Da je, kao i svaki drugi fudbalski predsjednik, iznimno proračunat, uprkos bogatstvu kojeg je Aurelio De Laurentiis dosad stekao u karijeru, pokazao je proteklih mjeseci. I mala su djeca na tribinama San Paola shvatila da današnji Napoli ima nešto više za ponuditi. Iako postoji mišljenje da se sportska slika Italije nikada neće promijeniti i da će se sva slava djeliti na pola, između Torina i Milana, ovaj put se siromašni jug, pomalo nepristojno, ruga bogatijem sjeveru…
Piše: Sead Bašić/MI2 Blog
Bilo jednom podno Vezuva – Dio prvi
Bilo jednom podno Vezuva: Dio drugi
Napulj 2015. Dobri, stari Napulj. Letimična sjenka ptičijeg krila šmugnula je visoko preko suprotnoga zida i prošla kroz okno kupolastog prozora. S cipelama u ruci, bešumno se De Laurentiis udaljio od prozora i debelo ispunio sofu, očiju suhih poput zapaljena lista, iako mu je sadržaj adrenalina još uvijek u onoj količini dovoljnoj da ubije zmaja. Elegantni bijelac u godinama, srebrne kose i nemirne naravi, u fudbalu se zadržao zbog ljepote sporta u kojem starci kao on još mogu ratovati, iako mu je filmsko platno u krvi.
Već dugo. Već je dugo i u igri koju nazivaju životom i u sebi nosi dijelove toliko različite od ostalih da mu nikako nije jasno kako uopšte mogu činiti isto biće. Ali tako je bilo, i premda su mu nespojivi dijelovi vlastite ličnosti počesto priređivali iznenađenja, s vremenom je počeo uživati u unutrašnjoj vrteški koju je zvao dušom. A šta je drugo mogao? Osim toga, kako je stario, tako je uviđao da je sve nekako logičnije, tako je sve postajalo povezanije iako, istina, posljednjih godina nije uspio s Napolijem osvojiti toliko očekivanu titulu državnog prvaka. De Laurentiis u Napulj nije doputovao direktno, nego preko Rima. I zato zna da je morao naučiti kako gubiti da bi naučio kako pobjeđivati, kao i što zna zašto se mora uvijek davati sve od sebe. Predao se u potpunosti Napoliju, baš kao se predao teoretici osmomilimetarske trake davne 1978. kada je koordinirao rad na svom prvom filmu ”La mazzetta”, dajući glumcima upute o željenom načinu glume u pojedinim scenama. Navukao je cipele i onako misaon, za čitavu glavu bržih ideja od ostalih, odlučio ostatak sezone odigrati po onoj – ”uradi sam”.
Žestina temperamenta ugušena u taktu San Paola
Plavi momci tamo su se 1987. i 1990. dovoljno zabavljali, sada treba da ovi Maurizia Sarrija uzmu posao natrag. Okupilo se na San Paolu šarenoliko društvo: tu je čovjek čudesne mirnoće i sjajne tehnike u pozicionoj igri Marek Hamšík, u dugom koraku, u silovitosti udarca i slave Gonzalo Higuaín, u svojoj skromnosti s leptir-kravatom José Callejón, u punoj promjeni ritma, odigravajući poteze koji preskaču diznijevsku maštu Lorenzo Insigne, u lakom pristupu kaznenom prostoru Allan, neponovljiv u snazi intervencije ispred gola Pepe Reina i neposredno razaranje jedne slave, u sjećanju promaklih ljeta, Raúla Albiola.
U vrijeme dok su se Allegrijevi odredi već raspadali, onako kako se glasina prenosi od usta do usta, dok su Berlusconijeve logorske vatre već dogorjevale i kada su u Vječnom gradu pomislili kako se rađa svjetlo, čudovišna masa Vezuva izronila je kao kameni san dok su se pramenovi sjeverne magle utrkivali preko italijanskih polja, na krilima vjetra bježeći od sunca. De Laurentiis i te kako pazi na taj užitak. I svoj, i onaj na elipsi betonskih tribina San Paola. Danas je on tribun masa. Ima Higuaína i Insignea, euforiju i zov Vezuva, lire koje lete zrakom i zadovoljstvo prvog mjesta na tabeli Serie A. Dosta da se ostatak društva zamisli nad napuljskim umijećem.
Živa slika napuljskog shvatanja fudbala
Dugo vremena trošeni u dvorskim borbama sjevernog dijela Italije, ”I ciucciarelli” su vrhunac doživjeli ove sezone. Svaki imalo pronicljiviji tip na ”čizmi” uviđa da temperamentni Napolitanci imaju drugačiji mentalitet u odnosu na sjevernjake. Stoga čudi da nisu shvatili da se ekipa Maurizia Sarrija nije ispucala, te da njegov autoritet mirnoće može samo dodatno motivirati nezasićene zvijezde San Paola. Nevjerovatna vještina baratanja loptom, vrhunska tehnika, preglednost i kontrola igre promovisale su Napolitance u lidera Serie A.
Danas naglost njihovog temperamenta ne može zasjeniti njihov talent. Premda grad podno Vezuva ima najrigoroznije kriterije za dobivanje Olimpove lente, Napoli se već godinama ističe ”totalnim fudbalskim šarmom” i imidžom sjajnog kluba. Nije onda čudno što ovih dana oko deset sati u noći na ulice dolijeću prodavači prvih izdanja sutrašnjih novina koji očas rasprodaju svoju robu što još miriše na svježu štamparsku boju. Euforični izvještaji posebnih reportera odižu i onako uzavrele strasti, a debeli masni naslovi govore o dobijenome fudbalskom ratu sa Sjeverom. I tako redom. Napuljska će štampa mjesecima živjeti i napuhivati atmosferu sve do 15. maja 2016. i posljednje ligaške utakmice protiv Frosinonea.
’O surdato ’nnammurato
Jedna ”škola” fudbalskih simpatizera, istoričara i analitičara iznad svega štuje potez i majstorstvo, bez obzira na grube i suhe cifre koje običan svijet zove rezultatima. Drugi pak na prvo mjesto stavljaju uspješnost, djelotvornost, titule i statistiku, bez obzira na ”umjetnički dojam”. Oni prvi su esteti, oni drugi pragmatičari. I jedni i drugi imaju pravo, no kao i u mnogo čemu drugome u životu, to je u biti, puko pitanje ukusa.
No, Napolitanci zacijelo ne obraćaju previše pažnje na mane svjetlo-plavih košulja u trenucima kada im ”Trijada sa Sjevera” gleda u potiljak. Iako je nepromišljeno oslobađanje gnjeva najopasnija raskoš, Napulj uživa u svojoj mnogo pogodnijoj situaciji naspram Milana i Torina. Zadovoljni svojim položajem jednostavno i neposredno ispaljuju čepove slavljeničkog šampanjca nad protivnicima i nad sopstvenim samoobuzdavanjem.
Probudio se nagon za uspjehom, Napolitanci su stekli najveću prirodnu prednost, kada protivnici precjenjuju njihove slabosti. Neočekivani pravac je prema samom vrhu fudbalskog Olimpa. U grad podno Vezuva ugurala se poezija… ‘O Ciuccio, ’O surdato ’nnammurato…