Blog

Službena zabilješka br. 12: Maršal Tito i lijevi ljudi

0

Piše: Midhad  Kurtović


Možda negdje u nekom zaboravljenom zadžepku planete Zemlje, a da ja za to i ne znam, ima i smješnijih ljudi od tzv. titoista. Ako neko zna za neki takav slučaj, neka mi odmah javi. To bi me strašno obradovalo. Radoznao sam čovjek, volim svašta znati. Prema mojim dosadašnjim saznanjima, ni na kopnu, ni na moru, ni u vazduhu, smješnijih ljudi od „titoista“ nema. Do danas sam ih upoznao na hiljade. Preko dvije decenije sam pomno pratio njihovo ponašanje. Proučavao sam njihove ustaljene navike. Noćima sam analizirao njihove poroke, mane i vrline. O svakom od njih vodio sam zasebne bilješke.

Da vas podsjetim, to su vam oni revolucionari-pajaci što im telefon zvoni skladbom: „Uz maršala Tita, junačkoga sina, / nas neće ni pakao smest’…“ „Titoisti“ su ljudi koje je ona stvar napravila na sliku i priliku jugoslovenskog maršala Josipa Broza Tita – tako i nikako drugačije.

Kada postanu stranački aktivisti, „titoisti“ ispod adamove jabukovače vežu isključivo crvene kravate. Politička praksa je pokazala da svaki put kada dođu na vlast, ljudi s crvenim kravatama koaliraju s ljudima koji nose isključivo zelene kravate. Na Dan pobjede nad fašizmom crveni kravataši zajedno sa zelenim kravatašima obilaze partizanska groblja, polažu vijence, uče Fatihe i birane dove. Ako se kojim slučajem desi da Allah dž. š. nakon polaganja vijenaca prihvati barem svaku petu proučenu dovu, onda ateističke kosti palih proletera mjesecima svijetle u mrklome grobu.

Samo na prvih šest-sedam stranica biografije Josip Broz je za svoje ideale u više navrata proganjan, hapšen, zatvaran, isljeđivan, ženjen, mučen i ranjavan. I samo što bi ga bolničarka previla, na čelo mu stavila kupusov list ili komad mokre krpe, samo što bi mu dala da srkne gutljaj vode iz limene čuture, on bi se naglo osovio na noge, zgrabio bi pušku i žurnim koracima bi se uputio kroz kukuruzna polja, natrag prema ratištu. Dobri poznavaoci života i djela Josipa Broza Tita zasigurno se još uvijek sjećaju da je jedne prilike najveći sin naših naroda i narodnosti bio čak i protjeran. Protjerala ga je svinjska glavuša koju je u odsustvu roditeljskog nadzora ukrao s tavana i nesebično podijelio s braćom i sestrama.

Koliko je puta Josip Broz strijeljan zbog svojih političkih uvjerenja, to samo on zna. Koliko je puta u pocijepanim čizmama i vojničkoj uniformi prenoćio u blatu i snijegu, koliko puta ga je ujela ljuta guja, a koliko puta spržilo sunce žarko i to samo on zna. Pišem da „zna“, a ne da je „znao“, zato što sam uvjeren da je drug Tito još uvijek živ. Uostalom, slušao sam pjesmu grupe Dža ili Bu koja sasvim otvoreno govori o tome: „Na dalekom Tibetu / iza snežnih planina / postoji jedna / skrivena pećina. // Utočište tu je našao / daleko od dedinjskih vila / naš predsednik Tito / progonjen od stranih sila.“ Vrlo je vjerovatno da je Josip Broz Tito daleke 1980. godine inscenirao vlastitu smrt samo zato da bi se sklonio što dalje od beskičmenih i vjerolomnih obožavatelja.

Današnji Titovi sljedbenici, tzv. titoisti, ljudi koji se u svim prilikama i na svim mjestima pozivaju na njegov monumentalni lik i njegovo besmrtno djelo, takođe su nesalomivi revolucionari. Oni su beskompromisni borci za socijalnu jednakost, borci protiv fašizma i svih nepravdi koje tište moderni svijet. Ti ljudi nikad nisu bili licemjeri i konformisti i nikad svoj lični interes nisu stavljali iznad interesa društvene zajednice u kojoj djeluju. Baš kao u partizanskoj seriji Nepokoreni grad, oni bi bili spremni otrpjeti da im neprijatelj makazama podreže šiške na čelu ili da im noktima istisne miteser na nosu, na sve bi bili spremni, samo nikada ne bi priznali kome su tražili reket, kome namjestili tender i u koje državno preduzeće su preko veze zaposlili amidžinu djecu.

LIFE:  Zbirka kratkih priča o najvećoj zvijezdi na Balkanu

Gledao sam tzv. titoiste s tri fakultetske diplome kako se tresu kao prut pred anemičnim šefovima magacina, kako sitnim zubima jedu splačine iz korumpiranih ruku rukovodilaca opljačkanih preduzeća. Gledao sam ih kako se prodaju za napolitanku i paket samoljepljivih sličica, kako na koljenima pužu pred novopečenim kapitalistima, pred polupismenim čobanima koji su uz partijsku podršku i namještene tendere za tri noći postali multimilioneri. Gledao sam te iste bijednike kako bez imalo dostojanstva vise na šlicu partijskih komesara, kako kleče na zrnevlju kukuruza pred retuširanim portretom lijevog stranačkog vođe.

Nikad nije bilo teže razlučiti ljevičare od lijevih ljudi. Danas su na hiljade lijevih ljudi čvrsto uvjereni da su ljevičari, pa se tako odijevaju i predstavljaju u javnosti. Maska je do te mjere srasla s licima pojedinih lijevih glumaca da ih niko više ni toljagom ne može natjerati da napuste ulogu u koju su se toliko dugo i toliko uporno uživljavali. Lijevi ljudi u zemljama nastalim nakon raspada Jugoslavije su toliko dugo igrali ljevičare da su na kraju i sami zaboravili kako su samo glumci i kako taj posao rade isključivo zbog novčane nadoknade ili zbog lične koristi u nekom drugom obliku. Tako su i najprogresivnije ljevičarske ideje obnoć postale lijeve ideje, ideje koje zagovaraju radikalno lijevi ljudi, tzv. „levati“. Ako je prava istina o ljevičarima i lijevim ljudima i približno onakva kakvom je ja vidim, onda se niko od vas ne bi trebao čuditi što su na proteklim izborima u Bosni i Hercegovini ljevičari ostvarili lijeve rezultate.

Mnogo prije održavanja opštih izbora za sve nivoe vlasti građani su tražili od lijevih stranaka da se okupe u jedan opozicioni blok, da zbiju redove i da se za vlast bore udruženim snagama. Kao što se moglo i očekivati, za rukovodstva lijevih stranaka ova ideja je bila posve neprihvatljiva. Ako bi se udružilo pet lijevih političkih stranaka, to bi značilo da četiri predsjednika, četiri sekretarice i pun autobus savjetnika moraju ostati bez skoro pola kvadrata ekološke kože pod debelim mesom. Zar bi iko normalan mogao dobrovoljno pristati na takve ustupke? Šta bi tek bilo s dobro razrađenim mutnim poslovima, s poslovima koji donose profit i zbog kojih se lijevi ljudi uopšte i bave politikom, to je i najvećoj budali jasno.

Na kraju, znam da neću reći ništa nepoznato ako kažem da Bosna i Hercegovina ima katastrofalno lošu vlast. Od trenutne bosanskohercegovačke vlasti gora je samo njena opozicija. Kad kažem opzicija, onda prije svega mislim na lijeve stranke koje godinama vode posve lijevi ljudi, tzv. „levati“.

Facebook komentari

Video: Messi slomio kost ruke: Mogao bi propustiti šest utakmica

Prethodni članak

Nikola Jokić stigao još jedan rekord Wilta Chamberlaina

Sljedeći članak

Možda će vam se svidjeti

Komentari

Komentarisanje nije moguće.

Još u rubrici Blog