Svakih malo me neko pita kako je obučen. Od svih chat pitanja to mi je nekako najgluplje. To je kao da doktora pitaš kako sam. Otkud on zna kako si. Uraditi nalaze, pregledati karton pa te tek onda pita kako si. U našoj površnosti mi se još čudimo kad doktor ne zna kako smo.
Pa valjda je on zato škole učio da kad ga mi pitamo kako smo, on nam odmah u očima pročita anamnezu svih naših tegoba ili još bolje da nam odmah kao iz topa kaže da smo dobro. Površnost i ne traži ozbiljniji odgovor od onog – dobro si.
Glava ostala ista
Kažem ja tako jednom da je dobro obučen, a on krene da nabraja gdje je i šta je kupio i koliko je koštalo. Iscrpno mi priča u kojoj radnji i na kojoj adresi je to pronašao. Uživio se. Slušam i gledam, ne vjerujem.
Očekuje da mu tapšam ramena i aplaudiram što je potrošio bruku novca da kupi par etiketa, jer se to odjećom ne može zvati. Kaže on meni da je to po zadnjem kriku mode. A ta moda, to vrišti valjda.
Zaboravio je da je osnovno pravilo odijevanja da se spram sebe odijeva. Lako je kupiti kapu, ali glava ista ostala.
Obično ti modni znalci, oni što pitaju doktora kako su, a mene kako su obučeni, ili još bolje šeretom, valja li brate, uz obaveznu grimasu na licu.
Eh da, oni. Često budem u prilici da kroz posao razgovaram sa tim macho tipovima i alfa muškarcima i da od njih trebam informaciju koja je u kontekstu opšte kulture. Ono banalno, koji broj cipela nose ili koji konfekcijski broj trebaju. Eh, tu su oni na tuđem terenu.
Ti vrli macho tipovi, mrtve alfe oni su strah i trepet svog kosmosa. Od njihovog testesterona strepi i žena i mati joj i čitav ženski rod. Oni su vladari svega sto vide. Suvereni lideri.
Kod njih je sve što ima veze sa ženom u trećem planu jer oni donose odluke, oni mijenjaju svijet. Papučari su oni neki drugi kojim se oni smijulje i ismijavaju ih.
I onda to banalno pitanje koji konfekcijski broj nose i koji broj cipela trebaju. Ovaj, onaj, gore, dole, joj pa ne znam, trebao bi provjeriti, znaš to se stalno mijenja. Pa pitam koji si nosio broj dok se nije promijenilo. Opet muk.
Muk i atak na svaki atom macho alfe jer tu dolazi moment koji on ne kontrolira, teren gdje ga nema. Pitam pa kako kupiš nešto, šta kažeš u trgovini kad kupuješ. Muk. Težak je to udar na sve njegovo. Kaže ma ne znam ti ja to brate. Meni ti to žena kupi i ostavi, a ja samo obučem.
Klonovi na traci
Čekaj, uredu je da ti je mama kupovala i spremala odjeću za školu. Ali žena? Zovu onda oni žene da pitaju koji broj nose. Svi sretni onda vele koji broj čega trebaju.
Ide još i pojašnjenje u kom dijelu treba da bude široko/usko i tako sad u nedogled. Nasmijem se i zaključim. Ti ne možeš obući ništa što žena ne odobri, a trsiš se suverenošću svojom. To su ti modni zamorci vlastitih ljepših polovina. Klonovi na traci istih plagiranih likova. Modeli željni potvrde da dobro izgledaju.
Plagiranje u BiH je kao novi pravac u umjetnosti. Svi se isto oblače, na istim mjestima im žene kupuju, iste boje i dezene nose. Tačno u određenom momentu možeš prepoznati na ulici kad i u kojoj radnji su bile rasprodaje i sniženja kao i u koji šoping centar im žene idu.
Kada su već otkriveni u svojoj suverenosti odijevanja onda počinje žalopoljka o jako uskim modelima današnjice, o stomaku od vode napuhanom i o njihovoj nemoći da se suprotstave modi i trendu, čitaj ženi.
Vezani sadržaj
MODNI B(r)LOG by HAAD – Kravata kao nišan muškosti
Sve to možda i bi bilo interesantno slušati da oženjenog Bosanca po burmi prepoznaš. Burma je u trećem planu, jer stomak je odlika braka, a ne burma. Brak je alibi da možeš širiti teritoriju vlastitog tijela na sve strane u prostoru oko sebe, ne vele ti se ženit brate.
Plagiranje u BiH je kao novi pravac u umjetnosti. Svi isto misle, isto izgledaju, jednako su inertni na sve što se dešava oko njih. Kupujući te jedne te iste (uvozne) stvari mi i ne shvatamo da kupujemo filozofiju brendova koje nosimo i automatski se identifikujemo sa filozofijom datih brendova. Čovjek ili u BH okviru žena, mora dobro paziti šta kupuje jer kupnjom na direktan način promoviramo filozofiju življenja brenda koji nosimo. A čovjek mora paziti sa čim se poistovjećuje.
Danima razmišljam kako se trebam osjećati jer moj kolege/ice ne samo da kopiraju pristup i izraz nego i okolnosti. A onda skontam moraju ljudi nekog pratiti, pa bolje mene nego nekog preko grane. Bar nema uvoza ideja. Sva sreća pa postoji internet kao kolektivno sjećanje.
Za Muški Portal piše: Adnan Hajrulahović Haad
