Recenzija novog albuma grupe Helem Nejse – Pola čovjek, pola neman

- Advertisement -

Da „Helem Nejse“ ne postoje trebalo bi ih izmisliti. Za naše dobro. Iz nekoliko razloga, a svaki od njih smatram jednako važnim.

Piše: Amir Misirlić – amirmisirlic.com

Zato što su donijeli na scenu jednu novu poetiku koja je potpuno poetika generacije rođene u prvoj polovini devedesetih godina prošloga vijeka, generacije koja je sada u svojim srednjim ili kasnim dvadesetim.

Zatim, jer su spremni da kažu stvari koje se obično prećutkuju ili se onako hinjski, ispotiha govore tamo gdje se ne očekuje da će se imati problema zbog izgovorene riječi.

Pada mi na pamet još jedna analogija. Oni možda i prde na derneku, ali glasno i jasno.

Prdimo i mi ostali samo ga ispustimo hinjski, nekako pridavljenog. A jednako smrdi. Nema nikakve razlike. I treće, a sigurno ne i najmanje važno, njihova verzija repa, ili ako vam je draže hip – hopa nije nikakva uvezena, lažna priča o pištoljima, bijesnim autima, o kurvama i o tome kako je teško biti crnac. Oni su sebi dali neuporedivo ambiciozniju zadaću da nas podsjete kako je teško biti čovjek. Danas i ovdje.

Srećom, nismo ih morali izmišljati. Desili su nam se. Prije dvije godine kad se pojavio njihov debi album „Go u gostima“ oni su za mene  bili šokantno otkrovenje. Sa nestrpljenjem sam očekivao naredni album, ali sada već spreman na zbirku pjesama koja će precizno oslikati Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu u trenutku kada se pojavi.

I duboko sam uvjeren da ni sami nisu svjesni značaja kakav imaju. Da jesu možda bi se prepali prevelike odgovornosti. Ovako su, iz čiste zajebancije i bez predumišljaja ponovo počinili zločin. Zločin stvaranja odličnog albuma.

Novi album im se zove „Pola čovjek, pola jedan“, ali za mene su sa ovim albumom prije „Pola čovjek, pola neman“. Neman su za sve ograničene umove osuđene da misle unutar skučenog prostora koji nameću „zajednica, crkva, škola“ kako bi rekla jedna davna i velika pjesma. Ovaj album naprosto postaje obavezna lektira za sve one koji ne pristaju da im život uređuje jedna jedina knjiga, ma kako se ona zvala.

PROČITAJTE JOŠ:  U Janji ispisani sramotni nacionalistički grafiti

Za sve koji ne traže ličnu kartu prije nego se zaljube. Ovaj album je ultimativna noćna mora za sve čuvare dežurne savjesti uvjerene kako je smijeh nešto opasno i subverzivno i da ga treba zatirati u korijenu. Čim ugao usne zatitra treba zaprijetiti svim mogućim pošastima i paklenim vatrama.

Ima tako nekih likova koji jedva dočekaju da se obruše na „Helem nejse“ jer ova, sada već, trojica momaka jesu sve što oni nisu.

Sjećam se kako je jedan takav, krajem 2017.godine, kada se pojavila pjesma „Kabadahija“ ustao u odbranu časti bošnjačkog ženskog podmladka upućujući javno pitanje autorima pjesme da li bi je napisali i da je situacija obrnuta, da su u pitanju Srpkinja i Bošnjak.

Da vas podsjetim. U toj pjesmi imamo klasičnu priču o ljubavi dvoje mladih iz različitih sredina, ljubavi zbog koje nadrastaju sve ograničenosti sredine i porodice u kojoj odrastaju.

Ništa novo pod nebeskom kapom. Priča stara koliko i svijet. „Romeo i Julija“ na domaći način. E sad, ako treba i Šekspira da cenzurišemo da odmah pravimo fajront u ovoj kafani. Ako ih je trebalo za nešto tom prilikom optužiti onda je to neoriginalnost ideje.

Ima tu i jedna olakšavajuća okolnost. I poražavajuća za one što ih napadaju. To je životna priča jednog od članova „Helem nejse“. A ja vam neću reći kojeg. On se zaljubio u djevojku iz Zapadne Hercegovine.

Djevojku iz katoličke porodice, porodice nespremne da prihvati činjenicu da kćerka voli nekog „tamo njihovog“. I kao i u „Kabadahiji“ ona bježi kroz prozor i u „dvici“ jure ka Sarajevu i zajedničkom životu. Životu koji, hvala Bogu, još uvijek traje ispunjen ljubavlju.

PROČITAJTE JOŠ:  U dijelove BiH za nekoliko sati stiže jaka kiša i grmljavina

Oprostite mi na ovoj maloj digresiji. Vratimo se mi albumu. „Pola čovjek, pola jedan“.

Za mene je to album pun ljubavnih pjesama uz tek pokoji izlet u dnevnu politiku, kao što je na primjer „Smetljište historije“. Ne kažem da to nije dobra pjesma, sa izrazito snažnom porukom destilovanom u kriku „na sva tri jezika mi se gadite“, ali to nije suština ovog albuma. Suštinu ovog albuma ja nalazim u pjesmi i poruci „A ja sam za to da ljubav pobijedi“.

Od početnog, nevjerovatno duhovitog reprezenta, pa do završne „Prestać’ repat“ u kojoj su ponudili novu verziju „reperskog obračuna“ totalno neočekivanog oni su smjestili neke ljubavne pjesme kao što su „A ja sam za to“, „Kabadahija“, „Debili“, „Bolje bi ti bilo“.

Gdje ima ljubavi ima i mržnje. Hejterima svih boja i ideja posvećena je „Tarabuka“ koja preciznije definira taj fenomen od svih mogućih socioloških studija.  Ima tu i priča o generaciji bez perspektive kao što su „Kafa na aparatima“ i, meni lično najsnažnija „Nula“.

Muzički nisu istrajavali na nekom žanrovskom čistunstvu. I svaka im čast na tome.

Birali su teme koje su prijemčive, prepoznatljive i pamtljive. I to, uglavnom, koristeći folk motive.

Meni to zvuči sasvim opravdano u kontekstu pjesama koje su ponudili. Nebitno da li su te teme „posuđene“. Nebitno da li je to uticaj „Dubioze kolektiv“ ili Marka Louisa.

Njihove pjesme su namijenjene pokretanju. Za one koji ih slušaju sa pola uha pokretanju guze. Ali ako ih čuju dovoljan broj puta mogli bi početi ozbiljnije da ih promišljaju. A onda, možda pokrenu i centralni nervni sistem.

- Advertisement -

NAJNOVIJE

MOŽDA VAS ZANIMA

Požar u sarajevskom naselju: Na terenu dva vatrogasna vozila

U večernjim satima došlo je do požara u sarajevskom...

Slučaj nestale djevojčice Danke Ilić: Ko su uhapšeni u akciji FUP-a u Hadžićima?

Od izvora bliskih istrazi saznali smo imena uhapšenih u...

U Beogradu preminuo učenik nakon incidenta u školi

U Srednjoj zanatskoj školi u Beogradu je 18. marta...

Dijaspora je u BiH prošle godine poslala 3,79 milijardi KM

Iz Centralne banke Bosne i Hercegovine su objavili podatke...