U fudbalu, kao i u životu, nesreće obično dolaze u bataljonima. Postoji nešto što se zove pobjednički mentalitet, a to su one nadrealne serije poput, od početka oktobra do kasnog novembra Leicester Cityja, od šest uspješnih nastupa bez poraza. Logično je zaključiti da su dio stvarnosti i one obratne, „crne rupe“ u kojima ne da ne možeš nikoga pobijediti, već ti je i svaki pogodak praznik.
Piše: Sead Bašić/MI2 Blog
Baš u takav bezdan neuspjeha upao je Chelsea, onaj isti s Hazardom, Costom, Willianom i Terryjem, s onim istim Joséom Mourinhom s kojim je tim iz Londona osvojio prošlogodišnju sezonu, a koji ovih dana podsjeća na epizodnu ekipu koja se došuljala među velike iz druge divizije, a ne diva iz prijestolnice Engleske s jednom od najbogatijih fudbalskih svlačionica na svijetu. Možda je riječ o nepobitnom fenomenu zasićenosti, možda su godine osvajanja svih mogućih trofeja i godine rada s istim trenerom ostavile traga makar i u podsvijesti, možda je kao dodatna otežavajuća okolnost i odlazak Eve Carneiro, doktorice prvog tima, koja je odlučila napustiti Chelsea nakon septembarskog sukoba sa Mourinhom. Mladi plavi lavovi propustili su silnu priliku. Mourinho je od početka sezone, tražeći sopstveni copyright, gladio svoju perjanicu i diktirao igru, i bez obzira što je u ljetnom prelaznom roku potrošio 82 miliona eura, njegov je tim već u novembru izgubio vrh i sigurno odgodio slavlje za pune dvije godine.
Prokleti milioni
Ipak, pred jednim će imenom, koje niko nije ni vidio ni čuo za favorita Premiershipa, ostatak društva ostati nekako zabezeknut. Ostrvo ga ovih dana spominje često. Vrlo često. Leicester City. Iako su tokom prelaznog roka klubovi iz Premier lige postavili novi svjetski rekord, tako što su na transfere potrošili 1.2 milijardi eura, među kojima je Manchester City na pojačanja potrošio čak 200 miliona eura, kao i Manchester United koji je investirao 140 miliona eura kako bi pojačao sastav u koji je minulog ljeta uloženo 196 miliona, Leicester City je pod vodstvom Italijana Claudia Ranierija uzdrmao slavu engleskog fudbala. U bravuri „Lisica“ danas se gasi žeđ tribina na King Poweru, iako su navijači razvrstani na različitim stranama stadiona koji može primiti 32.262 gledaoca, i koliko god varljiv bio početak lige, mediji nikada neće propustiti ovu kontrolnu tačku kako bi eliti Premiershipa očitali prolazna vremena i napravili prvu ozbiljniju inventuru sezone. I kroz takve će analize, među ostalima, isplivati jedna zanimljiva priča, picture-story iz Leicestershirea, grofovije poznate po lisicama i lovu na iste. Priča o Leicester Cityju oraspoložit će one koji vole male klubove, jer je ovo još jedan primjer kako se među velikane uvijek može ubaciti neki mališan koji će im pokvariti račune, a takvih je u Engleskoj bilo malo zadnjih godina. Leicester City je igra sudbine, sudbine u koju je malo ko iz Leicestershirea vjerovao.
Enigma zvana Leicester Fosse
Industrijski rast Midlandsa 1884. trebao je jednu veliku reklamu. Te godine, kada je John Meyenberg patentirao mlijeko u prahu, kada je Timișoar postao prvi europski grad s električnom uličnom rasvjetom, osnovan je Leicester Fosse. Fosse Road, cesta u blizini koje se nalazilo prvo igralište, hipnotički je djelovala na osnivače kluba, a svoju će blistavu eru, sedam godina kasnije, zamjeniti sa „svetištem“ na Filbert Streetu. Mali će, u drvenim tribinama uokolo, s dva krova slavni Leicesterov stadion, biti njihov dom idućih 111 godina, a njihove će neke utakmice na ovom igralištu ostati i igrom i ishodom nezaboravne. Impresionirali su 1929. kada je Willie Orr stvorio sintezu koja je u jednom trenutku gotovo bila savršenstvo. Leicester City je imao generaciju izvrsnih igrača i bio neobično snažan na svom igralištu. Ernie Hine, Arthur Chandler, Arthur Lochhead i Hugh Adcock bili su igrači intuicije i improvizacije. Igrali su utakmice, ni prije ni poslije, bolje. No ipak, engleski broj jedan te godine bio je Sheffield Wednesday. Bila je mala senzacija kada je Leicester City u aprilu 1997. u finalu Liga kupa sa 1:0 „tukao“ Middlesbrough. Filbert Street će još dva puta vidjeti tu paradu „Lisica“: dojam briljantne igre i borbenosti ostat će naglašen davne 1964. protiv Stoke Cityja i 2000. u dvoboju sa Tranmere Roversima. FA kup nikada nije ugledao svjetlost dana na Filbert Streetu, iako je Leicester u četiri navrata igrao u finalu najstarijeg fudbalskog takmičenja. Nisu bili oduševljeni Glenavonom, iako te ’61. u Kupu pobjednika kupova priznaju klasu madridskom Atléticu, kao i 1997. u Kupu Uefa. Svjesni krize u svojim redovima 2000. u istom kontinentalnom takmičenju iscrpljuju vlastite rezerve i padaju protiv Crvene zvezde. Šta se desilo? Jednostavno, nasljednici Jima McLarena, Adama Blacka, Chandlera, Georgea Ritchija i Lochheada nisu imali niti klasu ni visoku cijenu.
Neka Vichai ostane što duže
Danas se u Leicestershireu, tvrde, fudbal dijeli na dvije epohe: onu prije i onu poslije Milana Mandarića. Ipak, jedan će čovjek promijeniti sve: Vichai Srivaddhanaprabha. Tajlanđanin težak 1.3 milijardi eura i današnji predsjednik kluba, sportsman, u onom, najfinijem pojmu te riječi, koji će na Walkers, novi dom „Lisica“, stići kao Vichai Raksriaksorn, a istom igralištu tri godine kasnije promijeniti ime u King Power prema lancu duty-free shopova koje posjeduje, trezveno je ocijenio situaciju u Leicester Cityju, da bi odmah potom probudio pomalo uspavani interes Midlandsa za fudbalskim uzbuđenjima. Osjetio je mogućnost zarade, uključio se u ples miliona, i u ozbiljnom naletu na elitni razred, uspio mnoge slasne zalogaje ubaciti u svoj tanjir. Gdje su razlozi ovog iznenadnog procvata plavih ratnika? Leicester City nikako nije mogao zadržati svoja dva igrača, Chrisa Wooda i Davida Nugenta, pa umjesto da u ovoj sezoni oni vuku „Lisice“ prema vrhu, odlepršali su u Leeds i Middlesbrough. U istom smjeru, ali u Queens Park Rangerse, otišao je Paul Konchesky, Esteban Cambiasso je prešao u redove Olympiacosa, a Matthew Upson je svoju novu priliku potražio u Miltonu. Sve su to bili igrači prvog sastava, stoga su Leicesterove šanse za opstanak izgledale prilično jadno. E, tu počinje preokret.
Otpisani – garancija uspjeha
Leicester City nema novca za tržišnu kremu, ali je businessman s Tajlanda znao šta hoće. Na King Power su došli igrači koje su drugdje ismijali ili odbacili, oni koji u svojim klubovima nikada nisu dobili pravu šansu ili su ih izgurale „zvijezde“ dovedene sa strane. U tom revoltu, želji za dokazivanjem, atmosferi ekipe sa Fosse Roada leži tajna uspjeha. Od grupe igrača, Leicester City je postao ekipa. Na golu je Kasper Schmeichel, čudotvorac iz Notts Countyja, klaun s Eastlandsa. Nije ipak mogao zaboraviti braniti, trebao je samo novu priliku. Odbrana je prava revija otpisanih. Zbog navale stranaca u Staffordshire, pouzdani Robert Huth odjednom je postao višak, zbog kupnje Matije Nastasića i Júniora Caiçare, Huth je u julu morao otići iz Schalkea, a mjesec dana kasnije iz Napolija je doveden Gökhan Inler, igrač s iskustvom Lige prvaka. Čvrstu zadnju liniju zatvara igrač koji je okusio igranje u taktički zahtjevnoj Seriji A; ne radi se ni o kakvoj planetarnoj zvijezdi – to je Tunižanin Yohan Benalouane. Najjači i najkreativniji igrač iz manevra je Riyad Mahrez, to što je on ostao u plavom sjajna je vijest za Leicester, a društvo mu prave „tržišni viškovi“ N’Golo Kanté, Jeffrey Schlupp i Marc Albrighton. Glavni napadač i prvo ime kluba uopšte, žestoki je momak iz Sheffielda, 28-godišnji Jamie Vardy. Do sada je trinaest puta bio strijelac i zapravo je jedini igrač za kojeg će se Leicesterov management morati boriti u zimskom prelaznom roku. Da ne bi napad odudarao od ostatka ekipe, i u njemu drugu polovinu čini „otpadnik“ iz Mainza, Shinji Okazaki. Iako je prošlih sezona često bio strijelac za Mainz, ponuda teška sedam miliona funti nije se mogla odbiti na Coface Areni.
Pod Ranierijem započinje zlatni niz
A Ranieri? On je stvaralac. Ne u usporedbi s Mourinhom ili Van Gaalom, ali za Ostrvo, senzacija. Skeptici su sumnjali da će „Lisice“ raditi s Italijanom, mnogi nisu bili sigurni da li je Ranieri konstanta na duge pruge, no italijanski trener je uistinu dao tonalitet igri Leicester Cityja. Njihova je klasika postala igra na sredini terena, i iako se Ranieri danas ne zanosi, ipak njegova ekipa, koncentrat stranaca koji često zna pribjeći žestini, ima rezultata u Premiershipu. S instinktom, tehnikom, čudesnom igrom glavom i prsima, bombaši, brzi duhom i tijelom, postojni, stalni, teško ili nikako zadrživi, s rijetkim trenucima odsutnosti, zasjeli su na tron engleskog fudbalskog Olimpa. Na njihovim je ramenima, na njihovim je nogama fudbal cijelog Leicestershirea. Ovi neznani junaci najugodnije su iznenađenje prve trećine prvenstva, moglo bi se sada razglabati o maloj ekipi koja uglavnom pobjeđuje svoje skupe protivnike i uz to bi mogli dotjerati do prve titule engleskog šampiona. Teško, jer na duže staze Leicester City nema šansi protiv Manchester Cityja, Arsenala, Manchester Uniteda, pa čak i posrnulog Liverpoola, „Lisice“ za sada imaju sreću da su im svi igrači zdravi, koncentrisani samo na prvenstvo, a ekipa je na okupu i ne rasipa se svako malo da bi igrači nastupili za svoje reprezentacije. Ne bude li išlo drugačije, bogati će kupiti Vardyja i ostale, pa će se Leicester opet naći na početku. Ali, to će možda biti sutra.
Kako podnijeti ulogu favorita
Danas se u East Midlandsu slavi kao što se posljednji put slavilo 2000. godine koja se priziva u sjećanje kada je osvojen posljednji pehar, onaj u Liga kupu, a koliko je ružičasto i sretno u Leicesteru, toliko je zabrinjavajuće sivo i čemerno kod najvećih ulagača za trku prema vrhu. Leicester City je samo još jedan dokaz da stihijska kupnja kvalitetnih igrača ne mora kao rezultat nužno dati i očekivane rezultate. Potoci razočarenja su iza „Lisica“, ni najoptimističniji simpatizeri nisu mogli predvidjeti Leicesterovo 1. mjesto s ekipom u kojoj su Vardy, Mahrez, Kante, Drinkwater… Teško je reći gdje je kraj. Bitna je razlika što su „Lisice“, istina, u dosadašnjem dijelu prvenstva pod okriljem sreće, te uz obilje Fortune, i dalje imaju otvorene puteve ka domaćem uspjehu. Ako stručnjak nesporna znanja, ali i spretno-sretni Claudio Ranieri, sve to okruni i izlaskom u Ligu prvaka iduće sezone, postat će najcijenjeni trener i zaštitni znak Leicester Cityja. Bez obzira što će se desiti, bila bi šteta da Leicester prestane živjeti fudbal. Slika zadovoljnih ljudi koji na King Poweru neopterećeno i opušteno uživaju u igri, a poslije svake pobjede bučno i civilizovano slave svoje igrače i trenera, a plješću protivniku na poštenoj igri, najljepše je što se moglo dogoditi Premiershipu. Neka potraje, možda su Vardy, Mahrez, Kante i Drinkwater legitimni nasljednici Hinea, Chandlera, Lochheada i Adcocka, za ostatak svijeta tih – neznanih junaka sa Fosse Roada.
