Kako se namjesti u taj čas…
Mnogo toga u našem društvu svakodnevno banalno prihvatamo, a da nismo ni svjesni posljedica. Potrošač nije samo novi termin koji u naš svakodnevni vokabular uvedoše statistike i marketinški magovi.
Stalno nam tu riječ spominju u javnosti, a mi je ne doživljavamo. Nas se ona ne tiče. A biti potrošač nosi veliku odgovornost. Upravo smo mi, potrošači, oni koji odlučuju šta ide dalje, a šta treba nestati sa lica zemlje. Gdje ćemo ostaviti svoj mukom zarađeni novac i šta želimo hraniti da naraste. Sami smo odgovorni za tržište na kojem živimo i radimo. Ma da je odgovornost daleko od našeg genetskog koda.
Noseći određeni komad odjeće mi nosimo jednu filozofiju i samim time prihvatamo ono što propagira dati brend.
Dobro trebamo razmišljati sa čime se to poistovjećujemo noseći i kupujući određeni brend. Ko stoji iza brenda? Gdje odlaze novci koje taj brend zaradi?
Kako naš novac koji potrošimo kupujući dati brend utiče na naše društvo i svakodnevnicu? Previše je to pitanja za bosansku tvrdu glavu.
Istražujući neke teme na kojima radim, u beskraju internetskih mogućnosti, ničim izazvana u formi dokumentarca izleti glavom i bradom Jovanka Broz.
Dokumentarac o prvoj dami one države ima milione pregleda. Život i smrt drugarice Jovanke svima nam je poznat.
Iskreno, uvijek sam nekako tužan i na pomisao na drugaricu Jovanku, njen kraj je početak našeg beskraja gluposti.
U moru već znanih informacija moje uši zapara jedna nova. Šezdesetih godina prošlog vijeka za Samit nesvrstanih u Beogradu u trupi onih koji su radili o ljepoti i izgledu drugarice Jovanke bio je angažovan i sam Kristian Dior, lično.
Dior je birao tkanine, skupe svile sa svih krajeva svijeta da bi prva dama zasjala punim sjajem u tridesetak večernjih haljina, koliko ih je obukla u tih nekoliko dana.
Ostao sam zabezeknut tom informacijom. Nije čudno što prvu damu one velike države oblači Dior lično. Čudno je sve drugo, a što spomenuh u uvodu teksta.
Svaki brend ima neku filozofiju koju prodaje u svakom svom proizvodu i usluzi i kupujući taj brend mi je širimo dalje.
Da li su tih šezdesetih drugovi i drugarice znali ko je Dior? Dakako, nisu imali internet da „googlaju“ kao mi danas. Ipak, ne mogu vjerovati da im je promaklo mnogo toga.
Da li su tih šezdesetih uopšte znali da je angažovan neki Dior? Ili im drugarica Jovanka nije bila bitna ni tih šezdesetih kao ni devedesetih?!
Sada već meni davne 2011. godine pisao sam za Magazine (onaj sa dva lica) tekst o Dioru. Pokušao sam tada objasniti kako se sa vremenske distance sve drugačije doživljava. Pokušao braniti Johna Galliana od brendovskog licemjerja. John Galliano, tada već u velikim problemima sa drogom i alkoholom, vodeći dizajner modne kuće Dior, u nekom restoranu nekoj gospođi rekao je kako mrzi ljude njene vjere. O tome su pisali svi svjetski mediji. Galliano je dobio otkaz iz Diora. Pokrenuta je i sudska parnica protiv njega u Parizu.
U našem društvu reći nekome da mrziš je kao reći dobar dan, za to se ovdje ne dobiva otkaz nego zaposlenje i mjesto u stranci.
Mržnja je osnova naših predizbornih kampanja. Osjećaj koji njeguju sve naše stranke i koji ih vodi do sigurnih fotelja uz dozu straha koju proizvede.
I tako izopćiše Galliana iz modne kuće Dior ograđujući se od svake njegove riječi u pijanoj noći i na sve strane svijeta modna kuća Dior razglasi kako se odriče svake riječi koji je Galliano izgovorio.
Možda ni u tome ne bi bilo ništa čudno da neko ne zabilježi sve aktivnosti Kristiana Diora. Nekada davno Kristian Dior, lično, opsluživao je nacističke elite i kreirao za njih svečane toalete i neki izvori opet navode, da je dizajnirao i radio čak i uniforme. Pod nacistima nesmetano je radio i opsluživao njihovu elitu.
U toj gunguli vremena, sad se pitam ko je ovdje lud? Ja što primjećujem ili historija što pamti ili opet otklon vremena? Pijani Galliano doživio je linč i javno protjerivanje iz modne kuće Dior radi poruke rečene u nekom restoranu nekoj gospođi, a sam Kristian Dior radio za naciste. I tridesetak godina poslije lično oblačio drugaricu Jovanku. Zar sve to zajedno nije previše?
Da li je partija sve to znala? Možda je moda i tada kao i danas bila nebitna stvar onim koji vladaju. Ili su joj podmetnuli, ali nisu uspjeli napraviti skandal jer za trideset godina brendovska filozofija isprala. Možda. Možda su ljepota i izgled ipak važniji od mržnje.
Ako sve ovo gledamo iz našeg bh. konteksta nema ništa čudno jer mi smo svikli na mržnju i previranja i kod nas jačinu karaktera ne dokazuje istrajnost nego mogućnost prilagođavanja bilo Dioru, ili stranci na vlasti ili bilo kom drugom kako se nagodi u taj čas.
Piše: Adnan Hajrulahović Haad
