Kontra piše o Koracima: Odrastanje bez autoriteta

- Advertisement -

Ja nisam književni kritičar. Ovako sam htio započeti ovaj tekst, jer zaista nisam mnogo kompetentan za književnost. Srećom, poznajem puno ljudi koji jesu pa taj aspekt Frenkievih „Koraka“ ćete moći pročitati u njihovim recenzijama.

Piše: Kontra

Ja sam reper, Hip Hop entuzijast i pišem „Hip Hop“ velikim slovima i često mi redakcije to ispravljaju, pa ću se zato probati fokusirati samo na taj dio (ključna riječ „probati“, jer još uvijek ne znam gdje će ovo otići).

Sinoć sam pročitao posljednju stranicu „Koraka“, zadovoljno zatvorio knjigu i razmišljao o svemu što sam pročitao.

Pored ličnog entuzijazma što mi je drug izdao autobiografiju, drago mi je da je bosanski Rap dobio svoje prvo književno djelo – još jedan znak da se ova nekada mala subkultura razvila rapidno za svega desetak godina.

Boris i Frenkie

Iako bi mnogi rekli da je ona otišla unazad, odnosno da se pogoršala, objektivno gledajući gdje je sve Rap muzika dospjela u ovom periodu može se zaključiti da je postala neizostavna u kulturi našeg društva, što nam je svima koji se bavimo time bio i cilj. Od pozorišta, filharmonije i filmova, do reklama, Eurosonga i klubova.

ISPOVIJEST

„Koraci“ počinje ratom, neizostavnim dijelom naše prošlosti a nažalost i sadašnjosti u određenoj mjeri. Dosta detalja koji su otkriveni nisam ni ja znao, a pričao sam sto puta o protjerivanju iz Bijeljine sa Frenkiem.

Već na prvih deset strana te knjiga potrese – ispovijest djeteta o tome kako mu se svijet srušio za nekoliko dana.

Boris Lalić, koji je inače zapisao ovu knjigu, odlično prenosi dječiju zbunjenost i ljutnju u nesvakidašnjim okolnostima koje su zadesile stotine hiljada djece širom BiH ali i svijeta.

Nasuprot tome, priča se nastavlja u Njemačkoj, obećanoj zemlji, gdje djeca imaju centre za mlade u kojima se druže i razvijaju interesovanja za zdravorazumne hobije pa čak i profesionalna zanimanja. Ono što se mene dojmilo ponajviše u ovom dijelu knjige je dobroćudnost i humanost Njemaca koji su ustupili svoj životni prostor nekim nepoznatim ili polupoznatim ljudima iz BiH, pri tome pokušavajući učiniti njihov boravak što ugodnijim, time rušeći stereotipe o „hladnim“ Njemcima koji i dalje postoje kod nas. U slučaju Frenkie-a ta pomoć nije bila jednokratna, već se javlja više puta u knjizi i danas mi je jasnije njegovo dobro raspoloženje kad god imamo koncert u Njemačkoj.

Iskrenosti nimalo ne nedostaje posebno u prvoj polovici knjige gdje ima seksa, droge i alkohola – većini neizostavnim elementima odrastanja. Ono što je dobro u vezi te iskrenosti je što nema glorifikacije narkotika, ali ne na suhoparan i roditeljski način, već onako iz duše, „nisam taj tip jednostavno“, što i nije Frenkie osim ako pitate pogrešne ljude. Čak ih predstavi kao elementom samodestrukcije određenih likova u knjizi, a gdje odbija sudjelovati u konzumaciji, samo da bi bio „u raji“.

Taj karakter se prožima kroz cijelu knjigu gdje odbija pogrešne uzore, a pažljivo bira prave. Naprimjer, na osnovu procjene kompetentnosti DJ Soula i Ede Maajke prihvata kritike i prijedloge vezane za muziku od njih, a ne od bilo koga, pogotovo ne od likova kojima je primarno duvati i igrati igrica. Čak u jednom dijelu baš ističe kako se u trenutku osjećao ponosnim na sebe što je odbio uraditi nešto što se njemu nije radilo, a ostali su radili. Smatram to važnom porukom svakom mlađem čitaocu, jer mentalitet krda lako preovladava kod naivnih mladih ljudi. Posebno je ova poruka važna jer se naša kultura u jednu ruku blisko povezuje sa konzumiranjem narkotika.

PROČITAJTE JOŠ:  Tragedija: Radnik poginuo u Tesliću

Knjiga odlično opisuje Frenkie-a kakvog ja poznajem – radilica koja kad zacrta neki cilj, sasvim sigurno će ga ispuniti. Dio kada obeća sebi i svom grafiti guruu da će proširiti grafite u Tuzli, a onda ispuni obećanje bez obzira na prepreke i pri tome nalazi saveznike, je ključan u shvatanju njegovog mentaliteta u knjizi. Direktno se može primjeniti i na muziku gdje se povezao sa FMJAM-om i ekipama širom BiH. Neke stvari jednostavno ne možete sami, a i ne trebate sami – pogotovo ne u kulturi čiji su temelji „mir, ljubav, jedinstvo i zabava“.

Također, opisi ličnih situacija nisu prepotentni, što bi mnogi pretpostavljali da jesu – negdje zaista ispadne mangup, naprimjer kada stane za svog brata kojeg su lokalni klošari istukli, ali negdje vidi da je ipak bolje prešutjeti, kada vidi šta bi njegov stih iz pjesme mogao njemu donijeti.

Frenkie i Boris – photo Sulejman Omerbasic

0-100

Slike poslijeratne Tuzle koje nam opisuje Frenkie a zapisuje Boris su manje-više iste u svakom većem gradu u BiH u tom periodu – sivilo, ruševine ali dobro raspoloženje mladih ljudi i želja za zabavom. Ovo kažem jer puno mojih prijatelja koji su stariji od mene su mi ovako opisali njihova iskustva u poslijeratnom Sarajevu. Kaže mi baš Cage neku noć: „Ma samo da mi je bilo izać’ iz mahale“.

Obzirom na okolnosti, fascinantno mi je bilo kako su se brzo ljudi uvezali koji su dijelili slična interesovanja, i bez tih divnih centara za mlade. Jak duh pojedinaca i zajedništvo su bili ključni za stvaranje grupa ljudi koji će crtanjem, muzikom i drugim vrstama stvaralaštva svoj uticaj proširiti širom BiH ali i u susjednim zemljama. Drago mi je da je neko zapisao od čega je sve krenulo i koliko se malo znalo o tom Hip Hopu u društvu, a danas svako treće dijete ima snapback kačket ili Air Force One tene. Nek’ se zna da si nekad bio izopćen iz društva zbog tih stvari i zbog koga/čega je to danas normalno nositi. „Koraci“ me vratila na osnove, kako je generacija ljudi od ničega pravila nešto značajno jer su oni vjerovali da je to značajno, i niko drugi.

Obradovala me i priča o prvim nastupima u Sarajevu i kako su se automatski spojili sa svojim istomišljenicima, svojim kolegama po kulturi. Dan danas nedostaje takvo spajanje ljudi iz različitih gradova u BiH prema svojim interesovanjima, bez obzira na sličnost ili različitost drugih identiteta. Da bi bilo značajno i održivo, ono mora biti prirodno, a spoj Frenkie-a i ekipe sa Nemom, Shtelom i drugima je bio upravo to. Kao „posljedicu“ toga vidim moje prijateljstvo i saradnju sa puno ljudi širom zemlje, kada se osjećam privilegovanim što imam koga na kafu zovnuti u skoro svakom mjestu gdje se nađem. Mnogi inžinjeri, stomatolozi i pravnici nemaju tu privilegiju. Hvala Hip Hop, što bi rekao Smoke Mardeljano.

STRUČNJACI OPŠTE PRAKSE

Nekoliko naslova sam vidio povodom izlaska knjige koji otprilike kažu da je ovo dnevnik jedne generacije i obavezno Hip Hop štivo barem na našim prostorima. Na fonu toga sam vidio i čuo nekoliko komentara koji kažu da je ipak Frenkie prerano izdao autobiografiju, s čim se slažem. Trebao je sačekati još dva dana makar, jer ne valja petkom knjigu izbaciti. Ako muzička karijera koja te je odvela do Australije, Amerike i Azije nekoliko puta, i životna priča u kojoj su prva sjećanja rat i protjerivanje iz rodnog mjesta, nije za knjige, onda je zaista prerano. Treba pustiti da sjećanja blijede i da ne budu zapisana, valjda.

PROČITAJTE JOŠ:  Nasilničko ponašanje na Ilidži: Petorka maltretirala i otela maloljetnika

Pored toga, u razgovoru sa nekoliko ljudi kojima sam odgovorio na pitanje „šta ima novo?“ sa tim da je Frenkie izdao knjigu, dobio sam drugo pitanje „a što to?“.

Ovo drugo pitanje ne uzimam za zlo ljudima jer je simptomatično za današnju letargiju mlađe raje, koja je posljedica svega čega su svjesni ljudi koji čitaju ovo. Dakle, nije više „ma kakav on“, nego „a što to?“. Zašto išta raditi što je izvan „normalnog“, zašto krenuti u nešto što nije apsolutna „sigurica“? Isto pitanje sam dobio od par ljudi kada sam im saopštio da idemo snimati album u Berlinu.

Kao što rekoh, ne smatram ovo nužno zlonamjernim, ali žao mi je što vidim takav manjak elana kod ljudi oko sebe. Smatram zlonamjernim samo onda kada pokušavaju to prenijeti na mene i druge, kako ne bi dali da išta ispliva iznad prosjeka. Sigurno su Frenkie i ekipa ovo čuli sto puta kada su išli snimati prvu pjesmu u FMJAM studiju, i eto šta bi od tog snimanja.

Reče jednom izvjesni Nedim, inače moj drug:

„Mi smo generacija koja nema autoritete“.

Ova rečenica mi se puno puta našla na umu dok sam čitao „Korake“.

Može se tumačiti kao da ne bendamo živu silu, ali isto tako da smo i sami sebi nebitni. Oboje je tačno. Ljudi mojih godina to misle dok ih/nas roditelji tove pričama o sjajnoj mladosti i kako se moglo na klupi spavati, dok u pozadini ide muzika iz njihovog perioda, inače jedina i najbolja muzika. Ništa naše nije važno niti relevantno, pa i muzika nam je smeće. Samim tim nema potrebe pisati išta o njoj.

Narcisoidnost generacije naših roditelja ide dotle da ima nekoliko dokumentaraca i članaka o tome gdje je ko izlazio i pio kafu. Imate nekoliko linkova, samo potražite.

l’ eto, važnije je izgleda je l’ Brega volio s manje ili više mlijeka kafu, od priče ljudi koji su prošli sve i svašta a sudjelovali u itekako relevantnom fenomenu danas.

„Koraci“ je važan dokument ne samo zbog Frenkie-a kao repera i ličnosti, već zbog čitalaca. Važno je pisati o Hip Hopu u BiH, jer je i on sam važan. Iako indirektno, ova knjiga može pokrenuti neku novu djecu koja šaraju u teku rime ili skice a koja mogu postati ne samo reperi ili rajteri, već i kreativni, slobodni umovi u svim branšama, u šta se možete uvjeriti sami kada je pročitate. Mislim i da su spomenuti svi ljudi koji su relevantni za period u kojem se piše, jer to zna biti popratna kritika kada god se nešto ovako radi. Uvijek neko smatra da je trebao biti spomenut a nije, ili je više njega/nje trebalo biti u priči.

Jedina zamjerka (a namjerno sam je ostavio za kraj da je što manje ljudi pročita) je što je fokus knjige premalo na muzici. Frenkie je prije svega vrhunski reper, odvažan reći sve ono što ljudi govore i misle a ne dobaci dalje od razgovora, i zbog toga bih volio da nam je više otkrio pozadinu nekih pjesama i stihova.

Doduše, ide priča samo do prvog albuma, pa se nadam da će biti neko novo izdanje koje će pokriti i taj dio. Mogu misliti kakvih bi tu priča bilo, znam samo kakvih smo mi potpunih budalaština doživjeli po koncertima.

Frenkijeva i Borisova knjiga se može naručiti na knjiga.ba

- Advertisement -

NAJNOVIJE

MOŽDA VAS ZANIMA

U Janji ispisani sramotni nacionalistički grafiti

Potpredsjednik Skupštine Grada Bijeljina Mustaša Gradaščević objavio je na...

Teška saobraćajna nesreća u tuzlanskom naselju Solina

U tuzlanskom naselju Solina došlo je do teške saobraćajne...

Pet osnovnih škola na Ilidži dobilo prijetnje o postavljenoj bombi

Pet osnovnih škola na području Ilidže zaprimilo je email...

Masovna tučnjava ispred Mašinske škole u Sarajevu: Jedan učenik zadobio opekotine glave od baklje

Ispred Srednje mašinske-tehničke škole danas je došlo do incidenta...