Blog

Kota 595: Blues iz Doline

1

Ponekad izađem na balkon da zapalim cigaretu. Ne, žena me nije ubijedila da pušenje u kući šteti njoj i ostalim ukućanima. Jednostavno volim da posmatram grad sa cigaretom u ruci. Pogled podsvjesno uvijek usmjerim prema jednoj tački između zgrada, nesvjesno naginjem glavu na lijevu stranu da bi vidio dva plava reflektora na istočnoj strani. Znam da se trenutno tamo ništa ne dešava, ali jednostavno se radi o refleksu. Sa istog mjesta gledao sam kako granate padaju po toj tački i kako ta tačka gori, tada mi se činilo da sa tog mjesta svira blues. Znam nema logike ali bilo je tako, melanhonični blues koji je tada svirao u Dolini ćupova uvukao se u mene i ostao tu, kao muzička podloga vlastitog života.

Da, nešto slično je govorio i Roberto Fontanarrosa, Argentinski pisac i fanatični navijač Rosaria:

 “Da morate u moj život staviti muziku u pozadini, to bi bio prenos fudbalskih utakmica”.

Pored Roberta u svijetu postoje milioni ljudi kojima pripadnost klubu znači mnogo, u pozadini njihovih života su boje i himna kluba, a duboko u srcu najvažnija stvar, mistična i nevidljiva ideja koju taj klub nosi sa sobom. Nemaju svi klubovi karizmu (kao ni ljudi) ona dolazi sa rođenjem, nevidljiva je ali uvjek prisutna. Nosi značenje koje je intimno i skoro religijsko pitanje za svakog pojedinca.

Emocije

Prošao je tačno jedan vijek od rođenja ideje koja je nas koji volimo plavu boju odredila i pojedinačno definisala. Sada je nebitno je kako se ideja rodila, da li je ona posljedica dokolice veselih mladića ili progresivnih ljudi tog pasivnog sarajevskog vremena. Ideja je opstala jer su je sačuvale generacije koje su živjele za nju, sačuvale i predale je nama.

Bogati i siromašni, učeni i neuki, mladi i stari na istom mjestu sto godina utrčavali su u stominutni vakum. Prostor na kojem se zaboravljaju egzistencijalni problemi, strah, bolest, posao, žena i djeca.

LIFE:  Preminuo predsjednik FK Željezničar Admir Džubur

Tih stotinjak minuta svi su bili isti. Ulazili su na iste ulaze, sjedili na istim mjestima i imali istu želju. 

Taj zdravi treptaj jedinstva, jednakosti i slobode je osjećaj za kojim čezne svako srce i koji se rijetko kad pronalazi. Zbog te emocije su genaracije dolazile i zbog tog osjećaja mi dolazimo.

Utopija

Zelena površina od jednog dunuma je naše utočište, naša utopija koja nam poništva lične neuspjehe i vraća izgubljenu radost života, to je jedino mjesto na kojem uvjek možemo krenuti od nule, sa istim elanom i istom strašću. Jedino mjesto na kojem se u isto vrijeme osjeti miris prošlosti, adrenalin sadašnjosti i nada budućnosti.

To je jedini Koloseum u kojem nije nužno pobijediti. Neraskidiv je simbol tog prostora i ideje. Ideje koja je nedovoljno jaka da trajno mijenja odnose među ljudima, ali sa dovoljnom snagom da ih okuplja i podsjeća na ono što zaboravljaju.

Mi koji živimo i trenutno zauzimamo prostor i vrijeme dužni smo da čuvamo i prenosimo osjećaj koji smo naslijedili. Izvor osjećaja je puno dublji od prostora na kojem se nalazimo i igre u kojoj uživamo, ali bi bez njih bi presušio.

Taj stogodišnji plemeniti osjećaj jednakosti i jedinstva se nekada pojavljuje kao tinjajuća žar a nekada gori kao veličanstveni plamen Neronovog Rima, on je dio nas. Uvjek se javi kada ugledamo plavu boju, boju naše ideje, naše utopije i našeg Želje od kojeg nikada nećemo odustati!

Piše: Asif Osmanagić

Facebook komentari

1 Comment

  1. Asife, get a life

Leave a reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

You may also like