Nakon što sam pretjerao sa zamišljanjem promocija, rekao sam sebi da neću više nikako to ni zamišljati, nego da ću samo pustiti, nek se sve odigra, pa onda razmišljati šta je bilo.
Piše: Boris Lalić
Promocije su, dan za danom, bile zakazane u Sarajevu, Zenici i Tuzli, prošli petak, subotu i nedelju. Odmah ću reći da sam jako zadovoljan kako je sve to ispalo, što se mene tiče, nikad bolje promocije nisam imao.
Kao što rekoh, prva je bila u Sarajevu, u Kutchi, mjestu gdje se mogu vidjeti i kupiti najfiniji savremeni bosanskohercegovački predmeti – moderni stilski namještaj, nikad prije viđen nakit, slike savremenih umjetnika, odjeća lokalnih modnih dizajnerica, dobre knjige i tako dalje.
Promocija knjige je bila u bašti. Bašta započinje sa terasom i nastavlja se livadom, koja je za mene bila veliko iznenađenje što je tu vidim toliku, jer Kutcha je na Skenderiji, gdje je razmak između zgrada 1 cm. Na terasi, ispod krošnje ogromnog lješnika, za gramofonima je stajao DJ Soul, a iza njega, za drugim pultom, koktele je pravio koktel majstor iz Red Bull-a. Štand s knjigama bio je na polovini livade uzazid, a tu su osim knjiga bile još majice “Koraci”, te rizle stotke sa kartonima, za koje vjerujem da su prve rizle ikad na čijem licu se našao kaver jedne knjige.
Ljudi su došli već u podne, kad je promocija i bila zakazana. Mi smo promociju najavili kao čitav dan i ja sam očekivao da će raja krenuti pristizati tek malo kasnije, ali ljudi su došli izgleda čak i malo prije podne. To je bila sušta suprotnost mojoj najcrnjoj misli tih dana, da ćemo na promociji biti samo Frenkie i ja. Toliko sam se obradovao da sam za par minuta doživio da ne znam ni kako se zovem, a da prikrijem koliko sam se zbunio, krenuo sam se rukovati redom sa ljudima, poznatim i nepoznatim. Rukovao bih se sigurno sa svima da nije došao Frenkie i zovnuo me da idem dati izjavu za medije. Dao sam jednu, pa još jednu, pa još dvije-tri, pa jednu baš veliku, koju sam prekinuo da dadnem još jednu malu. Nikad nisam toliko pričao za medije odjednom. Boga pitaj šta sam sve pričao.
Tri su sata bila kad je posljednji novinar otišao. Tad je postalo dosta opuštenije. Tu je bila Frenkijeva raja, moja raja, naša zajednička raja, te još puno raje koja je došla po svoj primjerak “Koraka”. Veliku čast nam je učinio i Abdulah Sidran, koji je došao na promociju sa ženom, djecom i unukom i ostao dobar sat tu sa nama. I njemu je ovih dana izašla nova knjiga, engleski prevod odabranih pjesama, “Selected poems”, koju sam tom prilikom dobio na poklon.
Iako je dogovor sa Kutchom bio do devet, na kraju smo ostali do pola deset. Ljudi su se bili toliko opustili da je svima bilo teško ustati i krenuti, definitivno najopuštenija promocija ikad. Koliko je tačno ljudi kroz nju prošlo, to se ne sjećam, ali sjećam se da je broj paketa koje smo donijeli na promociju bio više nego prepolovljen. Za mene kao pisca-knjižara tada je nastupilo moćnih pet minuta, jer prebacio sam svoj prijašnji rekord, postavljen prije četiri godine, više nego duplo ga prebacio. To je, naravno, velikom većinom na Frenkijevu popularnost, ali meni to ne smeta da brojim u vlastiti uspjeh.
Idući dan smo išli u Zenicu, kod Alena u cafe bar Bonaparte, koji je mene i prije ugostio više puta. Tu je bašta malo manja, a bila je puna do posljednjeg mjesta kad smo došli. Pošto doslovno nije bilo prostora za neko opuštenije druženje, samo smo prodavali knjige. Frenki se pri tome uslikao jedno sto puta. Ostali smo nekih dva sata i onda produžili za Tuzlu, to jeste za jedno mjesto kom sam zaboravio ime blizu Tuzle, gdje je Frenkijeva familija okretala jagnje. Tamo nas je dočekala skroz opuštena atmosfera, a čim smo došli stali su nas salijetati sa svih strana da jedemo. Ja čitav dan nisam bio jeo, tako da sam prihvatio sve i završio sa najboljim kolačem od banane na svijetu, koji je napravila jedna od gospođa koje su tu bile. Poslije toga smo igrali vikinški šah, zanimljivu igru sa palicama, cjepanicama i gađanjem, koju je donio Frenkijev brat iz Njemačke. S tim je bilo dosta cirkusa. Igrali smo do prvog mraka, ispalili vatromet i otišli za Tuzlu, na Brown Sugar party u Slobodu.
Odavno nisam vidio veći haos od partija. Hiljadu ljudi je plesalo i pjevalo stvarke što su ih vrtili DJ Soul i DJ Merakoon. Među svim tim ljudima bilo je i dosta naših prijatelja, a na njihovom stolu dosta pića.
Ponesen situacijom, krenuo sam piti bez pažnje i tako otišao u debeli zglajz. U jednom trenutku sam išao i čuvati đale nekakvim likovima koju su išli bombati zidove. Zadnje što se sjećam bila je vožnja u Stojadinu sa Eldinom i Džejmsom, do stana u kom smo spavali.
Iako mi nije žao, shvatio sam da je toliko pijančenje glupo odmah sutradan, kada sam zakasnio na promociju sat i po, a da sve bude još malo gore, padala je i kiša. Inače nedeljom, kad je fino vrijeme, u Slobodi bude block party. Ovako nije bilo, pa samim tim ni toliko ljudi. Kiša je omela promociju u velikoj mjeri, ali nije mogla u potpunosti, jer knjige su i tako otišle u broju od kog je mene, usred tog nevremena, obasjalo sunce. Frenkija je stigao umor, otišao je kući da odmori, a meni je ispala varijanta da se vratim autom za Sarajevo, tako da sam i ja oko pola četiri napustio Slobodu i otišao na Brčansku, gdje je auto čekao.
Na povratku do Sarajeva izašlo je i sunce, tako da sam se naveče vozao biciklom i divio se kako je sve nekako lijepo i na svom mjestu, a tako mi je kad god sam jako zadovoljan.
