Čarobna igra: Fudbal, trik koji pali

- Advertisement -

Da, otvoreni, ofanzivni fudbal je svačije zadovoljstvo. Tribina danas, kao i jučer, traži jasnu, čistu, otvorenu igru. Kreaciju maestra. Veću brzinu, više snage. Brze odbrane, još brže navale. To nisu italijanska, argentinska, njemačka, španska, brazilska, to su svjetska kretanja. Logično, jednostavno – igrajmo lijepo, golovi dolaze po sebi. Spektakl, tehnika i virtuoznost. Golovi i samo golovi.

Vrhunac i majstorstvo, čini se za sva vremena. Jučer Alfredo di Stéfano, Pelé, Raymond Kopa, Diego Maradona, Ferenc Puskás, Gianni Rivera, Giampiero Boniperti, Johan Cruyff, danas Neymar, Lionel Messi, Cristiano Ronaldo, Zlatan Ibrahimović, Robin van Persie, Wayne Rooney, Luis Suárez. Tribinu privlači žonglerstvo, ali i snaga. Hrabrost, spoj brzine i tehnike, sinteza kolektivnosti i individualnosti. Publicitet traži najveću klasu i ”čistoću igre”. Rijetki su blizu tim kolosima, mnogi daleko…

Piše: Sead Bašić

Divimo se njemačkom fudbalu, ali nam je na srcu, često urođeni dar brazilske virtuoznosti, poštujemo bogato iskustvo i taktičko umijeće ”čizme”, suzu, plač, promašaj, ali i visoku klasu i tehniku argentinske pampe, ne zaboravljamo ni brzinu, oštrinu, bravuru, temperament, jurnjavu i demonski posjed lopte španskog fudbalskog flamenca, posmatramo zabezeknuto žustrinu, snagu, juriš, bitku, tempo, bespoštednu igru s naglašenom ofanzivom britanskog Ostrva, žestinu temperamenta Crnog kontinenta ugušenu u taktu europskog kolektiva i južnoameričke individualnosti, u punom trku, širokih pluća i željeznih živaca Daleki istok, izvanrednu pokretljivost, širinu akcije i onu silnu strast da se uvijek bude pobjednik – slavljenik.

Super-junaci

To je nezaboravni super-junak super-meča dugotrajnije slave i od one Marvelove House of Ideas. Ne odbacujemo tvrdoglavost, čvrstinu, odlučnost i odrešitost ”desetke”, istovremeno silnu snagu, tehniku i tempo-fudbal ”osmice”, agilnost, visoku snalažljivost i ideju ”sedmice”, usplahirenost i lutanja ”devetke”.

S toliko neposrednosti, u usporedbi s terenom, u zbrci suza i radosti, tribina je u deficitu.

Fudbaler je taj koji joj daruje emociju, bez obzira bila ona negativna ili pozitivna. I šta se dešava? Betonski kolos pristaje, u pobjedi i porazu se totalno predaje miljeniku, koji zatvara taj krug predstave punih tribina. U football-storyju, ovih dana debelih stranica, postoji dokumentovana fotografija fudbalskih artista i ekipa koji su tokom posljednjih stotinu godina s punim pravom publicirali svoju istančanu tehniku i za čitavu paletu od drugih bili skloniji bravuri i plemenitiji u izvedbi.

Sukob svjetova! Počelo je s Urugvajcima u Parizu 1924. godine. Stari kontinent zgranut, potučen do nogu, ne samo golovima. Igrom, fudbalom drugog kova, artizmom. Još jedna Olimpijada u Amsterdamu 1928. ne donosi preokret. I na prvom Mundialu 1930. finale, jasno, Južnoamerikancima. Zlato Urugvaju, Argentini srebro.

U Italiji 1934. godine Brazilci su ti koji su pobrali sve simpatije. Ipak, Europa je bolja. Italija prvak, no stubovi Pozzovih Azzurra su Južnoamerikanci: Raimundo Orsi, Enrique Guaita, Luis Monti. U Francuskoj 1938. samo je Brazil protivnik, i bez obzira na to, Europljani su uvjerljiviji. Opet Azzurri sa zlatnom božicom, no i Zeleni kontinent ima daha.

Bila je to druga kruna Italijana, koji će na svjetskom vrhu ostati rekordnih dvanaest godina. Bila je to posljedica Drugog svjetskog rata, koji će najljepšu sporednu stvar na svijetu držati u zapećku sve do 1950. godine.

Prvi, koji je imao divovsku ekipu u pisanoj istoriji, bio je AC Torino. Od ratnog prvenstva 1943. pa do 1949. Toro je nanizao pet državnih titula, dok je italijanska reprezentacija četrdesetih vrvjela Bikovima.

Navala u sastavu Menti, Gabetto, Laik, Ossola i Valentino Mazzola bila je jedna od najofanzivnijih u istoriji italijanskog fudbala. Tih dana Torino je bio sretna kombinacija brzine i tehnike.

A onda, 4. maja 1949. u Lisabonu protiv Benfice, na oproštaju starog portugalskog internacionalca Josea Ferreire, prvi međunarodni poraz Torinjana – 3:4. Nekoliko sati kasnije Torino se izgubio u vatri i dimu. Na 600 metara visokom brdašcu Superga, bazilika.

Pierluigi Meroni je pilotirao krilima Fiata G.212 CP. ‘’Kuća nadomak’’, Torino nije daleko. Nadlet na baziliku-mauzolej, a onda krah. Krilom je na izlazu očešao zvonike kapelice. Pad, rasulo, sve crno.

PROČITAJTE JOŠ:  Stravična nesreća u Mađarskoj: Na reli utrci poginule četiri osobe

Cijela Italija u žalosti, Piemont u suzama. Stari Vittorio Pozzo jeca. Deset je njegovih azurnih momaka.

Nikad više neće istrčati: Valerio Bacigalupo, Aldo i Dino Ballarin, Milo Bongiorni, Eusebio Castigliano, Rubens Fadini, Guglielmo Gabetto, Ruggero Grava, Giuseppe Grezar, Ezio Loik, Virgilio Maroso, Danilo Martelli, Valentino Mazzola, Romeo Menti, Piero Operto, Franco Ossola, Mario Rigamonti i Julius Schubert. Osamnaest igrača, deset reprezentativaca. Scudetto će Torinu Fudbalski savez Italije, na dotadašnji način, četvrti zaredom, dodijeliti ‘’post mortem’’, dok su preostalih četiri kola igrali juniori.

Italijanskom su fudbalu trebale godine da se digne iz pepela, Torinu još i više.

Moderni fudbal

A onda Mundial u Brazilu i opet finale Južnoamerikancima. Urugvaj, mali kolos širokih ramena, istisnuo je i samog domaćina. Europljani nisu blistali, još uvijek nema Argentine. U Švicarskoj, završnica bez Južnoamerikanaca. Bude se Nijemci, u finalu igraju s razigranom mađarskom hordom Lake konjice.

Mađarski su Domobrani oduševljavali Europu i svijet tih godina. Bili su državni prvaci četiri puta u šest godina. Golman Gyula Grosics, veznjak József Bozsik, lijevo krilo Zoltán Czibor, spojke Ferenc Puskás i Sándor Kocsis bili su direktni potomci ‘’boga fudbala’’.

Tada nije bilo europskih kupova, ali Honvédu nisu trebali. Honvéd je tih dana bio mađarska reprezentacija, a ona je harala svijetom. Neporažena od zlatnih Olimpijskih igara 1952. do finala Svjetskog prvenstva 1954.

U Švedskoj Brazilci pjevaju i plešu, bez doticaja, bez faula. Spektakl, tehnika i virtuoznost. Golovi i – Pelé.

Vrhunac, čini se za sva vremena. Stari kontinent na pola koplja.

I europski su kupovi u jeku, a Real Madrid hara. Navala snova. Pet uzastopnih Kupova prvaka, svaki s pečatom nevjerovatnog Alfreda di Stéfana. A gdje su još bili Francisco Gento, Raymond Kopa, José Santamaría, Marquitos?

U Čileu 1962, Brazil više nije onaj, švedski. Nisu se iskazali ni Urugvajci, ni Argentinci, ali Seleção je otpjevao dilemu. Helenio Herrera stvara betonski Inter. Staroj školi je odzvonilo. Rodio se ”moderni” fudbal.

Herrera je kompjuterski bačen na papir. Odgovor – pravi.

Njegov je Inter ušao u istoriju kao ekipa koja je osmislila zloglasni bunker, ali je i njen napadački potencijal bio ubitačan. Inter ima pet igrača, pet calcio-zlata u svojim redovima: Španac Luis Suárez nosio je dirigentsku palicu, sin velikog Valentina, Sandro Mazzola i Brazilac Jair bili su udarne igle u navali, a po desnom je boku nadirao ofenzivni bek Giacinto Facchetti. Mario Corso osiguravao je dodatnu finesu u fazi napada.

Tri scudetta, dva Kupa europskih šampiona i dva Interkontinentalna kupa bili su plodovi Herrerinog rada. Promašeno finale Kupa europskih šampiona 1967. protiv Celtica zaključilo je sjajni ciklus.

Pelé je izudaran u Engleskoj 1966. Argentina i Urugvaj, gotovo prevareni. Teška Europa, na wembleyjskom finalu – Njemačka i Engleska. A onda Copa Mundial de Fútbol México. Na visini, na ”tankom” zraku, tačno u podne, okrenuta ploča. Elegantno, otmjeno, u korak. Polako, mirno, odlučuje čisto znanje. Brazil diže masu na noge, pred ekranima – carnival. Pelé caruje.

Ipak, Europljani ne skreću. Ajax Johana Cruyffa igra totaalvoetbal. Rinus Michels bio je otac totalnog fudbala, Johan Cruyff njegov prorok. Stefan Kovacs preuzeo je kormilo 1971. i dotjerao shemu amsterdamskih Kopljanika do savršenstva.

Neeskens je bio Cruyffov štitonoša, Krol najbolji bek svijeta, Haan je imao mišiće i pluća desetobojca. Od 1972. pridružio im se i robusni Rep. Prvo finale Kupa europskih šampiona 1969., pa tri pogotka ‘’u sridu’’ za redom od 1971. do 1973. I Svjetski kup ’72. Kada je Cruyff 1973. otišao u Barcelonu, čarolija je izblijedjela.

Nijemci su dominantni na svom Weltmeisterschaftu 1974., Holandija gazi i Argentince i Urugvajce. Svijet se na ”Prvenstvu pod mašinkama” divi argentinskoj ”mañani”, tom ”bezbrižnom” sutra, finoj tehnici Marija Kempesa, snazi Daniela Passarelle, razigranosti Daniela Bertonija. Ipak, Maradonin je fudbal ljepši. Čisti tango Buenos Airesa. Lude noći i meksičke gitare što plaču. Argentina je s laganom igrom, u ambasadorskom odijelu Južne Amerike, naivan za europske smicalice. U Italiji 1990. pomalo glupo prepušta zlato Nijemcima.

PROČITAJTE JOŠ:  Zeničanin Kenan Penjić novom pobjedom u Njemačkoj osvojio titulu evropskog prvaka

Evo, napokon i sambe. U Sjedinjenim Državama 1994. Tvrdo je tlo fudbala na Sjevernoameričkom kontinentu, ali ljudi osjećaju, postoji zanimanje. Istina, znaju gdje je lopta, ali ne i protiv predstavnika sambe. Holandija je samo žilava, Švedska bez kompasa, a onda antifudbal u finalu, i to onaj brazilski. To ne može prihvatiti ni tvrda Italija.

Sami Brazilci vrište: Ne! Hoće li fudbal biti bolji?

Doba fudbalskih Galácticosa

A onda prasak. Dim i prašina. Iza nje – Real Madrid. Trostruka kruna Starog kontinenta (1998, 2000. i 2002.). Zbog tih pomalo krupnih koraka galácticosima nije odgovarao sklizav teren Florentina Péreza. Istina, bilo je na Santiago Bernabéu i umješnosti i umjetnosti, Real je bio elegantniji, stilski dotjeraniji, ali ne i efikasniji. Galácticosi su utonuli u žutilo medija i nisu se snašli u svemu tome. Pérez je pokušavao napraviti razliku u svlačionici, dok je Barcelona čitala lekciju na terenu.

S tih širina Santiago Bernabéua dolazi, bez zadržavanja, u trenutku inspiracije solo-prodora, Zinedine Zidan. Strastveni loptač. Zlato, na Coupe du Mondeu 1998. Francuzi jesu plesali, ali istina malo ljeta. Do 2002.

Upravo te godine Azijci, potomci mongoloidne rase iz istočne i jugoistočne Azije, trče mahnito. Laki, sitni, hitri, lijepili su loptu za noge. Tragedija Trapattonijevih Azzurra i Camachove La Roje, s tim Azijcima, uistinu, nije bila slučajna. A onda je Ballack rekao: dosta!

Ipak, World Cup na Dalekom istoku pamti svog velikana – Luísa Nazária de Limu. Živa Walt Disneyeva figura djece cijelog svijeta. Još danas, Ronaldo ili Zidane.

Ilustracija
Ilustracija

I kad je inercija ponijela cijelo društvo na drugu stranu, u svlačionici barceloninog Camp Noua, rodila se visoka klasa pojedinaca. Barça, s Andrésom Iniestom, Lionelom Messijem i Xavijem Hernándezom. Pep Guardiola je dobro razradio ”evoluciju”, on zna čak i kraj. To je bila simfonija fudbala. Možda najbolje što je La Masia bacila na igralište Camp Noua.

Fudbal u širokom prostoru, oslobođen tereta vremena, bez utrke sa semaforom. Tačan. Tiki-taka. U punoj razigranosti, atrakcija i doživljaj. I danas. Tribine Camp Noua su svjedoci rastrčane grupe jedanaest dobro istreniranih, dobro plaćenih profesionalaca, koji su u svakom trenutku na terenu diktirali tempo igre. Nije bilo ekipe na Starom kontinentu koja je tu oluju prolazila bez ‘’gubitaka’’.

Katalonska paljba razbijala je Europu.

Finta Lionela Messija povećavala je snagu tog barutnog punjenja, distributer Andrés Iniesta pucao je topovski, na širokim ramenima Xavija Hernándeza Barça je Camp Nou dizala na noge, a milijarde ljudi pred ekranima ostavljalo bi tople naslonjače.

I što je najzgodnije, Barcelonina priča još nije završena.

Dugotrajna je slava i La Roje. Talenat pretvoren u klasu. Pod vodstvom Vicente del Bosquea, igrali su Španci za sva vremena, za svoju prošlost i budućnost. Dva europska i jedno svjetsko zlato. Od 2008. do 2012. A onda kraj na Zelenom kontinentu. Jednostavno: ispucani u dugim godinama slave, trijumfa, ispražnjeni u bombastičnim pogocima, u debelim novinskim natpisima, na ramenima katalonskog i madridskog fanatizma.

Nije bilo više ni strasti, ni želje za još jednom mundialskom pobjedom…

Njemačka deklasirala Brazil i plasirala se u finale Mundijala

U Brazilu će se pisati još jedna velika bajka njemačkog fudbala. U Belo Horizonteu furiozni Nijemci tukli su Brazilce sa 7:1! Njemačka je počela u svom stilu – tempo, tempo… Brazil je održavao ritam. Ipak, Elf je rastrčaniji, tačniji, lakši. Poluvrijeme – 5:0!

Toliko je bilo nadahnuća u igri Germana da su inteligencija, tehnika i jednostavnost Seleção satjerali u mišju rupu. Bile su to užasne minute za Brazilce. I velebna igra Nijemaca. Nije čudo, zlato za ekipu Joachima Löwa. Ispred Messijeve Argentine…

Roling, lopta kroz noge i šprint na metar, zaobilazak i – grmljavina. Čarobna igra – fudbal – trik koji pali.

Još od istog autora ovdje

- Advertisement -

NAJNOVIJE

MOŽDA VAS ZANIMA

Pekare “Manja” reagovale na izvještaj inspekcije o svinjetini u bureku koji se prodavao u Sarajevu

Povodom informacija Federalne uprave za inspekcijske poslove o prisustvu...

Nakon protesta Vlada FBiH pristala na dogovor: Rudarima će biti isplaćene dvije plate

Rudari i predstavnici Vlade FBiH postigli su dogovor na...

Posljednji pozdrav Abdulahu Sidranu: Zbogom Avduka, tvoj duh je ostao s nama i lebdi kao čuvar nad Sarajevom

Bosanskohercegovački pjesnik, pisac i scenarist Abdulah Sidran preminuo je...

Katastrofa u Njemačkoj: Prevrnuo se autobus Flixbusa, najmanje petero poginulih

Najmanje pet ljudi je poginulo, a više je povrijeđeno...

Prvi sat parkinga na aerodromu Sarajevo od 1. aprila će iznositi 4 KM

Aerodrom Sarajevo je danas saopćio kako će od 1....