Kažu, kad shvatiš da ti je to način života, onda to više nije hobi
Piše: Muhamed Mizić
Prošla godina prošla je izlaskom na prvo „mens physic“ takmičenje u Novom Pazaru i sa sedmim mjestom.
Uslijedilo je međunarodno „Bihać open 2018“ sa četvrtim, a onda i državno sa drugim osvojenim mjestom.
Pripreme za ovu takmičarsku godinu počele su tako što sam krenuo opet sam da treniram, kao i prošle godine.
Unos kcal je bio jako nizak, svega 1.800kcal po danu. A dnevna potrošnja je bila iznad 2.000kcal. Loše. E, vi sad skontajte kako je to izgledalo organizmu.
Dajem sve od sebe, a ništa se ne dešava. Htio sam barem pokušati popraviti formu od prošle godine.
Dogovorili se Tarik Šečić i ja da se vidimo na kafi, i ispričam mu svoj plan, on me pogleda i nasmije se. Hladno kaže: “Ne može, i ne ide tako. Sad me slušaj…“.
I tako je krenulo.
Jedno je biti rekreativac, a drugo biti takmičar u ovom sportu.
Proces je trajao, hrana je bila uredu, dijeta stroga. Realno je da mora biti stroga ako se planiraš takmičiti, a ne biti fin za instagram i u fazonu: „viidiii ja treniraaam“.
Krenuli smo super, rekompozicija tijela je išla sasvim uredu.
Kilaža, sa 70 kg se popela za 3 ili 4kg (sad se ne sjećam), da bi pri gubljenju masnih naslaga mišić ostao na mjestu, a masnoće otišle svojim putem.
Unos proteina je bio optimanalan, nismo htjeli ni da se protein počne pretvarati u masti, što je naravno moguće. Zdravlje je bilo super, bez ikakavih komplikacija hvala Bogu.
Pazio sam na unos vitamina i minerala. Frižider je bio ispisan hranom.
A imao sam i svesku gdje sam pisao sve šta jedem, koliko i kako treniram.
Spremali smo se za državno takmičenje u Sanskom Mostu. No, kad je ostalo sasvim malo do državnog, iz opravdanih i ličnih razloga nisam mogao nastaviti.
Nakon nepune dvije sedmice, poslao sam Tariku jutarnje slike, na šta mi je odgovorio tako lijepo, sa mnogo motivacije, energije.
I baš tu energiju sam zagrlio sa obje ruke i iskoristio kao preworkout. Bukvalno sam zaplakao i rekao Dinki (supruga) da nakon te poruke imam snage da nastavim, podržala me i nastavili smo.
Pozing mi je od samog početka bio katastrofa, zaboravio sam sve od prošle godine. Tranzicije nisam ni imao. Trener me je znao kritikovati da moram vježbati, i s razlogom je to govorio. Jednom smo zajedno odradili trening Šečići i ja, pravi „teamBuildYourBody”. Tu su mi skrenuli pažnju na pojedine mišićne grupe i pozing.
Dan nije prošao, a da nisam trenirao taj pozing. Dan nije prošao a da nisam kuhao, spremao stvari za trening. Učio se, čitao, pratio napisano, slušao izgovoreno. Zaista se trudio paziti.
Moram napomenuti da sam 99% ispoštovao sve što je Tarik rekao. Onaj 1% pripisujem nesvjesno greškama koje su bile, najviše u treningu. I još je Ramazan trajao, i tu su bile određene obaveze koje su se ispoštovale.
Što se hrane tiče – to je najvažniji dio treninga i priprema. Kuhao sam svaki obrok, spremao, a kad sam bio umoran u zadnje vrijeme Dinka je kuhala. Znati šta jedeš je jako bitna stvar. Nije fazon daj kilogram piletine i eto proteina. Pa, dobro, možda je nekom to super. Meni nije. Suplementaciju sam koristio aktivno. I sve iz Elit Nutrition čiji kolektiv je pomogao pri odabiru proizvoda.
Organizovati se između porodice, supruge, djeteta, škole, posla, snimanja, montaže, trening, hrana…
Nije bilo niti malo lagano. Nekima je smetalo što me Tarik trenira, pa su pričali. No, šutio sam jer ne želim negativno oko sebe, ne želim više nikad biti dio bilo kakve negativne konotacije koja će mi na iole uređen život remetiti psihu.
U ovim pripremama sam mnogo naučio. Kako o sebi, tako i o drugima. Svoj život živim onako kako mislim da je u tom trenu uredu.
Ne blatim i mogu pričati sa svima, a u ovom sportu dobiti savjet, podršku, informaciju je skupo. Ono, baš skupo.
To te može koštati ljudstva, obraza. Ovdje je sujeta da se nožem može rezati.
Rijetkost da i stariji hoće pomoći. Moram priznati da ih ima, Terzo je, čuo sam, pomogao mnogima. I meni je prošle godine.
Sport gledam kao nešto lijepo. Velika mi je čast da mogu čistog obraza pričati sa svima podjednako.
Dok se neki smiju sa mnom, a iza leđa pričaju poznatu “‘ta će on”.
Ali, moji dragi psiholozi iz kolektiva Extreme sport gym na čelu sa Dinom Pervanom uvijek su mi bili od pomoći. Dinku ne trebam ni spominjati, pored svega što smo prošli, pored svih prepreka stala je i bila motivator i podrška. I kolege na poslu su mi izašle u susret. Ni to se ne smije zaboraviti.
Nismo pričali da ćemo poderati, da ćemo osvojiti sve, naš dogovor je bio da se ispoštuje dogovor i uzajamno poštovanje. Iako je Tarik bio na putu na Evropskom i drugim takmičenjima sa Lejlom, STALNO je bio sa mnom u kontaktu tražeći dnevni update.
Kako sam, jesam li dobro, da se slikam, snimam pozing. Nervira li me šta, kako ide trening. Niti jednog trenutka nije rekao nešto loše po moje zdravlje. Dinku i Dalilu je stavljao na prvo mjesto, da mi služe kao motivacija i oslonac. Davao motivaciju dodatnu i trudio se da bude 24/7 sa mnom.
Pored svih obaveza prema meni, prema Lejli i sebi, on je bio nasmijan i dostupan za svakojaka pitanja i nedoumice koje sam imao. A imao sam ih dovoljno.
Na kraju, otišli smo u Bihać na međunarodno takmičenje.
Moram se zahvaliti Berinu Bijediću koji je pored svega se potrudio da meni i Ahmedu pomogne oko bojanja, hrane, odjeće…
On, Dino i Fahro su zadnja dva dana odigrali važnu ulogu kako za moje takmičenje tako i za Amedovo. Dinin “KobraKai” (interna šala) :D, Fahrin osmijeh, Berinova smirenost – sve to ima svoje mini detalje, a velike efekte na psihu pred izlazak na binu…
Tarik i ja smo sve tempirali, hranu, vodu, UH, proteine, soli i sve pred samu binu. Stomak i leđa su mi mogli biti bolji, pa možda i da sam bio viši, ali Bog mi dao 170cm visine i tu ne mogu ništa.
I kao takav osvojio sam treće mjesto na međunarodnom takmičenju. Zasluženo. Pozing na bini je bio dobar, solidan. Boja, pumpa, šorc na mjestu. Sve u svemu ja sam baš zadovoljan.
Ovih dana odmaram. Još nisam trening radio ni jedan. Postim i prija mi odmor. Iako se i za iftar i sehur držim ishrane. Pazim na unos kcal i osjećam se super. Osjećam se baš zrelo. Nisam ja bio na dijeti da bih se sad trpao i hvalio kako sad mogu jesti burgere i sve to. Ne. To je jednostvano način života. Naravno, ne mora sve biti restikcija. Ali, sve ima svoje granice, a zdravlje je najbitnije. To se nikad ne smije zanemariti. Nikad.
Hvala svima koji su na bilo koji način bili podrška, koji su stali kao prijatelji. Koji su čestitali, pružili ruku. Pitali kako ide, pitali treba li šta, svima koji su rekli da stoje tu za bilo šta. A malo ih je, istini na volju. Hvala Mirnesu i Emini Husanović koja je svako malo slala update sa bine Dinki.
I naravno mama, tetka, sestra i zet koji su došli iz Cazina u Bihać da budno prate i navijaju sa tribina.
Bio je tu i prijatelj Eldin Bećarević, koji je uvijek uz mene kao realan komentator, iskren prijatelj i dobar za nasloniti se kad ti dođe muka. I divni Igor koji je osvojio prvo mjesto, iako smo se dogovorili da to ne čini. Ali je zaslužio realno po svim kriterijima.
A ja iskreno čestitam svim takmičarima na pobjedi. Na učešću. Jer ovaj sport nije jednostavan. Nije lagan. Nije jeftin. Za ovo moraš imati psihu, snagu, motivaciju.
Fitness i bodybuilding u BiH treba više pažnje. Ja sam godinu dana se trudio promovisati na tv-u sve ovo. Nažalost, danas je još slabo vidan i vlada zabluda. Nema podrške od institucija.
I ovo je sport.
Sport u kojem se ljudi bore. Sport u koji se ulaže i zalaže. Sport u kojem imaš ili nemaš prijatelje, na bini i van nje. Ovo je sport vrijedan pažnje javnosti. Vjerujte mi na riječ.
Za kraj, dobio sam poruku nakon takmičenja koja je glasila da se nisam baš proslavio. Ali, baš suprotno. Ja mislim da sam se proslavio. Došao sam na binu, stao u onim gaćama pred sudije, pred profesionalce, ja koji sam novinar prije svega, sa svojih gotovo pa 34 godine. Skinuo se i dobio medalju za rad, za trud. Mislim da je zbog procesa do svega toga svaki takmičar pobjednik i svaki takmičar proslavlja taj uspjeh.
Hvala na čitanju i dijelite ako vam nije zahmet, nećete se razboljeti zbog toga.
Muhameda Mizića pratite na sljedećima kanalima:
