Blog

Službena zabilješka br. 10: Predizborna kampanja

0

Piše: Midhad Kurtović 


Počela je predizborna kampanja, ex-jugoslovenska svečanost nad svečanostima, festival osrednjosti, bezidejnosti, primitivizma i kiča. Ko je jučer umro, danas će se kajati. Koga su papirnom maramicom obrisali s trbuha i bacili u WC školjku, taj je – sudbina je zbilja okrutna prema nekim ljudima – ostao grdno zakinut što se nije rodio. Ako ni zbog čega drugog, trebao se roditi radi silnih cirkuskih atrakcija koje na prostorima bivše Jugoslavije nude predizborne kampanje.

U vrijeme predizbornih kampanja na sve strane bujaju građevinski radovi: ulice su razrovljene i rošave poput lica pubertetlije, asfalt je ispresijecan uzduž i poprijeko, obilježen plastičnim čunjevima i oivičen crveno-bijelim najlonskim trakama, raskršća puteva evoluiraju u kružne tokove, obnavljaju se parkovi i dječija igrališta, presvlače se fasade na starim, oronulim zgradama. Vlasti rade samo one stvari koje se daju golim okom pratiti, bez monokla, bez durbina, bez periskopa i teleskopa. Nema prevare. Nema podvaljivanja. Stranački kandidati su iznimno pošteni ljudi, oni ne traže ni od koga da glasa naslijepo, da svoj glas mijenja za robu u čiji kvalitet nije stoprocentno uvjeren. Sve darove koje im političke partije nude za njihove glasove potencijalni glasači imaju priliku vidjeti svojim očima; omogućeno im je da ih pipnu, da ih onjuše, da ih pomiluju, pa tek onda, kad se sami uvjere da je to ono što im se zaista sviđa, mogu i da glasaju.

Trgovina između političkih partija i potkupljivih glasača krajnje je poštena. Ja tebi zakrpim tri rupe u ulici u kojoj živiš, ti meni daš glas. Ti meni daš novčanu donaciju za predizbornu kampanju, ja tebi ne šaljem inspekcije i namjestim ti sve tendere na koje ćeš konkurisati u naredne četiri godine. Oni koje ne uzbuđuju i ne zadovoljavaju tenderi i javni radovi mogu odabrati paket s pažljivo odabranim prehrambenim proizvodima: litar ulja, kilogram brašna, kilogram šećera, napolitanka, tops ili jaffa biskvit – kako ko voli. Glasači koji nisu vegetarijanci, uz uredno priloženu potvrdu o prehrambenim navikama, mogu dobiti i junicu, ili neko drugo govedo po želji. Za one koji ne vjeruju u tuđi izbor političke partije su pripremile i novac, pa neka sami sebi kupe šta najviše vole. Na kraju krajeva – treba biti pošten pa i to priznati – i glasači previše izvoljevaju, odveć precjenjuju te svoje glasove. Zaboravljaju da glas nije sapun, pa da se tek tako potroši.

A, vjerujte mi na riječ, nije lako biti stranački kandidat za bilo koju državnu funkciju, pa ni za onu najmanju i najbeznačajniju. Za takve stvari čovjeku su potrebne iznimne vrline koje samo rijetki ljudi imaju. Između ostalog, kandidat mora posjedovati sposobnosti iskusnog mađioničara. Njemu ne smije biti strana vještina da se ustostruči, pa da se takav, u sumrak, kad ulice ostanu puste i čiste od neželjenih pogleda, uvuče u poštansko sanduče posve nepoznatih ljudi. Tamo se kandidat, kao kukavičje jaje, skrije među trgovačke kataloge, saobraćajne kazne i neplaćene račune. U tmini poštanskog sandučića on zažmiri na oba oka, zaustavi dah, pritaji se i čeka. Kao zmiju bosom nogom, čeka da ga nađu. A uvijek ga nađu, to naknadno pokažu rezultati izbora.

Stranački kandidat mora biti dovitljiv, uporan i nametljiv kao čičak. On se danju kači za prazne šake u prolazu, za mladu koru drveća, za izloge, bandere i gradske zidine, za prednje strane dnevnih novina, za televizijske ekrane i naslovnice časopisa u bojama. On mora naučiti da mjesecima strpljivo visi na stupovima ulične rasvjete i da se nakon svake kiše mitari kao ptica – sa svakim novim pljuskom posljednji od pedeset slojeva plakata nalijepljenih jedan preko drugoga odlijepi se i padne na pločnik. Zato, nakon svake kiše kandidat iznova zablista, čistiji, svježiji, intenzivnijih boja lica i kravate. On mora naučiti kako da, od sumraka do zore, svijetli na billboardima, kao sin Blažene Djevice Marije iz Nazareta na fosfornoj brojanici iz Međugorja, da svijetli u vrijeme kad na sve njegove protivkandidate padne crna tama zaborava.

Na krilima svojih nepresušnih političkih ambicija stranački kandidat se lako uspinje na sva ona mjesta gdje se ni koza bez amuleta izverala ne bi: na fabričke dimnjake, na krovove zgrada, na skele i kranove, na visoke, čelične konstrukcije mostova. Tamo se po svu noć vrpolji pod naletima vjetra, osvrće se oko sebe i žalovito cvili, ili potmulo škripi do svitanja, nespretno vezan zahrđalom žicom. Istinabog, desi se i to da se torzo kandidata, zajedno sa službenom kravatom, predizbornom porukom i logotipom partije, ponekad sroza odveć nisko, kao gaće niz neuhranjeno dupe. Dovoljno je da se plakat s kandidatovim likom spusti niz stup ulične rasvjete samo jedan pedalj ispod razine nedokučivosti, pa da zlobnici oskrnave svetost njegove profesije. Takve situacije najčešće iskoriste dokoni đaci, pa stranačkom kandidatu po licu rišu brkove, bradu ili mu alkoholnim flomasterom skiciraju muško spolovilo na čelu.

LIFE:  Službena zabilješka br. 15. Smogovci u kancerogenom ozračju

Stranački kandidat mora imati ambiciju da nadmaši sveprisutnost Tvorca svih svjetova. Zato ćete ga u samo tri-četiri dana sresti na pedeset različitih lokacija. On će vas sačekivati iza svakog ugla, nudiće vam privjeske i upaljače, nudiće vam hemijske olovke i kišobrane s logotipom njegove političke partije. U garažama i na parkinzima kandidat će se zavlačiti između četkice brisača i vjetrobranskog stakla. Svojim niskim čelom i retuširanom njuškom on će na promenadi između vašeg doma i vrtića do suza zasmijavati prezaduženu djecu: „Tata, vidi kakav je onaj, isti Gargamel iz Štrumpfova! A vidi glave u onog tamo, isti je kao Spužva Bob Skockani!“

Dok je stranački kandidat ubog, dok još uvijek samo prosi moć, a ne posjeduje je, on će nas bez imalo srama presretati na ulici, sliniće nam na ramenu, tegliće nas za rukav, sipaće pred naše noge molbe i obećanja otrcana od prečeste upotrebe. Pred njim će ići glasnici i dobošari, jeftini politički slogani i zvučnici golemi kao trokrilni ormari. A kad stranačkom kandidatu, tom prosjaku nad prosjacima, stvarnu moć damo, kad njegovu nadprosječnu osrednjost opečatimo muhurom izborne pobjede, on će na nas, sve do isteka mandata koji mu je povjeren, gledati s prezrenjem – razgrtaće nas nogama po zelenoj i ustajaloj žabokrečini kao mrki medvjed usnule punoglavce.

Stranački kandidat za visoke političke funkcije nikada nije pažljivo pročitao ustav domovine u koju se povazdan zaklinje. On nije čitao Platonovu „Državu“, niti Aristotelovu „Politiku“. Taj nikada nije do kraja pročitao ni političku platformu vlastite partije. Umjesto svega toga, on je u više navrata pročitao dnevne novine, a u njima piše da se sposoban političar obnoć obogati, da je u prilici da u državnu službu zaposli kompletnu porodicu, sve do sedmog koljena, da je politička funkcija za imunitet bolja i od srijemoša, i od kurkume, i od tri tone bijelog luka.

Ne treba zaboraviti da stranački kandidat nije ideolog. Naprotiv, on nema nikakve političke ideale. Radikalno koristoljublje je njegova jedina politička vizija, njegov jedini ideal. Njegova prijetvornost ide čak dotle da on prezire, ne samo glasače koji su ga izabrali, već i svoje stranačke kolege, a o partiji čiji je kandidat nikad nije mislio ništa dobro.

Ali svjestan je on da, kada bi u njegovoj partiji bili čestiti i pošteni ljudi i kada bi sama partija bila bolja nego što jeste, on tamo ne bi imao šta tražiti. Kad se, prije ili kasnije, partijski brod nasuče na santu leda, on će biti registrovan kao prvi miš koji je istrčao na palubu. Prvi će iscijediti pljuvačne žlijezde na kormilo i prvi će urinirati, onako svisoka, na mornarsku kapu kapetana. To će mu pomoći da u narednom prijelaznom roku ostvari politički transfer sezone. Na obalu će isplivati na gumenom čamcu, s pojasom za spasavanje oko pasa i pola kilograma kačkavalja u čvrsto stisnutim zubima.

U jednom intervjuu za Vreme iz 1988. godine, Branimir Johny Štulić, čuveni historičar i sevdalija iz Utrechta, kaže: „Beznačajan čovjek teži da ima vlast, šta bi drugo. Jedina šansa mu je da ukrade, da zajebe, da nešto napravi da ima neku važnost, inače je niko i ništa.“ I zbilja, zašto bi neko ko nije beznačajan, neko ko nije niko i ništa, neko ko ima šta da izgubi, neko ko nije doživio debakl u poslu kojim se bavi, pristao na to da ukrade, prevari i zajebe? Zašto bi neko takav pristao da stavi na kocku sve što je ikada postigao u životu zbog jeftine političke slave, zbog šake dolara masnih od znoja i ljepljivih od krvi?

P. S.

Ne izvinjavam se časnim izuzecima: rodbini, prijateljima, komšijama i poznanicima, ne izvinjavam se nikome!

Fotografija: Ilustracija/arhivska fotografija

Facebook komentari

Liga prvaka – Večeras igraju Džeko, Pjanić i Bičakčić

Prethodni članak

Nataša Kaurin, jedina žena iz BiH na najvećoj svjetskoj utrci u planinskom trčanju – Ultra trail de Mont Blanc

Sljedeći članak

Možda će vam se svidjeti

Komentari

Komentarisanje nije moguće.

Još u rubrici Blog