U starom dobrom Milanu, svjetskom središtu mode i dizajna, s velikim globalnim uticajem u trgovini, industriji, glazbi, sportu, književnosti, umjetnosti i masovnim medijima, punom modnih kuća i trgovinama, muzeja, sveučilišta i akademija, u nizinama rijeke Po, između rijeka Ticino i Adda, gdje se naziru prve uzvisine Alpa, gdje je prema stereotipnom imidžu, grad često pokriven maglom karakterističnom za bazen rijeke Po, premda je uklanjanje rižinih polja kod južnih predgrađa, efekt ostrva urbane vrućine i smanjenje razine zagađenja posljednih godina taj fenomen smanjilo, barem u središtu grada, čiju su urbanizaciju nadahnule druge europske metropole i središta tehnoloških inovacija koja su simbolizovala drugu industrijsku revoluciju, gdje su ideali romanticizma uticali na kulturni život grada, gdje se i danas isprepliće prošlost i sadašnjost, s lombardijskim mentalitetom ispod svake kože, vedrim, otvorenim, punim duha, vica i šale, nikad zatvorenih očiju, u živom ritmu modernih vremena, bez daha i predaha, u imaginaciji čudesnih zvukova improvizacije, sunca u pravom riganju žute vrućine na grad zbijen asfaltom i bez zlatnih plaža, gdje su bašte lijepe poput onih u Padovi, gdje svaka kuća ima živu vodu, u punom ropstvu, bar u većini ‘‘krvavom radu’’, do krvi, do strasti, do srca, totalno, gdje izmještena realnost ima veću satiru nego engleski humor, na granici između crveno-crne i crno-plave civilizacije, uz lepršavost, na jednostavan i zapanjujući način, izoštrila se vlastita nadarenost za loptom…
Piše: Sead Bašić
Roberto Boninsegna – Giuseppe Meazza – Alessandro Altobelli. U carevanju računara i igračkih konzola ova bi se navala mogla čak i sastaviti. Bio bi to savršen napad. Na bokovima Boninsegna i Altobelli, a ispred njih Meazza. Inter ih je spojio, a godine razdvojile, no s njima je priča Nerazzurra kroz vrijeme apsolutno posebna. Svaki je sa svojom generacijom bio najbolji, a ovih dana svaki na svoj način priča.
Ko je najbolji crno-plavi fudbaler svih vremena, pitanje je koje se danas više ne nameće, makar vremena nije uputno uspoređivati. Simpatizeri Nerazzurra čuvaju svu trojicu, no davno su izabrali jednog…
Veliki su aduti tadašnje Ambrosiane kojom upravlja Árpád Weisz. Divili su se svi te 1930. motornoj snazi milanskog tima. Koga nije oduševio Pietro Serantoni sa svojim vijugavim driblinzima, pa Antonio Blasevich, dečko profinjene tehnike, koji reže loptu, a mnogi nisu vidjeli boljeg rezača, u prazan prostor, i Enrico Rivolta, koji je uvijek tražio razbijenu odbrambenu liniju, koja puše i na hladno, a on kombinuje na kratko.
Očito je, Inter je otišao korak dalje u tehnici, u igri, u kombinatorici. Gotovo da nema protivnika od imena kojem nije stresena mreža. Bilo je briljantnih pobjeda, golova napretek. Pune mreže. U jednoj epohi čak zabavne šetnje Zapadnom Europom. Pitanje pogodaka, ne fanfara trijumfa.
Helenio Herrera je veza onog Intera iz 1963. i 1965. On je spona između zlatne epohe ležerno stvorenog Intera i pobjednik-slavodobitnik tih silnih crno-plavih pothvata. Između dvije generacije 1963. i 2010. tanka je crno-plava linija.
Fudbaleri Intera bili su kao jedno: intuicija, senzibilnost i talenat. Bez puno riječi, uvijek na ”istoj žici’. Razmrstiti zavrzlamu iz ”mrtve tačke” driblingom, iznenadnim udarcem. Kreativci na centimetru terena, u dahu sekunde. Na terenu, uz duboki naklon protivniku, Nerazzurri grabe loptu, a ona ide od noge do noge. Uistinu, to su Maspes-Vigorellijevi krugovi.
Ne očekuje se ništa drugo od Mazzole, Facchettija, Jaira, Corse. Tifosu leže ta fudbalska podmetnuća.
Mlado novinarstvo, željno olimpijskih bogova u svojim kafićima i Tolkienih trilogija, hoće svoje ljude na vrhu, za sva vremena. I generacija ‘’2010’’ ima duha, ima vica. U tom trenutku na stadionu Giuseppe Meazza brzonogi Diego Milito, pucač svih fudbalskih štoseva Samuel Eto’o i neponovljivi Javier Zanetti. I ne samo oni. Borbenost, a onda sve drugo – bio je uporan José Mourinho.
Tokom svih devedeset minuta samo u noge. Visoki ritam. Istina, u razigranoj igri Intera, koja zapanjuje i tempom i tehnikom, ima talenta.
Na tragu totalnog fudbala – il Balilla
Ovih dana čitav je vapaj za ”totalitetom”. A do sada je samo on, Giuseppe Meazza, odigrao totalno. U četrnaest godina igranja u dresu Intera, Meazza je postigao 242 gola u zvaničnim utakmicama, što ga do danas čini najboljim strijelcem Intera svih vremena, kada su u pitanju zvanični nastupi.
Fudbaleri Intera igrali su tridesetih svoju igru. Brzu, od jedan. Nametnuli su inicijativu kombinacijom. Neviđena strast za loptom davala im je dodatnu snagu, kratko dodavanje, u brk dugim loptama ostatku Italije. Pietro Ferraris je gladio svoju perjanicu i diktirao igru, Giovanni Ferrari je tražio ušicu igle da se provuče, izvuče, da digne na noge tribine. A Meazza? On je bio stvaralac. Ne u usporedbi s južnoameričkim žonglerima, ali za Stari kontinent i Italiju, senzacija. Izvan serije. U njegovoj bravuri gasila se žeđ stadiona.
Da je Meazza kojim slučajem bio zvijezda neke američke sportske ekipe, kao što je bio zvijezda Intera, prema njegovoj biografiji bi do sada bio snimljen barem jedan film. Trnoviti put preko Porta Vittorie do zvjezdanih trenutaka bogate igračke karijere i naprasnog oproštaja, pa do novog povratka, jedinstveno je iskustvo.
Poreznici su vidjeli na stotinjak hiljada inkasiranih deviza, Steve Irwin, istraživač australske divljine, nagledao se toliko opasnosti svog kontinenta, Yuri Gagarin posmatrao je iz Vostoka svu ljepotu naše planete, dok se gledalište Arene Civice divilo onoj nesputanoj radosti jednog fudbalera koji umire i živi uz loptu.
Ostao je vjeran vrijednostima koje je usvojio u djetinstvu, ponosan kada je u pitanju crno-plava boja, ali i vrlo skroman kada je riječ o iznimnom talentu kojeg je posjedovao.
Imao je sreću. Strahovita fizička snaga, široka pluća i visoka tehnika kao temelj koncentracije, sposobnosti za vodstvo, željeznih živaca, apsolutne vizije igre, individualist, artist u traženju gola, u hvatanju brzih lopti. Broj jedan u redovima milanskog tima. U eksploziji udarca parao je zrak. Nezaboravna koncentracija i brzina reakcije. I oko tih majstorija Meazze cijela legenda. Išao je tokom svih devedeset minuta instiktivno.
Nije li sam “il genio” bio junak tolikih briljantnih kreativnih nedjeljnih popodneva na Civici?
Cijeli se Interov svijet okretao oko njega. Nije čudno, na svom aritmičnom fudbalu pružio je i korak od sedam milja na Mundialu 1934. i 1938. godine.
Bombarder na niskoj tonaži – Bonimba
Buduća zvijezda rođena je 13. novembra 1943. Njega doživljavaju drugačije, posebnije, a njegovo vrijeme promijenilo je zauvijek milanski klub. Dugotrajna je bila slava Meazze, divila se Arena Civica centru navale Ferrari, Giacinto Facchetti je bio pojam, no u sedam godina igranja za Inter, Roberto Boninsegna je bio koncentrat svih tih umijeća.
Znalo se samo za opseg akcije jednog Boninsegne. Za tu, skoro deceniju koliko je proveo na San Siru, ostavio je veliki trag.
Roberto Boninsegna bio je nova krv – starih ideja. Fin, mek. Na laganim nogama, hitar, brze promjene ritma, opasan, jak u duplom pasu, puno lopti u očima. On puca kao i većina znalaca, rezano, tačno. Bio je tehničar, taktičar. Ali kraj svih tih ”krakova” akrobat. Trajao je dugo. Vrhunac karijere Inter ’71. Između mladića, s onom čudesnom navalom: Jair – Sandro Mazzola – Mario Bertini – Mario Corso, on je bio i harfista i dirigent.
Na terenu, odmah se vidjelo da je vrstan tehničar. Odlično ukroćenom loptom opasno je prodirao prema šesnaestercu, ili se – ako ga trener gurne bliže petercu – otkrivao kao rasni centarfor i stručno slao loptu u nebranjeni dio mreže. Imao je dobre živce i volju, kojom se othrvao svojedobnoj antipatiji koju su prema njemu osjećali protivnički tifosi.
Pokazao je uvijek poželjne kvalitete za napadača: brzinu, dobru kontrolu lopte i hladnokrvnost pri realizaciji. Te kvalitete pretočio je u 171 gol, od čega je čak 113 postigao u Seria A. Toliko se puta našao ispred golmana i toliko je puta učinio ono po čemu se veliki napadači razlikuju od mase solidnih: lagano bi ‘’potpiknuo’’ loptu i prebacio čuvara mreže.
Povrh svega, Boninsegna je inteligentan, on razumije igru, on je mentalno i fizički brži od čuvara.
Nisu li to epiteti koji ga i danas drže u orbiti jednog od najboljih prvoligaškog strijelca u istoriji Intera svih vremena.
Ljubimac crno-plavih tifosa postao je izvrstan napadač, i ne samo to, jer Boninsegna ne samo da lakoćom postiže pogotke, već se čini da ih s još većom lakoćom namješta. Energičan i s ogromnom dozom imaginacije šalje pasove čak i u nemogućim situacijama. Nije mu problem ni izvesti solo akciju, kao ni slobodan udarac ili jedanaesterac. U svim je situacijama iz utakmice u utakmicu sve bolji i sigurniji u sebe.
Fantastičan osjećaj za igru, izvrstan pregled terena, kontrola i distribucija lopti, fenomenalni pakerski pasovi promovisali su ga u lidera ekipe i najboljeg promotora italijanskog fudbala u svijetu.
Prije Intera igrao je u redovima Cagliaria sa Pierluigi Cerom, Nenéom i Luigi Rivom. Cijeli se Cagliari vrtio oko njih. Jedan iz tog čarobnog kvinteta, zalizan, visok, krgavih, snažnih listova, orlovskog nosa, tamnih očiju, guste kratke kose, uvijek dignutih dokoljenica, nije izmakao oku naftnog magnata Angelu Morattiju. A, scusi signorì, Boninsegna?
To je prezime imalo težinu. Išao je poput duha. Dugim korakom, vijugavim driblingom, neviđenom loptačkom virtuoznošću, činilo se u cilindru, šetao se među odbranama. Uzorna igra glavom, strahovita šuta. Udarao je kao “Bonimba” kako je pisao fudbalski journalist Gianni Brera, ali uvijek sa sjajnim pregledom i osjećajem na lopti.
U 33 godini će otići u Torino, a nakon tri godine u dresu Vecchie Signore, prelazi u redove Verone. I u Piedmontu i Venetu, kiša golova. Odigrao je 72 utakmice i postigao ukupno 25 pogotka na širokom rasponu djelovanja Comunalea Vittorio Pozzo i Marc’Antonio Bentegodija.
Hakler u transu svojih vizija – Spillo
Jedan iz čarobnog trija, čupav, visok, kvrgavih, snažnih listova, smeđih očiju, guste kose razbacane preko niskog čela, majstor malih majstora, uvijek u ”mrtvoj poziciji”, Alessandro Altobelli, presudio je mnogima, lansirajući svoj tim ka dvanaestoj šampionskoj tituli. Spillo, čovjek bravure. Pokrivan, a nepokriven. Čuvan, a slobodan. To je bio Altobelli na milanskom igralištu.
Uhvatio se profesionalno te bijele lopte, već sa 18 godina, i ne odbija je ni u aut ni u korner.
Postao je junak sedamdesetih. Svi su jurili vidjeti to goleadorsko čudo. Na koncu i tribina živi za golove, a Altobelli je zabijao. Nemilice.
Imponirao je čvrstinom, pregledom, teško uhvatljiv, još bolji pucač. Već su u Latini ispaljeni šampanjski čepovi blistave karijere. Godinama je smatran za čudesnog ”attaccantea”. Nije bio naglašeno igrač glavom, ali je igrao glavom, i u svemu ostalom, u prvom redu kao vođa, bio jedinstven. Streloviti prodori, nevjerovatno tačni i upotrebljivi centaršutevi, fanatična borbenost i upornost te vrsna tehnika i atraktivni driblinzi promovisali su Altobellija u nezamjenjivu kariku milanskog fudbalskog žrvnja.
Bio je i bombarder. U dresu Intera, u kojem je nastupio 466 puta, zabio je 209 pogodaka, što ga je svrstalo među tri najbolja klupska strijelca svih vremena. Mnogi nisu imali sreće da vide tu visoku eleganciju i tehniku ”na centimetar”, kojom je talentom darovana ova kombinacija snage i majstorstva s loptom.
Nije poznavao strah, niti je izbjegavao kontakt. Tražio je rješenja u finti, u čistoći tehnike. Jednostavno, fudbal bez preskakanja igre. Organizator, nerijetko i izvođač, smišljenih akcija. Savršen u pregledu igre, znalac, dribler, ali u prvom redu golgeter. Jedanaest godina na crno-plavoj vrteški, ne ostaje se lako.
Oko te pomalo magnetski privlačne figure Intera, oko tog zabavljača nedjeljnih poslijepodneva, ispod te majice crno-plave boje, čistog artizma na fudbalskim igralištima, za tifose jače i od najjačeg Milana, neprikosnovenog svjetskog prvaka iz Españe ’82., prijatelja tolikih velikih igrača i pobjednika, a Inter je pobjeđivao svugdje, u dolinama rijeke Adige u Trentinu do prostranog zaljeva Palerma na sjeveru Sicilije, okružen velikom plodnom ravnicom Conca d’Oro, od sjevernog kraja zaljeva Cagliari na jugu Sardinije do Tršćanskog zaljeva na sjeveroistočnoj obali Jadranskog mora, ugurala se Manzonijeva “I Promessi Sposi”.
Zar mitologija napadača-strijelca nije u samom srcu fudbalske romantike?
Roberto Boninsegna – Giuseppe Meazza – Alessandro Altobelli. U carevanju računara i igračkih konzola ova bi se navala mogla čak i sastaviti. I u mašti. Tu je san o čudesnoj navali živ i pun slika. Boninsegna drži ritam, Altobelli juri poput expressa u ljetnu noć, a i Meazza je na sceni.
I već crno-plavi barut miriše…
