Današnji Japan je moderan, ozbiljan i uspješan u svemu. Takvo mišljenje je univerzalno kod svakog objektivnog stanovnika ove planete. Da bi imala čast da je sve zemlje svijeta, njih 196 danas doživljavaju na ovaj način, zemlja izlazećeg sunca treba zahvaliti malom broju svojih stanovnika koji su stoljećima praktikovali bušido.
Bušido (buši-ratnik, do-put) su moralna načela i životna filozofija koja se može primjeniti na sve aspekte života. Praktikovali su ga samuraji koji su činili 5 do 10 procenata tadašnjeg Japana. Ono interesantno je da je taj procenat bio dovoljan da ostavi neizbrisiv utjecaj na kulturu i način funkcionisanja stanovnika a samim tim i države.
Da u BiH ima 5 do 10 procenata stanovništva koji njeguju vrline samuraja (pravednost, hrabrost, dobronamjernost, respekt, iskrenost, čast, dužnost-odanost i samokontrola) vjerovatno bi i mi krenuli jasnim putem, makar i makadamskim.
Ovako se krećemo stranputicom obavijenom maglom. Od likova nam se priviđaju karakteri, od podlosti dobar nijet, od konzumerizma vidimo sreću, od patetike nam se učini ponos, od vrline opasnost…
Ipak, nisu nama vrline nepoznate, čak ni samurajske. Nije problem u tome što ih je teško naći objedinjene kod jednog čovjeka. Zaboga nismo mi samuraji, niti smo ikada bili. Veći je problem što izgleda više nismo ni Bosanci.
Da Bosanci jesmo, pizde ne bi bili. Vrline bi hvalili i poticali a ne šutke gledali najbolje i najhrabrije kako se koprcaju u birokratskim zamkama ili nabijaju na kolačeve nepravdi.
James Madison (četvrti predsjednik SAD) napisao je: „
Postoje li vrline među nama?
Ako ih nema, mi smo u bijednoj situaciji.
Nijedan oblik vlade ne može nas učiniti sigurnim.
Pretpostaviti da će bilo koji oblik vlade osigurati slobodu ili sreću
bez ikakvog oblika vrline u narodu, himerna je ideja.”
Odakle krenuti?
Samuraji bi vjerovatno rekli “od karaktera majstori, bez karaktera ni vrline nemaju težinu”. Karakter je moralna struktura i on se u bosni ako se pažljivo posmatra može pronaći na dvije lokacije ili još tačnije kod dvije marginilizovane i od elita netaknute skupine.
Prvi su dali prijedlog za zastavu zemlje dok su se drugi za nju najžešće borili. Kod drugih se ta zastava i danas najviše vijori. Prvi su bosanski franjevci, a drugi stanovnici malog grada Bužima.
Na prvi pogled pripadnici ovog reda i stanovnici ovog grada nemaju ništa zajedničko, osim karaktera i doslijednosti a upravo je to ono što je neophodno, kako našoj tako i svakoj drugoj naciji.
Ako ne znamo, a ako stvari stoje ne znamo kuda krenuti i koje vrline isticati. Možda na ovim mjestima i među ovim ljudima možemo pronaći inspiraciju, kako ličnu tako i kolektivnu.
U svakom slučaju radi se o našim samurajima i mi od njih boljih nemamo.
Piše: Asif Osmanagić
