Blog

Službena zabilješka br. 11: Kako vratiti djecu na ulice?

0
Ilustracija

Piše: Midhad Kurtović

Decenijama smo sklanjali djecu s ulica. I neka smo. Ulica je najveća od svih opasnosti koje se nadvijaju nad zdravljem i srećom naše djece.

Ona je leglo svih zala i poroka. Ulica je majka narkomaniji, prostituciji, kocki, kriminalu i alkoholizmu. Zato bi u idealnoj državi na ulicama trebali obitavati isključivo uličari – hrđavi ljudi koji se povazdan smucaju oko našeg kućnog praga i čekaju kad će neko od naše djece zakoračiti da izađe vani. A kad dijete izađe vani, crno mu se piše. Zadaća svakog uličara koji imalo drži do sebe je da ga uništi, ili, u najboljoj varijanti, da ga nepovratno upropasti. Prema mojim dosadašnjim istraživanjima, sva upropaštena djeca svijeta mogla su biti spašena da su na vrijeme sklonjena s ulice.

Treba li uopšte napominjati da s uličarima treba biti krajnje oprezan? Oni su stalna prijetnja našoj sreći i sreći naše djece, oni nikad ne miruju i nikad ne sklapaju oči. U manifestima svih uličara svijeta jedno od poglavlja moralo bi da glasi: Kako uništiti i upropastiti sve i jedno dijete? S druge strane, u praktičnim priručnicima namijenjenim za poboljšanje rada policijskih službenika prvo poglavlje bi trebalo nositi naslov: Kako upokojiti uličara?

Nikad mi neće biti jasno zašto nigdje u svijetu ulice ne dobivaju imena po uličarima, već po narodnim herojima, istaknutim umjetnicima, političarima i naučnim radnicima. Ulice i gradski trgovi trebali bi nositi imena okorjelih kriminalaca, na primjer: Ulica čika Ljube Zemunca, Trg Pabla Emilia Escobara, Al Caponeova čikma i sl.

Naravno, i vama je to vjerovatno već palo na pamet, kod nas ima mnogo ulica koje nose imena kriminalaca. Ali, ruku na srce, ti kriminalci u većini slučajeva nisu bili uličari. Oni su za života umjesto svilene trenerke nosili uredno ispeglana odijela. Umjesto pištolja nosili su kravatu. Takvi su na ulicu gledali isključivo kroz zatamnjena stakla blindiranih limuzina, okruženi tjelohraniteljima i rotacionim svjetlima.

U praksi se ponekad dešava i to da se, iz sasvim opravdanih razloga, neka od ulica nazove po imenu znamenitog umjetnika ili uglednog naučnog radnika. Treba biti pošten pa priznati da ima i takvih slučajeva, premda su odveć rijetki. Naučnici i umjetnici koji svoj životni vijek provedu po zadimljenim kafanama, po ulicama i gradskim pločnicima, umjesto u bibliotekama, učionicama i radnim kabinetima zaslužuju da se po njima nazove ulica.

Odrastao sam u vrijeme kad djeca nisu sklanjana s ulica. Tragična posljedica takvog odrastanja je da sam ispao ovakav kakav danas jesam.

U vrijeme mog djetinjstva ulice su bile pune djece. Na igralištima, ali i na samoj ulici, igrali smo fudbal, košarku, odbojku, vozili bicikla, sanke, drvene trokolice sa željeznim kuglagerima. Naši roditelji nisu bili mnogo zabrinuti što im djeca toliko vremena provode na ulici. A sve i da su brinuli, niko od njih nije bio zadužen da smišlja i razvija strategije našeg povratka u sigurnost sobnog zraka. U to sam posve siguran.

Ako danas vidite dijete na ulici, znajte da je ono u pratnji roditelja, tetke ili dadilje. U svakom zlu nađe se i nešto dobro – ovakva situacija pogoduje očuvanju zdravlja i ukupne fizičke kondicije roditelja. Nadzirući djecu roditelji sve manje vremena provode pred televizijskim ekranima i u nedovoljno prozračenim prostorijama.

Ali nije mi namjera da ovoj priči dajem odveć nostalgičan ton. Svjestan sam činjenice da svako vrijeme ima svoje prednosti i mane, da odrastao čovjek svuda u svijetu, i u svim vremenima, misli da je nekad prije bilo bolje. Zašto je to tako? Pitajte filozofe, psihologe, sociologe i antropologe. Njima će sigurno biti drago da i njih neko za nešto pita.

LIFE:  Novinar u svijetu bodybuildinga: Fitness kao izazov, a ne hir

Udžbenici historije svjedoče o tome da iza zlatnog vijeka uvijek dođe srebrni, a iza srebrnog bronzani. Ima učenih ljudi koji tvrde da je svijet još od svog postanka kontinuirano izložen složenim procesima vječitog propadanja. Prema njihovom mišljenju, vrijeme neumitno razvodnjava sve ovozemaljske kvalitete, ono urušava sve naše snove o sreći i blagostanju.

Naš vijek nije ni zlatni, ni srebrni, ni bronzani, on je konglomerat plastike, najlona, gume i iverice.

Zašto smo tolike godine sklanjali djecu s ulica? Možda zato što smo smatrali da one nisu dovoljno bezbjedne, tj. da su djeca na njima izložena brojnim opasnostima. Ako je tako, kako to da smo se odlučili da s ulice sklonimo djecu, a ne one koji ugrožavaju njihovu bezbjednost? Ulice sa što manje svjedoka odgovaraju svima onima koji se bave mutnim, nezakonitim poslovima. Kada se ulični nesporazumi počnu rješavati automatskim puškama, tada nikome nije u interesu da dobije dodatnih 10 godina robije zato što je zbog iznenadnog pada koncentracije nenamjerno ustrijelio slučajnog prolaznika.

Bilo kako bilo, silne kampanje usmjerene na sklanjanje djece s ulice urodile su plodom. Pritom nije došlo do smanjenja obima: narkomanije, prostitucije, kocke, kriminala i alkoholizma. Danas djeca sjede u zamračenim sobama i kao hipnotisana pilje u ekrane kompjutera, mobitela, tableta, laptopa i televizora.

Čovjek budućnosti će imati duge pokretljive prste sa sedam zglobova i velike, brze oči. Svi ostali dijelovi njegovog tijela atrofiraće kao potkošulja lošeg kvaliteta oprana na 95 °C.

I nakon brojnih, više ili manje uspješnih projekata, usmjerenih na sklanjanje djece s ulica, danas se vode žestoke kampanje u obrnutom smjeru, s ciljem da se djeca iznova vrate tamo odakle su došla. Kako vratiti djecu na ulice?, glase teme najnovijih pedagoških okruglih stolova. U međuvremenu, fudbalski i košarkaški tereni su prazni, djeca žive virtualne živote, igraju se virtualnih igara i svi njihovi uzajamni kontakti iz dana u dan postaju sve više virtualni. Roditeljima često odgovara takvo stanje jer su djeca koja danonoćno pilje u ekran najmirnija i najmanje zahtjevna.

Budući da je vrijeme naučeno da pokazuje sve i svašta, ono će pokazati i to da li je održivi povratak djece na ulice uopšte moguć. Prema mojim predviđanjima – a ne treba zaboraviti da sam do sada s velikim uspjehom proricao najdelikatnije prirodne i natprirodne pojave, od smicanja svjetova do pomračenja mjeseca – grbava djeca iz neprovjetrenih i zamračenih soba će se ipak kad-tad vratiti na ulice, vratiće se kao zreli i odrasli ljudi, s molotovljevim koktelima i šibicom u rukama.

Kad se to desi, nebo nad velikim gradovima biće rumeno do zore, što od iznenadnog uzbuđenja, što od stida. Pločnici će biti prekriveni tankim slojem toplog sivog pepela. U tim trenucima aerodromi će nalikovati na zgažene mravinjake.

Elitni mravi će na leđima nositi kofere i po deset puta teže od svoga tijela. Kroz na brzu ruku zatvorene rajsferšluse iz putničkih torbi će visiti rukavi pogužvanih košulja, neispeglane nogavice hlaća i filigranske ogrlice od 24-karatnog zlata.

P. S. Ideju za ovaj tekst ukrao sam od najmlađeg brata. On ionako ne zna kud bi s idejama. S druge strane, kleptomani mog ranga ne biraju ni gdje, ni kad, ni od koga će šta ukrasti.

Facebook komentari

Dacia Duster s novim 1.3 TCe motorom

Prethodni članak

Reprezentacija Portugala bez Ronalda do kraja godine

Sljedeći članak

Možda će vam se svidjeti

Komentari

Komentarisanje nije moguće.

Još u rubrici Blog