Taj Amsterdam ima Spiegelgracht, Dam plein, Rembrandtplein, De Valen, kuću Anne Frank na adresi Prinsengracht, deset hiljada vjetrenjača, De Otter, Riekermolen smješten na obalama Amstela, Oude Kerk i Rijksmuseum.
Pun grad čudesa. A Amsterdam se uvijek drmao od čuda i bombastičnosti. Masa je prihvatila taj Red Light District i coffe shopove u kojima se ne žali novca za uživanje u kanabisu, progutala je i suprotnost onome kako se zamišlja hladni sjever Starog kontinenta, šiban hladnim valovima i vjetrovima Atlantika.
Nije onda čudno zašto je ovaj grad, smješten na ušću rijeke Amstel, simbol boemizma i južnjačkog duha življenja. A u bijelom kompleksu, u velikoj ulici s ulazom u Nieuw-Vennep, nedaleko od Amsterdam Arene, u nekoj vrsti oaze, nadomak samog centra Ouder-Amstela, sva je filozija “Venecije sjeverne Europe”.
Betonsko zdanje, cijelo u bijelom, na njemu lik Telamonskog Ajanta i natpis – Ajax Youth Academy. To je ona druga istina; crvena lenta na bijeloj košulji i ubitačan koncentrat velemajstora…
Piše: Sead Bašić
U hrvanju velikih, malo ko je ugrabio fini fudbal, znate koga? Ajaxa! ‘’Kopljanici’’, kao Broadway nekih putujućih pozorišta, ratnici, ispali samom Agamemnonu iz torbe, majstori prašnjavih i blatnjavih terena, razlog smiješka prvih redova mališana na starom De Meeru, na pojavu pljesak pod žestokim reflektorima, junaci bajki na obalama Amstela, na ubojitim mišićnim nogama, fudbaleri koji se pamte. Zauvijek.
Ajax je jednostavno apoteoza holandskog fudbala. Godinama pojam. Decenijama!
Fudbal je definitivno evoluirao, promijenio se. I sam pojam zvijezda dobio je novu dimenziju. Znanje samo po sebi je neupitno, ali znanje bez kapaciteta ne znači baš ništa. Sve postaje uzalud ako se ne može pokazati, a pokazati se ne može bez trčanja, s fizičkom inferiornošću. Nekada su postojale dominantne reprezentacije u svjetskom fudbalu. A jedna od njih je nedvojbeno Holandija.
Danas postoje mnoge reprezentacije koje su visoko konkurentne. Ovih dana među 32 ekipe na World Cupu skoro da i nema outsidera kojih je nekad bilo u izobilju. Nemaju svi znanje, ali imaju visoke fizičke kapacitete i to je detalj s kojim su se približili vrhu. Nije uvjet igranje u vrhunskom klubu, europske vrijednosti, ali uvjet je moći.
Nekada su zvijezde bile temelj, zato su bile dominatnije nego što su danas. A danas su zvijezde samo nadgradnja svake dobre ekipe, ljudi koji rade razliku, koji priče čine posebnima.
Na spomen Holandije prva pomisao je na tulipane, a niko ovu zemlju više ne doživljava kao ratničku, koja je snagom svojih topova pokorila golema azijska prostranstva. Holandija je, kada je riječ o tulipanima i trgovini cvijećem, zemlja broj jedan u svijetu. Holandske kompanije imaju goleme farme ruža i u Keniji, a jednako je i s dijamantima.
Zemlja, koja je na glasu kao centar trgovine dijamantima, većinu tih dragocjenih kamenčića brusi u svojim pogonima s jeftinom radnom snagom u Indiji, dok su radionice za brušenje dijamanata u Amsterdamu, uglavnom, namijenjene za turistička razgledavanja.
Kraljevi amsterdamskih uličica
Očito, jedna tradicija čvrsto stoji. I holandski je fudbal pun ruža i dijamanata. Od Faasa Wilkesa do Abe Lenstra, od Johanna Cruijffa do Bepa Bakhuysa, od Mannesa Franckena do Nouda van Melisa. Sjajne igre, popularnost, slava. Pljeskali su širom Starog kontinenta gdje god bi istrčali.
Ajax je međutim jedini znao majstorstvom zabavljati tribine. Pa zar sedamdesetih ‘’kraljevi fudbala’’ nisu dolazili iz Amsterdama? Holandski je fudbal tokom pedesetih bio drugorazredan u europskim razmjerima. Nečujan. Lopta neće taknuti ni mrežu ni slavu.
A onda potez čiste genijalnosti. Kraljevski savez je odlučio uvesti profesionalizam, po uzoru na većinu susjednih zemalja, u koje su počeli odlaziti vodeći holandski igrači.
Napokon, 1954. godine liga postaje profesionalna, a 1957. Ajax postaje prvi put prvakom u novim uvjetima. I nada…
Sićušna kao zrno pijeska, kroz barometar Johana Cruijffa, Pieta Keizera, Johana Neeskensa, Ruuda Krola, fudbalska je istina. Totaalvoetbal! Jednog dana neko je morao razbuktati te diktatore tempa. Neko… Morao se naći učitelj koji će okrenuti revers. Trener, koji će pokazati stazu slave. A taj neko će biti – Rinus Michels.
Fudbal su doveli do ‘’imperatorstva’’. U katastrofi bilo svojih bilo tuđih ideala oni su stvarali literaturu. Bez euforije. Bez onoga ”mi smo…”. Bio je to predznak da je amsterdamski tim raščistio sa jednom od osobina koje karakterišu lokalne ekipe: i na De Meeru i na strani su ”potomci Ajanta” nizali pobjede.
Rukavica u lice. I parada Ajaxa. Lopta je skovana od zlata i na europskom terenu, to je parola: nikome! ”Kopljanici” na visini, na ”tankom” zraku, tačno u podne – okrenuta ploča. Elegantno, otmjeno, u korak. Odlučuje čisto znanje. Tih dana i Kontinent visoko kotira na fudbalskoj berzi, pa je i Ajax primljen kao mala senzacija.
Ima tvrdokornosti u matematičkom, suhom zbroju vrednovanja, ali ima i objektivnosti: ne osporava im se masovniji talenat, finija tehnika, razigranost i zaljubljenost u dribling.
Avioni, koji su zbili čitav Kontinent na prosječnih pet sati leta, razbili su i određenu koncepciju i fizionomiju igre. Na fudbalsku scenu stupio je tim sa pojedincima kojima će vrlo brzo biti dostupan i dres sa državnim grbom. Crvena lenta na bijeloj košulji, bijele gaćice i bijele dokoljenice Ajaxa iz Amsterdama, i mnogo, mnogo zvjezdica čak 33, najbolji na Starom kontinentu 1971, 1972, 1973, 1995. i svjetski prvak 1972. i 1995.
Totaalvoetbal – prva verzija
Krajem šezdesetih sunce se utapalo u Rotterdam, tadašnje ”svetište” holandskog fudbala.
Feyenoord Ernesta Happela šokantno je savladao Milan i Celtic na putu do Kupa europskih šampiona. Feyenoord će potom osvojiti i Interkontinentalni kup, učvrstivši novostečenu reputaciju holandskog fudbala.
Nije li rotterdamski tim najavio nepobjedivu amsterdamsku armadu?
Istina, Ajax nije morao dugo čekati na red. Velika je generacija ‘’Kopljanika’’ napokon stasala i zavela diktaturu u međunarodnim kupovima. Zvjezdani sastav s Neeskensom, Vasovićem, Cruijffom i Keizerom prošla je Celtic i madridski Atlético te napokon na Wembleyu tukla Panathinaikos i zaslužila prvu kontinentalnu medalju.
Majstorstva im nije manjkalo, pa ipak, ono revolucionarno u njihovoj igri bilo je vraćanje do sopstvenog šesnaesterca, kada su postajali bekovi, oduzimanje lopte i transformacija u klasične krilne napadače, u svakom trenutku, spremni da povuku opasnu kontru.
Grci nisu imali izbora. Željezna je bila hladnoća vrsnih srednjaka Holanđana Van Dijka i Haana. Živa intuicija. Nije im smetala ni udaljenost, ni čvrsti i izdržljivi protivnici. Udarali su snažno, iako su pucali rjeđe, jer su tražili priliku.
Igrali su umiljato, paževski – na samom početku neke vrste duhovnog putovanja – meko. Sami, s fantomskim rukavicama osvetnika, dribling za driblingom. I toliko njihovih ”rupa” u mrežama. Ipak, dvije leže duboko na vrhu zadovoljstva. Koje? Nema jednog gola. Svi su lijepi, i oni na treningu, ali ostat će u sjećanju, u prvom redu, njihovi pogoci protiv Panathinaikosa. Tresak, početno ubrzanje, machovo brojanje iznad zvučne brzine, i samo ono – paf.
Istina, Holanđani su te 1971. godine pokazali drugu stranu medalju: arabesku, finu tehniku, individualnu klasu, kolektivnu igru. Fudbal ‘’drugog svijeta’’.
Johan Cruyff uspješno se nosio sa najboljim krilnim igračima svoga doba, ali je i sam bio opasan pred golom rivala. Johan Neeskens, Barry Hulshoff, Velibor Vasović i Wim Suurbier smjenjivali su se na mjestima centarhalfova i činili neprobojni bedem pred svojim golom. Navala Nico Rijnders, Sjaak Swart, Piet Keizer, Dick van Dijk i Arie Haan bombardovali su sa svih pozicija, letjeli po terenu i brzim izmjenama pozicija izluđivali čuvare.
Totaalvoetbal – druga verzija
‘’Kopljanici’’ su sa Vicom Buckinghamom dobili na čvrstini i to će biti jedan od ključnih detalja za sve naredne uspjehe Holanđana protiv ostatka Kontinenta, dok je Michelsova filozofija ubrzala igru, unaprijedila kretanje igrača i značajno usavršila kontra napad.
Njegov princip bio je jednostavan: dodaj prvom igraču do sebe i odmah mijenjaj poziciju u nastojanju da dođeš u situaciju da ponovo primiš loptu. Od golmana do svih pet napadača svi su bili odlično tehnički potkovani, spremni da se snađu na svakom dijelu terena i munjevito iz defanzive krenu naprijed. Mađari su čitavu tu filozofiju prethodnih tri decenije unaprijedili i tu je napravljena veza Huga Meisla i Gusztáva Sebesa sa totalnim fudbalom, koji će sedamdesetih proslaviti Ajax i Holandiju.
Ajax je bio neobično snažan na svom De Meeru. I imao je generaciju izvrsnih igrača. Ubitačan koncentrat velemajstora. Heinz Stuy je stajao iza odbrane, sredina terena je bila tehnički savršena (Haan, Neeskens, Mühren), a napad brz (Swart, Cruijff, Keizer).
Lopta se nije zadržavala. Bila su to unakrsna dodavanja, brza, u prostor. Protivnik jednostavno nije imao vremena pohvatati rastrčane ‘’Kopljanike’’. A to je vrijeme Cruijffove režije.
Takvi se više ne rađaju! Odlučivao je sam tolikim utakmicama. Bilo je driblinga, udaraca na vrata, golova. Nikada Ajax nije imao većeg idola. Pljeskalo je i staro i mlado. Opsjenio je mase. Ajaxov i konzul i ambasador. I nakon toga još jedna majstorija prisebnosti i znanja.
Dovoljno za slavu. Spontan, imaginativan, realističan, stilistički. Takav je bio fudbal Johana Cruijffa.
Mada je Rinusa Michelsa nakon Wembleya zamijenio Rumun Stefan Kovacs, europski prvak igrao je još bolje 1972. godine. Bez poraza je izbacio redom drezdenski Dynamo, Marseille, Arsenal i Benficu te u finalu – na terenu najvećeg protivnika Feyenoorda – deklasirao Inter s dva pogotka Cruijffa.
Sliku je kompletirao osvajanjem domaćeg prvenstva i nacionalnog kupa, te Interkontinentalnog kupa i na kraju novoosnovanog europskog Superkupa. Kovacs je prilagodio Michelsov 4-2-4 u tečniju 4-3-3 formaciju, koja je zahtijevala da se svi igrači konstatno kreću bez lopte. Svaki je igrač, ovisno o kretanjima saigrača, mogao prodirati do protivničkog gola ili se pak vraćati duboko u svoju polovinu.
Nema sumnje, dvoboj protiv Intera prikazao je Ajaxovu ekipu i Stefan Kovacsev totaalvoetbal u naponu snage.
Totaalvoetbal – treća verzija
A posljednji holandski najbolji od najboljih, za koje su znali i noviji naraštaji, oni koji su prihvatali nalet protivnika ne gubeći svoj start i svoju viziju, zadovoljni današnjim fudbalom, oni stopostotni Dutcheri, tvrdokorni, praktični, snažno građeni, ”noseći” ožiljke od dugotrajne naporne borbe širom Kontinenta, dolazili su iz Amsterdama.
Ko zna zašto, iz taktičkih razloga ili zbog razvoja igre, Ajax je digao Eredivisie.
Nastupili su otvoreno. Protiv bilo koga, ne praveći razliku između svog nacionalnog prvenstva ili Kupa europskih šampiona. To više što je cijela družina bila poznata po najvećem i najboljem Agamemnonovom ratniku, divovskom i snažnom zaštitiniku Salaminove divljine. Bili su atrakcija, ti ”sinovi Ajanta”, punili su gledališta, i nisu ostali dužni.
De Meer, duboko u naslonjaču.
Jednostavno se niko širom Starog kontinenta nije mogao osloboditi šarma njihove igre. Raznovrsnost, bogatstvo ideja, to je bila njihova odlika. Čista apstrakcija. Toliko jednostavnosti. Posljednji roleri iz Amsterdama: Heinz Stuy, Wim Suurbier, Ruud Krol, Johan Neeskens, Gerrie Mühren, Piet Keizer, Horst Blankenburg, Barry Hulshoff, Johan Cruijff, Arie Haan i Johnny Rep. Odigrali su mnoštvo utakmica. Dobrih ili slabih, ali sigurno, uvijek poštenih.
Nesebično zalaganje i borbenost postali su prvi uslov za nastup na zelenom polju De Meera. U takvoj sredini mogao se ostvariti podvig kao što je bio i onaj protiv torinskog Juventusa, kada je jedna čuvena ekipa međunarodne reputacije položena na obje plećke.
Tih dana stranice holandske sportske štampe bile su pune hvalospjeva fudbalerima Ajaxa, koji su, pobijedivši italijansku ekipu, po treći put uzastopno, osvojili kontinentalni kup.
U Amsterdamu su tih dana stanovali divovi europskog fudbala. Ajax je znao sve i imao je sve. I čvrstinu i profinjenu tehniku, sjajne lopte, elegantne, lukave finte, divan pregled i dodavanje na svim metrima, kao rukom.
‘’Stara dama’’ je upala u ‘’vučju jamu’’. Jednostavno, snaga, žustrina i juriš sjevao je iz Ajaxa.
‘’Kopljanici’’ nisu imali milosti. Marchetti je gutao tunele, Furino ostajao iza kraljeva De Meera. Iako je Juventusov trener Čestmír Vycpálek, postavio betonski zid ispred Zoffa, centarfori Ajaxa su tokom cijelog susreta bili veoma brzi, lukavi, snalažljivi. Šutirali su iz svih pozicija, a uz to su se svi vraćali na svoju polovinu, da bi munjevito prelazili u juriš. Istina, bio je to ubitačan koncentrat velemajstora.
Igrali su Holanđani svih devedeset minuta kao u transu. Glavu bi postavili tamo gdje neki ne bi ni nogu, trčali su, valjda, kao na dvije obične utakmice. I tu je ležala tajna fantastičnog rezultata. A kada je bezgranično htijenje osnovno opredjeljenje, onda sve ostalo lakše dolazi: i tečne akcije, brzi napadi, i vješta odbrana i, na kraju, golovi, bez kojih je, inače, sav trud uzaludan.
U prvih dvadesetak minuta tog finala Ajax je pružio fudbal koji je doticao savršenstvo.
Nakon što je u osam godina nakrcao trofejnu dvoranu, Ajax je morao pasti. U jesen 1973. Johan Cruijff otišao je u Barcelonu, gdje se pridružio učitelju Rinusu Michelsu, a godinu kasnije na isto će mjesto poći i Johan Neeskens. Rep će preseliti u Valenciju, Haan u Anderlecht, Suurbier u Schalke, dok će Keizerovu karijeru dokrajčiti teška povreda. Fantastičnih 6:0 protiv Milana u Superkupu ‘74. bit će labuđi pjev velikog Ajaxa.
Proći će teške godine da se amsterdamski klub vrati na svoje mjesto. Da u paklenoj kuhinji De Meera bude velika predstava, zabava…
nastavlja se…
