Blog

Bilo jednom podno Vezuva: Dio drugi

0

Diego Maradona – veliki uzor, idol mnogih napuljskih pokoljenja, neustrašivi ratnik – ne samo da je bio idejni začetnik ostvarivanja fantazije San Paola, već je taj čarobnjak lopte na ”svetištu” napuljskog fudbala naglasio najbriljantniju epohu Napolija. Napor da mu se odupre pao je u vodu istog onog trena kad je zakoračio na teren San Paola, pomaknuvši klasu za klasiku riječima: ”Voglio diventare l’idolo dei ragazzi poveri di Napoli!” (Želim postati idol siromašne djece Napulja)

Bilo jednom podno Vezuva: Dio drugi, Life.ba

ilustracija

Piše: Sead Bašić/MI2 Blog

Napulj 1984. Dobri, stari Napulj. U zadnjem dijelu zgrade, odvojene od salona i prijemne prostorije debelim vratima koja ne propuštaju zvuk, bile su kancelarija predsjednika kluba, sala za konferencije, pažljivo zaključani ormar sa svim trofejima i crno-bijele uspomene napuljskog kluba. Antonio Juliano je ušao u kancelariju, sjeo za stol i zapalio cigaretu. Inače je u ovoj zgradi veoma rijetko pušio. Čekao je Corrada Ferlaina koji je iznenadnom akcijom preuzeo dionice od jedne dioničarke. Tek je nekoliko minuta prošlo od večere, prije nego što je predsjednik uletio u kancelariju, mada se činilo da je prošlo pola noći. Izvaljen na hladnim satenskim jastucima Juliano sigurnim i vještim rukama natoči kao rubin crveno vino u dvije istovjetne čaše, ne prolivši ni kap, uprkos njihanju fotelje. Generalni direktor Napolija znao je šta radi. Trebalo je Ferlainu za vruće napolitanske mase ”bijelog kruha i šarenih igara”. Nekoliko bora iznad jagodica širi se prema uhu, odaju četrdesetogodišnjaka. Samo je jedan razlog ležao duboko na dnu zadovljstva. Imao je ceduljicu u ruci, koju je pružio predsjedniku, a požutjeli je papir bilježio junaka velikih dvoboja. Ferlaino je okrenuo očima, malo zbunjen, ali nije se uznemirio. Pisalo je: ”Diego Maradona”.

Vezani sadržaj: Bilo jednom podno Vezuva – Dio prvi

Grande Napoli – prvi čin

Taj omaleni Argentinac, koji je uz tehniku imao i brzinu, i snagu, i udarac, koji je na psihofizičkom testu dobio ”osam godina manje”, pa završio u Barceloni, a karijeru dokrajčio na centru La Bombonere, sprintao je, sam, od centra, do bijelog Shiltona. Nikad nije toliko talenta, toliko pokreta, dinamike, tehnike i mudrosti bilo zgusnuto u jednom mladiću. Iako je ovih dana južnoamerički fudbal u beskrajnoj nedorečenosti, bez obzira što Messi na svojim gumenim mišićima, Neymar u bravuri svoje finte ili neobuzdani Suárez suptilno uvijen u zabijača da se sve praši, barataju loptom poput svojih očeva, nabijenog Argentinca je sama plavo-zlatna La Bombonera poslala u Europu da bi zasjeo godinama na fudbalsku katedru, konkurišući slavom gotovo nedostižnom Platiniju, onom istom koji nije pune tri godine dao krivu loptu, koji je zabio francuskih 1:0 na Parku prinčeva protiv Španije u finalu Eura ’84, koji je debelu knjigu slave zatvorio protiv Liverpoola u završnici Kupa šampiona godinu dana kasnije. U sivilu vlastitog betona, na suncu što probija vječnu vlagu veličanstvenog Napulja, strahovita će fizička snaga, široka pluća i visoka tehnika kao temelj koncentracije, sposobnost za vodstvo, apsolutna vizija igre, individualisti, artisti i, u prvom redu, kolektivna afirmacija Napolija, isklesati trofej iz istog onog crnog kamena kao i njihova uzavrela srca. Najslavniji radio-reporter Sandro Ciotti 1987. uzbuđeno i svečano će izjaviti: ”E finita! Napoli è campione d’Italia!”

LIFE:  'Kralj tenisa Novak Đoković u Visokom" Bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Mustafa ef. Cerić se oglasio putem Facebook profila

Grande Napoli – drugi čin

Čak i onda kada mu je mrak na očima, kada urođenu roladu pretpostavlja i Napoliju i pobjedi, pa čak i onda kada je u transu vlastite inspiracije, kada zaboravlja sve one, trenerski nabijene na nos principe ekipnog duha, kada mu njegov San Paolo koji ga voli do ludila, daje absolvo, poput rimskih careva izmučenim gladijatorima ili uspaljena šarolika masa na Seviljskom festivalu, u andaluzijskim arenama tauromahije, koja očito, tiho jenjava jer ju je pokrila i televizija. A gledati Maradonu bez onog vonja od usijanih tjelesa, velikih očekivanja Napulja, straha, parfema fasciniranih ljepotica, koje zanosno bacaju zlatne ogrlice vitkim gladijatorskim pobjednicima, bez mirisa žutog poškropljenog i vodom i krvlju snažnih grdosija blistave ljepote, koji su napumpani za samo jedno poslijepodne u tri sata, bila bi samo opozicija siromaštvu ideja, nakaradnog tumačenja, te najljepše sporedne stvari na svijetu. Za izvjesne muževne mlade glumce sa platnog spiska Ferlaina, koji su već tada tada postali zvijezde, ali nisu dobili glavnu ulogu, prisustvo na nedjeljnim zabavama San Paola, uvijek je bila prijatna dužnost. Iza zjenica plavih očiju 1989. vidjela se parada svjetlo-plavih košulja. Iza toliko fudbalskih kavalira, silnih momaka, sjajnih ljudi, Napolijev trijumf u Uefa kupu: PAOK (1:0, 1:1), Leipzig (1:1, 2:0), Bordeaux (1:0, 0:0), Juventus (0:2, 3:0), Bayern (2:0, 2:2) i Stuttgart (2:1, 2:2).

Grande Napoli – treći čin

Jug se 1990. ponosio svojom vladavinom. Napuljski svijet bio je bezbjedan za one koji su mu se zakleli na odanost, ostali, koji su vjerovali u industrijski Sjever, umirali su u masama. Jedini trn u peti bio je okretni poslovni svijet Milana i glasoviti ležerni apetiti Torina. Radio je Napoli pod vodstvom Alberta Bigona svaki dan sve bolje, udarajući tako brzo i sigurno da se ostatak Serie A zaustavljao gledajući Napolitance kako lupaju. Uzdužući se u svojoj klasi, rasturali su, kretali se, izmicali i pleli, okrečući utakmice i ispaljujući udarce, a da nije trebalo nijedanput izvesti pripremni pokret, dok je Maradona bio šef te parade. Očekivano prvenstvo je opet tu. Na obzorju je Vezuv stajao kao velika sjenka, beskrajni lanci nestajali su u svjetloplavoj daljini, oštri vrhovi bili su prekriveni vječnim plavetnilom. Čak i iz daljine izgledao je ogromno. Popevši se na nagomilano kamenje, Diego se zagledao ka suncu na zalasku. Gledao je kako sunčevi zraci svjetlucaju kao kovano zlato na površini Tirenskog mora, tamo gdje se pod rukom ponosno nosi titula italijanskog prvaka. Ispruženi dlanovi visoko prema nebu i urlik zadovoljstva: ”Napoli è campione d’Italia!” Nije čudno, u grad podno Vezuva ugurala se poezija…


Comments

Comments are closed.

You may also like