U našoj zemlji sve je više ljubitelja paraglajdinga. Dakako, jedan od najpopularnijih kolektiva u BiH je Paraglajding klub Extreme iz Sarajeva. Predsjednik je Mirvad Zenuni koji je 2010. godine doživio tešku povredu. No, samo istinska vrijednost može opstati unatoč svim iskušenjima, a to je potvrdio Zenuni koji se brzo vratio na ‘’let kroz nebo’’.
Adrenalin mu je u krvi, a letio je paraglajderom od Trebevića do Srbije, spuštao se sa pomenute olimpijske planine u grad na Miljackoj, letio je od Romanije do Zlatibora i oborio je državni rekord.
Također, prezentirao je kombinaciju paraglajdinga i skijanja na Bjelašnici, a svojevremeno je ljubiteljima ovg sporta pokazao kako izgleda bajka u turskom Oludenizu. Za Life.ba Zenuni je govorio o klubu, aktivnostima tokom pandemije, odgođenom takmičenju na Bjelašnici, popularnosti paraglajdinga i osjećaju u trenucima leta.
Piše:Edin Isanović
Možete li na početku reći koliko klub trenutno ima članova?
Klub Extreme Sport Sarajevo broji 54 aktivna člana. Svi su piloti paraglajdera, neki od nas bave se i drugim adrenalinskim sportovima kao što su padobranstvo, motociklizam, ronjenje, planinarenje, skijanje… S ponosom naglašavam da smo svi veliki ljubitelji prirode i da mnogo ulažemo u promociju i očuvanje naših planina i prirodnih bogatstava. U kontaktu smo sa mnogobrojnim klubovima širom svijeta, a od prije nekoliko godina aktivno su nas počele posjećivati organizovano i velike grupe paraglajding pilota iz Francuske, Švicarske, Holandije i drugih zemalja, te država iz okruženja. Nekako je sve spontano krenulo zahvaljujući poznanstvima sa mnogobrojnim pilotima koje sam upoznavao na raznim takmičenjima širom svijeta i kojima sam pričao o našim terenima. Tako su počeli dolaziti kao pojedinci, a kasnije i u velikim grupama. Imamo sada dvije najveće grupe pilota koji dolaze sa kolegom letačem iz Francuske Manuom Bonteom, te druga velika grupa švicarskih pilota koji dolaze preko agencije Fly With Andy. Veoma je bitno da se širi pozitivna priča o nama kao domaćinima, te da su svi zadovoljni našim terenima za letenje.
Kako ste provodili vrijeme tokom pandemije, je li bilo treninga?
U aprilu su vladali uslovi za letenje kao iz paraglajding bajke i cijeli klub je bio veoma aktivan. Ispitivale su se nove rute širom zemlje od naših pilota, a poseban akcenat smo stavljali na trasiranje ruta koje smo planirali koristiti za takmičenje koje se trebalo odrzati polovinom četvrtog mjeseca.
Spomenuli ste takmičenje koje se trebalo organizovati na Bjelašnici, ali je iz objektivnih razloga odgođeno. Hoće li se ponovo organizovati?
Mnogo posla smo uradili po pitanju organizacije takmičenja i uložen je veliki trud i novac. Nažalost, kriza uzrokovana pandemijom je dovela do toga da ga odgodimo. No, ne gubimo nadu. Čekamo da se popravi situacija i nastavljamo tamo gdje smo stali. Kod organizacije XC takmičenja u preletu veoma važan faktor predstavlja meteo prognoza, odnosno vremenski uslovi na dane nadmetanja. Dodatno zaboli činjenica da smo imali i idealno vrijeme u dane kada je planirano takmičenje. Ekipa iz kluba je lako odrađivala planirane zadatke o kojima smo pričali. Polijetanje sa Trebevića pa prelet preko grada pa dalje preko Romanije, Rogatice, Višegrada i zaustavljali su se na granici. Sada čekamo da se situacija stabilizuje. Ako sve bude OK, moguće je da ćemo ovo takmičenje održati u augustu.
Prema Vašem sudu, raste li popularnost paraglajdinga u BiH?
Iz dana u dan sve je više interesovanja za ovaj sport. Mnogi nas kontaktiraju sa upitima za tandem let, za školu letenja, kako da pristupe klubu… Ovo nije masovni sport kao fudbal, košarka, atletika i nije ni sport za svakoga. Kada je u pitanju škola letenja ili tandem let, u našem klubu sve se radi po internacionalnim pravilima – u cilju sigurnosti za sve. Kako za pilote paraglajdera tako i za učenike ili putnike koje vozimo u tandemu. Pojedinci ovaj sport ,nažalost, shvataju olako pa smo imali raznih situacija – počev od ljudi koji dođu u školu samo da bi se uslikali za instagrama, zatim pojedinaca koji donose korištenu i pohabanu opremu koju holandski piloti odbacuju, a ovi ih pokušavaju prodati novim polaznicima i slično. Imali smo jedan neobičan slučaj zimus. Pojavio se oglas ,gdje čovjek kojeg niko od nas ne poznaje, sebe predstavlja kao instruktora paraglajdinga i nudio usluge brzog kursa letenja. Nedugo nakon što smo taj oglas vidjeli, desila se nesreća. Pomenuti je jedan dan došao na Bjelašnicu, uslovi nisu bili za letenje jer je puhao jak sjeverni vjetar sa žestokim udarima i to su uslovi koje bi neko ko je prošao školu letenja trebao znati da na takvom danu nema šta tražiti na brdu sa krilom. Poletio je. Međutim, vrlo brzo ga je vjetar razbio o padinu i završio je sa otvorenim prelomom noge. Imao je sreću što je preživo. Nažalost ovakve stvari prave samo negativnu reputaciju i nama kao klubu koji ulažemo velike napore u promociji sporta i sigurnosti.
Možete li opisati osjećaj kada ste u zraku?
Teško. Mogao bih nabrajati danima sve najljepše riječi kojih bi se sjetio, ali ni tada ne bih dodirnuo ni trun onoga šta mi osjećamo dok letimo i zbog čega ustvari – letimo. Reći ću vam jednu stvar. Ja sam se kroz život bavio, a i danas se bavim i uživam u mnogobrojnim sportovima. Godinama sam skakao padobranom, ronim kada god mogu, vozio sam sportske motore i motocross, vozio sam trke i bilježio sam ozbiljne rezultate, planinario sam i planinarim i dan danas, bavio sam se alpinizmom, volio sam skokove sa velikih visina u vodu, bordao sam dugo i obožavam skijanje. Ipak, paraglajding živim, o paraglajdingu maštam i kada spavam i kada sam budan. To je nešto što me čini sretnim i nije to samo kod mene tako. Većina paraglajding pilota svijeta doživljava ovaj sport na isti način.
Koji je bio Vaš najveći izazov do sada?
Definitivno, najveći izazov našeg kluba do sada bila je organizacija Svjetskog prvenstva prije sedam godina. To je nešto što je nas koji smo bili aktivno uključeni u organizaciju iscrpilo poslednji atom energije. Bila je to teška borba sa državnim sistemom koji realno ne funkcioniše, borba sa ljudima koji ne razumiju šta znači donijeti jednom gradu i državi organizaciju prvenstva. Oni su se ,umjesto da pomognu jer su bili na pozicijama da to urade, trudili da nam pokvare i unište organizaciju prvenstva. ZOI 84 nam je tražio 10 hiljada KM da nam upali žičaru. Tražili smo im da plaćamo pojedinačne karte što je najskuplja verzija, ali mnogo jeftinija od traženog iznosa. Ipak, nisu pristali. Organizacija Svjetskog prvenstva, gdje je učestvovalo 79 pilota iz 24 zemlje svijeta, 8 takmičarskih dana, nije bio nimalo lagan zadatak za nas. Uspjeli smo osvjetlati obraz zahvaljujući vrijednoj ekipi iz kluba, te pojedinim osobama koje su se uključile sa strane da nam pomognu. Posebno iz razloga sto nismo imali skoro pa nikakvu podršku države. Federalno Ministarstvo sporta nas je jedino podržalo sa 3 hiljade KM koje smo potrošili na rafting. Ostalo smo uspjeli osigurati kroz privatna poznanstva i donacije nekoliko domaćih firmi kojima upravljaju normalni ljudi koji vole svoju zemlju i cijene ono što mi radimo za društvo.
