Blog

Kad iščitaš i saslušaš komentare na vijesti i ispovijesti žena o zlostavljanju koje su doživjele…

0
Kad iščitaš i saslušaš komentare na vijesti i ispovijesti žena o zlostavljanju koje su doživjele…, Life.ba
Ilustracija

Kad iščitaš i saslušaš komentare na vijesti i ispovijesti žena o zlostavljanju koje su doživjele, bude ti (iznova) potpuno jasno zašto zlostavljane šute, zašto se zlostavljane zatvaraju u sebe – zašto neke dignu ruku na sebe, zašto o zlostavljanju ne govore i zašto samo rijetke, hrabre i odvažne, jedna ili dvije od stotinu, progovore. Zato što smo društvo licemjera, sistemskih zlostavljača i saučesnika. Zato što smo društvo lažnih moralista, posmatrača i voajera. 

Piše: Mersiha Novalić

Društvo zavirivača u maternice, krevete i džepove. Društvo koje ne vidi, ne čuje, ne govori, ali „sve zna“. Društvo koje žrtvi, čega god žrtva bila, ne pruža ruku, već je cipelari pred publikom.

A publika je u hodnicima, kancelarijama, salama za sastanke, medijima, društvenim mrežama. Zato što u žrtvama tražimo i krivce, jer za ime Boga „nije im se moglo desiti samo od sebe“. I svako zlostavljanje ima dvije faze, prvo ono individualno, onda ono kolektivno.

Nemoj pričati da si silovana. Nemoj pričati da te je dirao. Nemoj pričati da si žrtva mobinga. Nemoj pričati da te tuče. Nemoj pričati da ne možeš imati djece. Nemoj pričati da imaš dijete s umanjenim sposobnostima. Nemoj pričati da imaš rak maternice ili dojke.

Nemoj pričati da si razvedena. Nemoj pričati da ne dojiš. Nemoj pričati da si u post-porođajnoj depresiji. Nemoj pričati da ideš psihologu. Nemoj. Jer, društvu to nije ugodna tema. Tebe ko šiša. Ionako sve umišljaš i predimenzioniraš.

Ako ispričaš, društvo će donijeti sud da si svakako u tome učestvovala, sve što ti se desilo si sama izazvala, nisi timski igrač, sebična si, hirovita, ne znaš se šaliti, nisi dovoljno lijepa, pa si frustrirana, razmažena si. I tako dalje, i tako dalje.

LIFE:  Propast ili OffShore Fudbalski savez BiH

Ako i kad ispričaš svoju priču, javiće se brojni da ti kažu da je to ništa, šta se nekom drugom desilo – preuveličavaš, lažeš, samosažalijevaš se, tražiš pažnju ili, ono najvažnije, sve si to ispričala da bi izvukla neku korist. Ako je istina, što nisi TAD rekla.

Pa i danas odšutiš. Ujutro opet ideš na posao na kojem si manje plaćena od svojih muških kolega, ideje i odluke ti se propituju triput, jer žena si, mora da si negdje pogriješila.

Ako tražiš isto ili ne daj Bože više – dobiješ prijetnju upakovanu u celofan komplimenta „Znaš li ti uopšte koliko malo žena ima priliku raditi ovaj posao?“ Ta „satisfakcija“, valjda, treba da ti plati račune i bude priznanje za rad i trud.

Ako nemaš posao – i to si sama kriva, nisi se dovoljno trudila, tražiš nemoguće, biraš (kako se usuđuješ) ili si, pak, kriva što se nisi dobro ili nikako udala. A kad se udaš, društvo procjenjuje jesi se udala baš iz ljubavi ili si kalkulisala ostavinsku raspravu.

Čuješ nerijetko i onu „Pa htjele ste ravnopravnost“. Jer, u ovom društvu i svijetu „biti ravnopravan“ znači baš sve ovo prethodno nabrojano. I da se još malo potrudiš i dokažeš i pokažeš. I još malo. Evo ga, skoro si ravnopravna, sutra nastavljamo.

Dotad, javit će se još pokoja žena, da ti k’o žena ženi kaže da sve lažeš, da si kurva raspala, bez kučeta i mačeta, neostvarena i iskompleksirana.

Comments

Leave a reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

You may also like