Operacija Staklena kopačka – Dio prvi

- Advertisement -

Ideal svakog predsjednika i trenera fudbalskog kluba je da ekipa igra dobro i da pobjeđuje. Kada se igra neatraktivno, pa čak i loše, a klub prati sreća i osvaja bodove i naslove, onda će trener doživjeti kritike i znalaca i sladokusaca, ali užarena fotelja neće mu biti previše uzdrmana, jer malo je predsjednika koji bi mijenjali rezultatski uspješnog trenera.

No kada ti svemirski plaćena grupa zvijezda igra nekakav sivi i monotoni fudbal, kada gubi od dvostruko i trostruko jeftinijih ekipa, kada u četiri kola doživi tri poraza i ostvari jedan mršavi remi, onda ti trenerska glava više nije sigurna na ramenima, pa makar imao i ugled i harizmu.

Normalna reakcija normalnog čovjeka koji je dao sve što se od njega tražilo bilo je gubljenje vremena. Bilo je samo pitanje na koga će udariti. Na trenera ili igračice? Čini se da je čelni čovjek kluba dobro locirao problem.

Na zatvorenom sastanku, na kojem mu niko nije dao precizniju dijagnozu o razlozima podbačaja, među kojima se spominjala i ”ženska misterija”, i sportska nesreća, i blackouti pojedinaca, i ukletost ekipe, i povrede igračica i slične banalnosti koje se koriste u objašnjenjima crnih dana velikih ekipa, bez obzira na ugled i provjerenu vrijednost ekipe, težina predsjednikovih riječi uzdrmala je prostoriju i na neki način uvele vanredno stanje.

Bilo je pravo vrijeme za veliki obrat. Dijagnosticirao je stvari i u pokušaju da odstrani ”bolesno tkivo”, kao čovjek koji vlada situacijom klimnuo je glavom, što je bio znak za početak operacije – ”Staklena kopačka”…

staklena kopacka

Noć je bila duga. Društvo je sjedilo u gustoj, plavičastoj dimnoj zavjesi cigareta. U čašama, caklilo se žutilo whiskeya. ”Che vuole questa musica stasera” ispunila je teški zrak ”Odeona”, a mister Nash volio je to čisto pjevanje, tu vrstu čistog fraziranja. Sada je, sjedeći za šankom, dok mu je whiskey grijao grlo, poželio da pjeva, ne muziku, nego da frazira uz pjesmu Peppina Gagliardija.

Piše: Sead Bašić

Ipak, to nije mogao da uradi pred nekim nepoznatim.

U teškom sakou ciglaste boje, s leptir kravatom i cigaretom sa zlatnim monogramom, u baru usamljenih srca sa srebrom u rukama, pomalo je gutao svoju večeru. Bez imalo podmuklosti, sa mirnoćom djeteta koje traži toplinu, rukom je neupadljivo privukao fasciklu koja je bila prepuna pojedinosti.

Mršteći se, želio je protumačiti bilješke koje su mu dan prije dostavili prijatelji iz jednog fudbalskog kluba.

Obrisi prošlosti

O povjerenju koje gazde imaju u svoju ”akviziciju” govori podatak da se Nash upoznao sa svjetski poznatim igračima i s njima održavao poslovne kontakte. Okušati se u fudbalskom menadžerstvu san je mnogih. Druženje s fudbalerima, glamour koji okružuje klubove, naročito one bogatije, španske ili engleske…

Nepotrebno je bilo naglašavati da se u svemu tome računa i na pristojni dohodak, elementi su zbog kojih se Nashu ovaj posao činio obećanim svijetom. A orlovske oči mistera Nasha vidjele su sve. I privrženost i zaraženost fudbalom, uz svu novčanu uspješnost i surovu realnost ovoga sporta, kao i model slaganja novca na hrpu koji se ne može primjenjivati u najvećim fudbalskim klubovima.

PROČITAJTE JOŠ:  Strahote rata: Dvomjesečna palestinska beba umrla od pothranjenosti u Gazi

Barem ne na takav način da se proda ili kupi sve što dostigne iole pristojnu vrijednost na svjetskom tržištu.

Logična je pretpostavka da se bilo kakav drugi rasplet mogao unaprijed ocijeniti velikim, prvorazrednim čudom. Mislio je brzo, u praksi bez obzira što je nosio u sebi onaj urođeni humor svog naroda, biće teško šarmirati četiri najbolje igračice svijeta.

Ilustracija golmanske vrijednosti – Hope Solo

Sada je bio spreman. Spustio je čašu na dugački izrezbareni šank i okrenuo se ka njihovom stolu. Bio je samouvjeren, vrlo pažljiv, pa ipak primjetan. Plave velike oči, poslije drugog sata, krijesnica, usko bijelo lice, visoko čelo, kosa u dugim uvojcima.

Spoljašna ljepota i usne obojene tamnim sokom grožđa Hope Solo umirila je krv koja je jurila u Nashov snažni, venama izbrazdani vrat. Sjedeći za stolom osvjetljenim svijećama u crvenim čašama sa Miom Hamm, Birgitom Prinz i Martom, koje su na sebi imale skupe crne pripijene haljine i čije su glave krasile krune uvojaka, Solo je bila sva ovalna – ovalne oči, kosti lica, luk obrva. Koža joj je bila glatka, oči ogromne, plave, ali pod vještačkim svjetlom ”Odeona” tamne, a dugačke guste trepavice bacale su sjenku na ljupko lice. Njezin glas hiljadu kristalnih zvončića.

Postala je slavna cijelom svojom figurom, sa crnim rukavicama, širokim ramenima, igrom mišića, čvrstinom, mirnoćom, elastičnošću, intuicijom, inteligencijom, fantomskim izgledom, načinom intervencije, ne samo između stativa, istrčavanjem u polje, kontrolom igre, isukanošću šaka na visoke lopte, u gospodarenju kaznenim prostorom.

Solo je impresionantna. Koščata, mišićava, s nevjerovatnim zgodnim licem Sophie Loren, išaranog rupicama i izbačenih jagodica. Ko ju je jednom vidio, onako visoku s obično dignutim dokoljenicima, opuštenim rukama, jastrebova pogleda, brzine tigra, mirnoće akrobata na tankoj žici slave, ostaje pod snažnim dojmom igračke veličanstvenosti. Čudesa na nemogućim loptama. Počela je u Philadelphiji, kasnije će tražiti još povoljniju priliku u Göteborgu. S toliko je žara branila i u Lyonu, Saint Louisu, Atlanti, magicJacku i Seattle Soundersima.

Još jedan dres, onaj Seattle Reigna, a u šarenilu svih mogućih parada, letova, odbrana, kroz karijeru desetljeća, zapravo je reprezentacija Solovo golmansko remek-djelo. 185 puta u majici Sjedinjenih Država.

Oni koji su skloni velikim golmanskim atrakcijama imali su u Solo svoju djevojku. Nije ih iznevjerila.

Iz njezinog albuma, za ilustraciju Solovog strašnog branjenja, bar na vrućim terenima, izvukla je zlato na Olimpijadi 2008. i 2012., srebro na Svjetskom prvenstvu 2011. i zlato na Mundialu 2015. Hope Solo, junakinja tolikih reprezentativnih utakmica.

PROČITAJTE JOŠ:  Muškarac bacio ručnu bombu na njivu i ranio komšiju

Na toj, često očekivanoj liniji, zaokružila je prasak velikih blistavih noći sa dvije zlatne rukavice 2011. i 2015.

Krhka figura u pirueti – Mia Hamm

Bilo je pozdravljanja, trebalo je ponovo naručiti piće, pa je prošlo gotovo pola noći nakon što je mister Nash zauzeo mjesto za uglačanim šankom od orahovine. Neupadljivo je sjedio na stolici s nepomičnim licem profesionalnog kockara i kada je pogled potrajao neizdrživo dugo pažljivo je bacio pogled na gustu i ravnu kosu, vedar osmijeh i tamnosmeđe oči Mie Hamm.

Sjedila je veoma blizu, dovoljno da joj Nash vidi svaku crtu lica, dok joj je kosa visila onako suha i teška, a pramen joj se ljepio za čelo. Mogla je da zamisli kako divlje i raščupano izgleda, ali je za to nije bilo briga. Nije čudno, južnjački temperament Alabame usmjerio ju je ka stvaranju osobina klasne igračice: brzinu, snagu umjetničke tehnike i veliku taktičku zrelost.

Vremena nije bilo mnogo. Trebalo je reći ”ja” i – krenuti.

Potisnuti negdje duboko u sebe ono prekrasno svjetlucanje rijeke Alabame pred kućom u predvečerje, zaboraviti na miris bjelogorice ispod obližnje crkve svetog Pavla u Selmi, izdignute u Lauderdale ulici, pedesetak metara dalje. Washington, taj grad bogate kulture i prošlosti, odjednom joj se uvukao u život i postao njena sudbina.

Hamm nije dijete snage. Sitna je (165 cm), ali u virtuoznosti loptom niko joj nije bio ravan na cijelom Novom kontinentu. Za mnoge najbolja svih vremena. Instinkt, tehnika, čudesna igra prsima i nogom, bombašica, brza duhom i tijelom, postojna, stalna, mačji gipka, mekana, elastična, teško ili nikako zadrživa, s rijetkim trenucima odsutnosti, indispozicije, u klubu ”stotine”, 275 utakmica i 158 pogodaka za Sjedinjene Države.

Godinama su je suprostavljali Kristine Lilly. Još danas, ona ili Abby Wambach.

Američki soccer nije tako virtuozan, nije artistički. No, ima jednu silnu ustrajnost, tempo, užasavajuću izdržljivost. A Hamm je godinama carevala na tom vrućem terenu. I svijet će biti njen. Toliko svoja da će čitav nositi na rukama. Osvojila je univerzalnu fudbalsku scenu na Olimpijskim igrama u Atlanti i Atini, daleko od Europe, od njezinih tendencija snagatorstvu, vodila je reprezentaciju do slave i na Mundialima u Kini i SAD-u.

Hamm je čitav svijet bojila u zlatno. Stotine poljubaca i kordon zagrljaja za ”kraljicu globusa” 2001. i 2002. Ostat će kroz generacije, za poklonike soccera, veliko ime i krhka figura u pirueti.

Nash nije znao dosta toga o prelijepim Amerikankama. Nije čudo. On je u petom desetljeću, a njegovo sjećanje ostaje u razglednicama bravuroznih Zoffovih odbrana i lucidnih Cruyffovih poteza. Istina, živio je u muzeju prošlosti. I dok je mirno, laganim pogledom pratio djevojke za stolom, trenutak ga je podsjetio na tolike detektivske priče. A on je, nema sumnje, bio inspektor za kojeg nema neriješenih slučajeva…

Nastavlja se…

- Advertisement -

NAJNOVIJE

MOŽDA VAS ZANIMA

Požar u sarajevskom naselju: Na terenu dva vatrogasna vozila

U večernjim satima došlo je do požara u sarajevskom...

Slučaj nestale djevojčice Danke Ilić: Ko su uhapšeni u akciji FUP-a u Hadžićima?

Od izvora bliskih istrazi saznali smo imena uhapšenih u...

U Beogradu preminuo učenik nakon incidenta u školi

U Srednjoj zanatskoj školi u Beogradu je 18. marta...

Dijaspora je u BiH prošle godine poslala 3,79 milijardi KM

Iz Centralne banke Bosne i Hercegovine su objavili podatke...