Ostala je lijepa uspomena, cijela prva ekipa predsjednika je volila toliko da mu je horski pjevala pod prozorom, ali gorka sjećanja na sve one izgubljene bodove i poraze, vlasnike ove ili one igračice, koje su probijale odbranu i dolazili mu u kancelariju urgirati za svoje pulene, pa se literarno rečeno, naglavačke kotrljali niz stepenice zadnjim komadićem pameti se pitajući otkud im uopšte ideja da s njim pokušaju ući u tu vrstu deala.
Naravno, u isticanju neuspjeha pojedini mediji su bili vrlo profesionalni, uravnoteženi, čime su održali lekciju onom dijelu histeričnog novinarstva koji je forsirao uobičajene navijačke strasti, a one su poprimile neracionalne obrise. Na kraju balade, iako su upirali dokazati drugačije, na ekipu je ipak bačena sjena.
Teško stradavanje uzdrmalo je tribine i natjeralo sve u klubu na opštu mobilizaciju. Čelni čovjek kluba koji dvanaest godina nije znao za titulu, pritisnut je nezadovoljstvom drugih dioničara kluba, koji nisu željeli više investirati ogroman novac za marginalne uspjehe… Za predsjednika su svi ti dioničari sentimentalno vezani jer on je brižni gazda koji je s ponosom isticao svoju čistoću u fudbalu. No, kako god se okrene, ako nema uspjeha, nema ni povjerenja. U svečanoj loži aktuelni je predsjednik iz utakmice u utakmicu bio ljut kao ris. Na kraju jedne, u kojoj je jedina atraktivnost bila golmanov ratni poklič prema tribini, napustio je stadion bez komentara. To nije u njegovu stilu vrhunskog komunikatora koji svaku kritiku pretvara u glamurozno veličanje vlastitih dosega. Ovaj put ostao je bez teksta jer je njegov tim igrao slabo. Veoma slabo. Na tragu gore nevedenih detalja sasvim logično je bilo za očekivati veliku čistku u prelaznom roku. Dalo se zaključiti da je predsjednik promijenio ploču i prestao biti dobri tata koji sve oprašta svojim kćerkama. Da je doista tako pokazala je operacija – ”Staklena kopačka”…
Piše: Sead Bašić
Operacija Staklena kopačka – Dio prvi
Svaku stranu pojavu u caffe-baru mister Nash je uredno zapažao.
Razlozi za ovo postojali su u njegovom iskustvu. Osim što je često ponavljao da svaki čovjek ima samo jednu sudbinu, stalno je tvrdio da se dobra dijela gomilaju kao što bankar gomila hartije od vrijednosti, znao je procijeniti prijetnju, utvrditi kome nedostaje ubjedljivosti, kao što nikada nije iznevjerio one koji zavise od njega.
Jednostavno, u svoj je business dao sav svoj trud i znoj. Napredovao je, a što je najvažnije, stekao je znanje, kontakte i iskustvo. Život mu se pojednostavio, usmjerio se ka jednoj tački, sve drugo postalo je nevrijedno makar i trenutka pažnje. Pa ipak, vitka i dugonoga figura, kratke crne kose, vjetrom opaljenje kože i snažnih sigurnih ruku, ostavila je na Nasha dojam poznatih filmskih zvijezda, ženskih, i skupih francuskih parfema.
Germanska ljepota ukomponovana u igračku atrakciju – Birgit Prinz
Otkucaj srca, dva, četiri, i iznenada kao da je ostala sama u ”Odeonu”. Ostali nestadoše među gustim dimom cigareta.
Birgit Prinz, germanska ljepota ukomponovana u igračku atrakciju, koja će na stadion privući više fanatičnih tifosa, uz izvrsni pregled igre i agresivni nastup, ustalila se u redovima Frankfurta zahvaljujući savršeno tačnim završnim dodavanjima i ”ubilačkim instinktom”.
Najbolja i najpopularnija njemačka igračica. Vjerovatno su neke kolegice bile tehnički potkovanije ili smjelije, no, Prinz je bila rođeni borac, koji je ostavljao kožu na svim djelovima terena. Vjerovatno su je zbog te osobine zavoljeli navijači u Njemačkoj, koji su oduvijek najviše cijenili one koji prolijevaju ”krv, znoj i suze” za državne boje.
Nije je lako kategorizovati. Nije bila klasični napadač, već igrač s punom slobodom kretanja, koji je pokrivao prostor između vezne linije i napada, poput Anje Mittag i Martine Müller u kasnijim generacijama reprezentacije.
Ostat će u sjećanju očevidaca, u prvom redu, po groznoj bombetini.
Imala je teren pod punom kontrolom. Profinjena tehničarka, suptilna, ali akrobata ispruženih đonova. S njenim imenom je usko povezan uspon ženskog fudbala početkom tech-stoljeća. Kada je Prinz bila raspoložena – a ona je to bila u svoje 214 utakmice za reprezentaciju gotovo uvijek – bio je to pravi užitak za gledaoce. Kada bi sve stalo, Prinz je povlačila poteze pobjednika. Odlučivala je sama tolikim utakmicama. 128 pogodaka nisu mala stvar.
Uzimala je loptu na crti svoga gola i zabijala, minutu kasnije, na drugoj strani. Preduhitrila je potpunošću, u punom smislu te riječi, i Heidi Mohr i Bettinu Wiegmann. U dresu FSV Frankfurta, 1. FFC Frankfurta, Caroline Courage i Hoffenheima odigrala je 285 utakmica i postigla 283 gola!
411 pogotka u karijeri, na onako širokom rasponu djelovanja, zvuči senzacionalno! Nisu li to epiteti koji je još drže u orbiti najbolje njemačke fudbalerke svih vremena.
Na kraju, i FIFA je toj fudbalskoj rječitosti, sljubljenosti s loptom i virtuoznosti predala krunu kraljice fudbala: 2003, 2004. i 2005.
Pelé de Saias – Marta
I kraj svih tih fenomena jedna je tiha, niska, suhonjava djevojka upadala u oči. Marta Vieira da Silva.
Rođena je u Alagoasu, malenoj brazilskoj državi smještena uz atlantsku obalu između Pernambuca na sjeveru, Sergipea na jugu i Bahije na zapadu. Na nježnom tijelu, lica Tapirapé indijanke, smeđih crnih očiju koje gutaju prostor u svim njegovim dimenzijama, ali na snažnim nogama i plućnim balonom poput cepelina, vjetrovi koji deru dušu i kosti, ostavili su traga na ovom fudbalskom virtuozu.
Helena Pacheco je 1999. najavila rođenje zvijezde. Još tada ispaljeni su šampanjski ćepovi blistave karijere. Igrala je u cariocama Vasco da Game, kasnije će biti igrač klubova: Santa Cruz-MG, Umeå IK, Los Angelesa, Santosa, Gold Pridea, New York Flasha, Tyresö FF, a onda, u tom bijelom dresu Rosengårda, a ona sva u crnilu vlastite kože, sve je to spoj visokog nadahnuća.
Marti nije bilo teško među svjetskim talentima razviti svoju koncepciju lijepog fudbala.
I sam će Rei do Futebol, Pelé, dati njenom fudbalskom rječniku čitav jedan pojam: ”Pelé de Saias”. Istina, imponirao je svijet čvrstinom riječi – Pelé u suknji. A Marta, sva u svjetlu, traži katarzu.
U punoj imaginaciji trenutka znala je prediblati pola ekipe. Šaranje kroz protivničke redove na vrlo malom prostoru. Ko je uletio u njezinu krivudavost, jao njemu! Potrčati, pa stati, pucati s lijevom, prašiti s desnom, skočiti do neba, pa ne udariti s glavom, zaustaviti loptu na prsima, prediblati cijelu ekipu, izluditi sve što joj je na putu.
To je Marta. Priča za sebe. 100 reprezentativnih kapa, 100 golova. 292 liga-utakmice, 248 golova.
Od centra do gola tri igračice tamo u sredini samo s jednom fintom, a onda još toliko njih u trku, izrolirane golmanove ruke i klizanje terenom do božanstvene radosti. Zbijena, niska, na bicepsima koji se poput zmija svijaju oko njenih koljena, tehnike ravne virtuozu Ronaldinhu, golova koji se pamte i onu čistu fudbalsku brzinu Ronalda – u izbačaju. Na metar i manje.
Tokom blistave karijere osvojila je pet uzastopnih Zlatnih lopti (2006, 2007, 2008, 2009, 2010), dok se još četiri puta našla u najužem izboru (2005, 2011, 2012, 2014).
Marta – majstor fudbala!
Za sva vremena – staklene kopačke
Večernja kiša probudila je na stotine usnulih mirisa Züricha, osvježila ih i ojačala. Nash je bio neizrecivo umoran, ali nije bilo vremena za sklopiti oči i plutati, znati da može da se odmara koliko želi. Zadatak se ne zaboravlja, sve je ovo trajalo cijelo poslijepodne, pa i duže, ali se sada bližio kraj. Osjetio je olakšanje, mada ga napetost nije napuštala.
Sproveo je mjere predostrožnosti za sve moguće situacije. Njegov je plan besprijekoran, bezbjedan i bez mane. Bio je strpljiv, nadajući se da će za pripreme imati cijelu noć. Ali nije dobio tu neophodnu noć, jer mu se usprotivila sama sudbina.
Nije bilo potrebno posebno naglašavati, s obzirom na to da bi se svaki klub odrekao bilo koga iz igračke ruže kada bi se pojavio kupac s dovoljno gotovine u džepu, da je dolazak četiri najbolje igračice svijeta u klub stvarno realnost.
Jeli moguće da će ovakvi fenomeni, istovremeno, u istom dresu, za isti barjak, biti jedan do drugog?
Ne, to je fantazija. A ipak je bilo tako – idealna kombinacija snage i tehnike, visoko umijeće, individualni duh spojen u fudbalsku sintezu, čiji je privatni život podjednako važan kao i sportski. Jer, tu je ključ budućnosti.
Znao je da ne može sebi dozvoliti neuspjeh, kvartet visokog dometa bio je njegov jedini spas od pada s vrha. Uzeo je bocu sa šanka i potegao gutljaj whiskeya pravo iz nje. Sumnja popusti, a Nash je pozdravi klimanjem glave. Osim toga, neka morbidna radoznalost nije mu dala mira i jedva je čekao da vidi kako će izgledati susret sa razigranim društvom.
Iskustvo i samokontrola odnijeli su prevlast. Biti majstor svoga posla podrazumijeva da iznad svake emocije bude racionalnost i stručna objektivnost. Izostanak takvog ponašanja rezultira raspadom sistema. Komplikovano je samo kojom tehnikom disciplinovati predsjednike da učine isto.
Lijen, pomalo spor, ali uvijek – za špicu kopačke – dostižan, Nash još jednom baci oko na debela masna slova. Ona su mu bila orijentacija. U njima je sva ona silina uvjerljivosti, čudesnog znanja, igračkih veličina, bogomdanih soprana i fudbalskih umjetnika.
Za nekoga užas, za mnoge opijum hiljadu i jedne noći zamamne Šeherzade. To je čarolija – staklenih kopački.
