plemenitu ozbiljnost njegova lica; priprostu čestitost koja se ogleda u cijeloj njegovoj pojavi; simpatično neobaziranje na svoju veličinu – neobaziranje na stotinu pogleda što su prikovani uz njega – neobaziranje na duboko, nježno, iskreno poštovanje iz grudi svih Parižana koje se širi prema njemu. Veliko iskustvo, manje trči, ali divno vodi igru.
Thiago Silva, izvan svih standarda. Jednostavno, kroz ljepotu igre traži fudbalski izraz. Njegova je krilatica – odgovornost.
Borac do zagriženosti – Dani Alves
Protivničke fudbalere njegova vještina ne zabavlja.
Beskompromisni nastupi u dresu Blaugrane promovisali su ga u ljubimca Camp Noua, igrača koji ne preza ni pred kime i za kojeg nema granica. Alves je slijedio utabani južnoamerički put: već od ranih igračkih dana pokazao je da će postati novi biser u dugačkom nizu brazilskih majstora, sjajan dribler, pucač, brzanac i kao ofanzivni desni bek, pokazao je vrhunske mogućnosti.
Visoko umjeće i indiviualni latinski duh spojen u Amadove vedre priče postavljene u području uzgajanja kakaoa, Bahie. Samo se u Brazilu, gdje je fudbal svetinja, gdje će dah igre zapljusnuti i s naslovne stranice političkog dnevnika, u svakoj radio i tv emisiji, gdje se na naslovnici može vidjeti divljeg i rabijatnog Edmunda, kako ponizno kleči pred svećenikom koji ga škropi svetom vodicom uoči utakmice s ”bezbožnim” Englezima, slikat će i Robinha kako igra odbojku na pijesku ili Beckhama kako se penje na Corcovado, u podnožju Kristovog spomenika iznad Rio de Janeira, u zemlji koja se proteže od sjevernog dijela države Bahie do obale između Natala i São Luísa, rađaju se grandiozni i, doduše natovareni siromaštvom, blistavi artisti, naglašeno crne kože.
A logičan put svakog brazilskog fudbalera je onaj u Europu. Alves će u Andaluziji potvrditi čast jednog kontinenta, zelenog, južnoameričkog, onaj prepoznatljivi cvrkut kanarinca, žutila i zelenila amazonskih divljina, tog biljarskog češanja lopte, duhovitosti, pucanja koje nosi tu vražiju felšu, čitavu šumu suhih listova, trk mustanga, ravnotežu linija, lakog osvajanja prostora, ljepote koja jednostavno opija.
Na Camp Nouu, Brazilac će postati još otvoreniji, još jasniji, približivši se Segarrinoj kompletnosti.
Vitez tužna lica – Andrés Iniesta
Omalen, ali plećat, staložen u trenucima kada bi se sve slamalo, s pregledom koji ide sve do plaže Sant Sebastià.
Iniesta je individualist, ali i velemajstor dodavanja. Stvaralac igre. Opsežan, širok, vidovit. Centrocampista. Klasični igrač sredine terena i fudbaler prvih linija. Veliki dribler, kratkog trka i sprinta. I trči, i juri, i sprinta, i lije znoj, još više krv, iako je crveno krvav pod kožom i zaljubljen u Barcelonu do pune opijenosti. Iniesta je baš to: ovisnik o Barçi, Camp Nou, Kataloniji.
U La Masiju je Iniesta istrčao u ljeto 2006. i sve je poslije bilo mala noćna muzika. Ona Eduarda Toldre. Supertehnika i kvocijent inteligencije, bili su zlatnog namaza na licu brzog i okretnog Inieste. Omaleni kavalir s ružom dugih noći Barcelone, na čijim ulicama grmi i sijeva, zasjeo je godinama na fudbalsku katedru Španije, konkurirajući slavom gotovo nedostižnom Telmo Zarri, Césaru Rodríguezu i Pahiñu. Igra Iniesta i ovih dana gospodski, elegantno, bez trunke napetosti, bez pilula i dopinga, najjednostavnije, poput Miguelija i László Kubale, koji su digli Camp Nou do čistog eklektizma.
Svi ti silni udarci, svi ti doživljeni suhi listovi moraju biti u malom džepu da bi se stalo uz Iniestu. Fudbalski gospodin, daleko od skandala i polemike. Ako je i ušao s nekim u sukob, rješavao je stvar mirnim putem, podalje od medija. Pristojan sportaš, mekih pokreta i lucidnih ideja. Majstor zadnjeg pasa. I danas, u trideset i jednoj godini života, već pomalo na zalasku svoje bogate i uspješne karijere, Iniesta u Barceloni ima status živuće legende.
Igrač koji nije po svaku cijenu žudio za slavom, te je zbog toga nekoliko puta odbio mnoge europske klubove.
Bravura obojena vatrom i akrobacijom poteza – Luka Modrić
Solist koji nije nikada ostavio saigrače na cjedilu.
Veliki dribler, veliki tehničar. Artist. Emotivac, vrlo osjetljiv, ali svojim majstorijama taj nježni, krhki momak, odaje sliku velikana. Nije ga teško prepoznati. Mršav, ”bijele” kose. Čvrst, koščat, snažan, brz, duboki ”vjernik” poteza, igrač je instinkta, majstor prolaza, u punoj kontroli lopte i pravca. Zna i kao krilo oduzeti loptu, tući se, boriti se do zagriženosti. Da, zna nagaziti ”bekovski”.
Ovih dana uživa u gol-radosti drugih na madridskom Santiago Bernabéu. Nije klasa Andrésa Inieste, ali jeste briljantan. Igrač čiste tehnike. I bez sumnje svjedok jedne velike epohe madridskog kluba, koji je opsjenio svoje obožavatelje 2013. u Lisabonu. U kraljevskoj bijeloj majici Los Blancosa, na Luzu, bio je Modrić kakvog ga pamti i Maksimir i White Hart Lane. Uskog, ali istančanog osmijeha, bio je veliki gospodar svoje volje. Nesposobni zaustaviti ga sportskim sredstvima, fudbaleri Atlética batinali su ga koliko su stigli.
Morao je podnositi laktove, uklizavanja, podmetanja nogu, štipanja, povlačenja i blokove momaka težih od njega i po deset kilograma. Nije čudno: borac bez predrasuda, uvijek je ”ginuo” na terenu, postavio bi i glavu tamo gdje mnogi ne bi krenuli kopačkom. Jednostavno, davao je cijeloga sebe za napredak ekipe – a takve igrače tifosi znaju cijeniti, kao i treneri.
Nije li sam Modrić zbog igračkih vrlina, pobjedničkog karaktera, odlučnosti i izdržljivosti, već godinama nezamjenjiv u veznom redu madridskog sastava. Brz, okretan, vižljast, spretan, stabilan na nogama i izvanredne koordinacije pokreta.
Te atribute nemaju ni Toni Kroos, ni James Rodriguez, ni Arturo Vidal, ni u jednoj teoretici modernog fudbala.
Fantom u crno-bijeloj košulji – Paul Pogba
Pun čudesne zrelosti koju inače sa sobom vuku samo tridesetogodišnjaci.
Razapinje mreže udarcima, i gotovo sve, ili bolje rečeno skoro svaki gol ”bombom”. Svojim žarom, lakoćom izvedbe, genijalošću i panoramom terena, masu zna dovesti do opijenosti. Ne nedostaje mu niti Pirlove duhovitosti, tog biljarskog češanja lopte, stila, kojem su pljeskali i strašni ljudi sa Juga. Pogba, profinjeni stilist, iako uvijek ima bar dvojicu na sebi, ne voli, kao ni jedan Afrikanac, pod dobro zategnutom francuskom zastavom, pokrivanje izbliza.
Ipak, toliko je obdaren intuicijom, živom eksplozijom mišića, probojem kroz guste protivničke majice, kao i onim čudesnim osjećajem i vlastitim načinom kreacije. Na svakoj utakmici Juventusa iz repertoara daje svoju tačku. On će potisnuti ljubav crno-bijelom dijelu Torina za slavnim Pirlom, do tada uz Buffona najboljim fudbalerom Juventusa.
Tribine novog stadiona zaljubljene su u crnilo njegovo kože.
Vođen nekom višom fudbalskom inteligencijom, koja uključuje tačno predviđanje kretanja lopte i odbrambenih igrača, proizvodi golove kao na traci. Njegovo je snalaženje u kaznenom prostoru vrhunsko, briljira u skučenom prostoru, brzinom reakcije preduhitri svakog braniča, jednostavno, ima onaj njuh kojim predosjeća izgledne situacije za gol. Nevjerovatna sposobnost za ”dirigovanjem” i vođenja ekipe na terenu, vizija i nepredvidljivost njegovih poteza, stavili su ga na sami vrh italijanskog fudbala.
Ritam prugaste crno-bijele košulje, cnih hlača i crnih dokoljenica koji zove u zagrljaj. To je čarolija Vecchia Signore. Ritam je to crnog Juventusa, koji jednostavno traži pruženu ruku, stisak, iako se fudbalski virtuozi mogu vidjeti samo na malom ekranu.
Nije li iz baš takvog ozračja i Pogba? Nije čudno, pohvalnica stiže i od ostatka Kontinenta.
Apsolutna konstanta – Lionel Messi
Sa izuzetno krhkom građom, kakva u današnjem fudbalu ne bi mogla svakome proći, Messi sve nedostatke nadoknađuje neobično brzim razmišljanjem i spretnim pokretima.
Razvio je nevjerovatnu tehniku i postao jedan od najboljih driblera u istoriji, a njegovi golovi i asistencije oduzimaju dah. Sve što je radi izvodi bez napora. Lagano i jednostavno. Čarobnjak lopte. Nevjerovatno kako taj ”tanki” čovjek, gotovo na staklenim nogama, manevriše među iskusnim kopačkama. Njegova je kontola lopte u punom trku probila i vječnu slavu Diega Maradone.
Virtuoz, supertalentovan, nadaren široko. Lak, otmjen, vitak, zmijolik, hitar, okretan, s tom loptom čvrsto među nogama, čudesnih ideja, vizionar, doslovno je u šetnji među protivničkim linijama.
Ma, čudesa, izvan svih serija.
Godinama motorna snaga Barcelone i Argentine. Lucidnost, prefinjenost, preciznost, sve to krasi Messija, iako se u dresu reprezentacije znao štediti kada je terenom trebalo prosipati svu žestinu i strast temperamenta. Sitna koraka, odugog u preskoku prepona protivničkih đonova. Grom iz vedrog neba. Barcelona i Messi, to je ljubav bez kraja. U tom čarobnom loptanju, ofanzivac, opasan pucač, oduzima da bi zabio.
Za plesati tango Messi je sav u ritmu. Njegova je formula jednostavna: pucati. Sav u čekanju lopte na kopačku otvorio je put sopstvene slave.
Tu je eksplozivnost teško naći.
Čudesni svijet driblinga i finti – Neymar
Slike jure milion na sat. Barcelona već dvije sezone ima svog čovjeka.
Ali, i novu zvijezdu. Novu novcatu. Ona nije iz ove postojeće zlatne škrinje fudbalera. Mladi, koji još uvijek to jesu, visoke obećanosti, već su ostarjeli. Neki, više ili manje. Ne svi. Još su uvijek golobradi Gerard Deulofeu, Denis Suárez, Sergi Roberto, Sandro Ramírez, Munir… još uvijek obećavajući.
Ali sjedeći na tribinama Camp Noua, gledajući 23-godišnjeg Neymara, čini se da su i oni u vozu za Yumu. Odlazeći. Na laganim nogama, hitar, brze promjene ritma, opasan, jak u duplom pasu, puno lopti s očima. On puca rezano, tačno. Taj s loptom može da izvede sve. Čarobnjak. Do sada je na Camp Nou pjevana oda Messiju. Dokazao je klasu kada mu je bilo tačno četrnaest godina. Već tada na njega treneri nisu gledali kao na običnog ”početnika”, već kao na fudbalera, koji je sigurno pošao stopama Mengálvia, Lime, Dorvala, Zita, Peléa i drugih fudbalskih asova koje je dao grad na rijeci Tietê.
Taj je Neymar mali maestro. Nasmijani Paulista. On ne igra, on se igra fudbala. Svaki potez nova ‘’nota’’. Kreator, raskošni talent Južne Amerike, najprije Portuguesa Santiste, pa zabavljač na utakmicama Kontinenata, Europe i Amerike u Santosu i Barceloni, dribler.
Ima svoj put tamo gdje više nema ni svjetla ni sjene. Maazel s loptom.
Bijeli zmaj sa Iberijskog poluotoka – Cristiano Ronaldo
Silna sigurnost, čist na visokoj lopti, izletnik do kaznenog prostora, do gola, skakač na ubačenu loptu.
Visok, guste crne kose, miran, hladnokrvan, uspravan, sav na lopti, sabran, markantan, kadar daleko baciti loptu kao rukom. A toliko puta do sada upadao u zamku samouvjerenosti. Ipak, ono što daje svjetski ton madridskom Realu, to je ona Ronaldova čudesna ležernost. Utakmica puna vatre i dima, za Cristiana Ronalda je igrarija. Najbolji, jer rijetko je popuštala baterija koncentracije, a njegov je dres, poslije utakmice – mokar.
Naglašeni udarac vanjskim ristom i glava gore. Uvijek u ”pregledu”. Odlazak iz Manchester Uniteda nije ga zaustavio, brzo se priviknuo i postavio kao prvo ime madridskog Reala. Taj je status opravdao i pogocima. U 220 utakmica u bijeloj košulji kraljevskog kluba 239 golova! Iznad zvučne brzine, i samo ono paf! Gol! Cristiano-gol!
Nije li njegova muzika fado. A tako i igra: lelujavo, mirno, mekano, s dosta preciznim provlačenjem lopte kroz protivničke redove. Za tu će briljantnost majstorija, za umjetnički dojam, za široku lepezu finti, kraljevska loža taknuti njegovo rame mačem odobrenja. Taj prasak, oštrina, bravura, ljuljanje masa, temperament, jurnjava, iako u raskoraku, ali često s velikim potezima, nalikuje na vatromet.
Već se godinama s Messijem hrva za krunu najboljeg igrača svijeta i za ‘’zlatnu kopačku’’ Europe. Njih dvojica, sto posto. Nedodirljivi. Njima kapa dole. Novinari svih redakcija, svih listova i portala iz svijeta analitičkom upornošću seciraju igru ova dva ‘’božanska’’ fudbalera.
A, protesti Portugalca, ipak, nemaju ‘’aktivnu legitimaciju’’.
