0

Piše: Midhad Kurtović

Više se i ne sjećate gdje i kada ste ga upoznali. On je jedan od onih koji u život drugog čovjeka prodiru glatko i bešumno. Njegova nametljiva priroda premazana je stotinama najučinkovitijih lubrikanata. Ponekad će vam se učiniti da je oduvijek bio tu, da ga poznajete još iz porodilišta ili iz nekog od prethodnih života. A kada ste ga već upoznali, od njega vas samo Bog može zaštititi. Složićete se da je takvu vrstu zaštite ipak nerealno očekivati jer, kada bi se Bog bavio takvim besmislicama, ko bi okretao Zemlju oko Sunca i ko bi Aliji Braci Hadžiosmanoviću pomogao da nađe sponzore za monografiju „Pedesetogodišnja historija Vrbanjuše i Brace“?

Postoji mnoštvo različitih načina da ostvarite prvi kontakt s njim. On će se ulogoriti u vaš život neprimjetno, onda kad mu se najmanje nadate, on je poput krpelja kojeg nađete pod pazuhom ili na preponi, a kasnije nikako ne možete dokučiti gdje i kad se zakačio za vas. Prišuljaće vam se na prstima, ili će vas čekati u vješto postavljenoj zasjedi. Prići će vam preko prijateljevog prijatelja, preko poznanika poznanikovih poznanika, preko bilo koga ko mu bude mogao poslužiti kao posrednik pri upoznavanju s vama. Jednom ćete mu pružiti ruku, u okolnostima kojih se kasnije nikako nećete moći sjetiti, nehajno ćete izgovorili svoje ime, njegovo nećete ni upamtiti, i to je to – on nije cjepidlaka, njemu će toliko biti dovoljno. Put u pakao popločan je brzopletim i nepromišljenim poznanstvima.

Ako mu okolnosti budu išle naruku on neće ni čekati posrednika, poznanikovog poznanika koji će ga upoznati s vama. Prići će vam sâm, na tramvajskoj stanici, u gradskoj tržnici, u autopraonici, u parku dok šetate psa ili dok gurate kolica s djetetom. On će naći način da započne vaš sudbinski dijalog, da s vama razmijeni toplu ljudsku riječ, da vas u ovo vrijeme lakomislenosti i sveopšte površnosti uvuče u neku krajnje ozbiljnu priču: „Ne sjećam se da je u nas ikad ‘vako ljeto bilo. I prije je bilo kišâ, ali nije bilo ovoliko vlage, i nije se čovjek ovoliko znojio.“

I već sutradan, on će vas zvati da skupa pijete kafu, da pođete s njim „na tamburaše“ ili na fudbalsku utakmicu – vi ste već stari znanci, poznajete se satima. Nazvaće vas telefonom i reći će vam: „Pa, kako se ne sjećaš, božji čovječe, to sam ja, onaj iz parka, onaj u sivoj trenerci, s plavim kačketom što na njemu piše Tangerine!?“ Tri dana kasnije pitaće vas da mu budete žirant za kredit, pitaće vas primate li redovno regres, kolika vam je bruto, a kolika neto plata. Pitaće vas još jeste li kreditno zaduženi, kojoj banci dugujete novac i ide li još neko od članova uže porodice vašim kamatnim stopama. Vi ćete svakako dati sve od sebe da, barem s vremena na vrijeme, potpuno zaboravite na njega. Ali, bez obzira kako se vi odnosili prema njemu i koliko mu nepoštovanja iskazivali, on će uvijek naći vremena da misli na vas, jer vi ste njemu bitni upravo onoliko koliko je on vama suvišan.

Samo tri dana nakon što je dobio vaš broj telefona, zvaće vas u šest sati ujutro, ili u jedan sat iza ponoći. Ako mu se ne javite, naljutiće se na vas. Iskoristiće prvu povoljnu priliku da vam „očita bukvicu“, na javnom mjestu, uživo, pred poznanicima, prijateljima i slučajnim prolaznicima. Doći će vam nenajavljen na radno mjesto, ili će vas naći u intimnoj atmosferi vašeg doma. Reći će vam otvoreno, bez imalo uvijanja: „Šta glumiš ti, je li to izigravaš neku veličinu… Jučer sam te zvao, nisi mi se javio?!“ Na trenutak ćete se ponadati da bi se mogao trajno naljutiti na vas. Ali ne budite toliko naivni, niste vi te sreće, od toga nema ništa.

Sutradan će vas, kao da među vama nikada nije bilo ni najmanjih nesuglasica, zvati na kafu, u kladionicu, ili na roštilj kod njegovog bliskog prijatelja s kojim vas nikada nije stigao upoznati. Za dva-tri dana opet će vas pitati da mu budete žirant za kredit, ili da mu posudite nešto novca. Moliće vas, barem tri puta sedmično, da mu posudite šator za kampovanje, patike za fudbal, štap za pecanje, grickalicu za nokte, mašinu za mljevenje oraha ili protezu za zube. Pitaće vas imate li nekog u policiji da mu poništi saobraćajnu kaznu. Tražiće od vas da preko svojih veza isposlujete da mu knjižničarka ne naplati kaznu za knjigu koju je izgubio ili je nije vratio u predviđenom vremenskom roku.

Za kratko vrijeme upoznaće sve vaše prijatelje, na isti onaj način kako je upoznao vas. Zvaće ih na kafu, na sutliju i nargilu, tegliće ih za rukav, presretaće ih na ulici. Posjećivaće ih na radnim mjestima, uvijek onda kada im to bude najmanje odgovaralo. Sačekivaće ih pred liftovima, na hodnicima i u kancelarijama, bez prethodne najave i bez njihovog odobrenja. Reći će im: „Evo mene, slučajno sam prolazio, pa sam odlučio da namjerno svratim.“ Pitaće ih da mu budu žiranti za kredit. Moliće ih da mu posude nešto novca uz obećanje da će im svaku marku vratiti najkasnije do kraja mjeseca.

LIFE:  "Evo ga, evo ga, evo ga. Vedo, Vedatore, Vedatore..."

I njih će pitati kolika im je bruto, a kolika neto plata. Pitaće ih koliki im je ponos i kojom vrstom kosilice uređuju bikini zonu. Pitaće ih jesu li kadgod radili kolonoskopiju i kolike su im oči bile kad su osjetili strano tijelo u stražnjem otvoru. Pitaće ih je li im mjesečnica redovna ili je varijabilna poput gradskog prevoza na relaciji Jarčedoli – Latinska Ćuprija. I u svemu onome što će ih pitati, on neće vidjeti ništa neprimjereno i ništa neuobičajeno – pa sve te dobre ljude on poznaje već satima. Kad vas, nakon izvjesnog vremena, iznova bude upoznavao s vašim dugogodišnjim prijateljima, pitaće vas: „Ljudi, a odakle i koliko dugo se vi već znate!?“

Ako vozi automobil, svirnuće vam svaki put kad vas sretne na ulici. Ne osvrnete li se onom brzinom koju on od vas očekuje, otvoriće prozor i zovnuće vas po imenu. Učiniće to s pedeset ili sa sto metara udaljenosti. To su odveć male razdaljine da bi takvom čovjeku mogle predstavljati ozbiljnu prepreku. Bude li potrebno, zovnuće vas i deset-petnaest puta, sve dok se ne okrenete. On je spreman za vas učiniti i mnogo veće stvari od toga, njegova duša je široka kao nogavica hipika u vrijeme Woodstocka, njegovo prijateljstvo ne poznaje granice.

Ako ste vi vozač, a on pješak, prići će vam na semaforu i energičnim pokretima ruke naložiće vam da smjesta otvorite prozor. Ne otvorite li ga na vrijeme, on će vam otvoriti vrata i sagnuće se da vas pozdravi. Unijeće vam se u lice da vas nešto pita, ili da vam ispriča neki vic o Nijemcu, Francuzu i Bosancu. A kad ste već naišli, iskoristiće priliku da vam kaže još nešto i mimo toga, nešto čega se upravo sjetio, a što će sigurno zaboraviti ako vam odmah ne ispriča. Ako se neko od nervoznih vozača iza vas dosjeti da ima sirenu, on će samo odmahnuti rukom i još čvršće stisnuti vrata vašeg automobila. Učiniće to kako vam ne bi palo na pamet da ih pokušate samoinicijativno zatvoriti, prije negoli on ispriča sve ono što vam je naumio reći.

I kud god da zakoračite nogom, nabasaćete na njega. Uvijek sasvim slučajno. Sretaćete ga svakih pola sata, na najneočekivanijim mjestima. I svaki put kad vas tako „slučajno“ sretne, silno će se iznenaditi: „Ooo, prijatelju, pa otkud ti!? Nećeš vjerovati, jutros si mi nešto pao na pamet, a evo, sad da me ubiješ ne mogu se sjetiti ni što, ni kako.“ Pozdravićete ga i reći ćete mu da žurite, da smjesta morate ići dalje. Slagaćete mu da već uveliko kasnite tamo gdje ste se zaputili.

Ali čudni su putevi gospodnji, kud god da ste krenuli – kakva slučajnost – otkrićete da i on ide baš u tom pravcu. A kad već idete u istom pravcu, onda nema nikakvog razloga da ne pođete zajedno, barem jedan dio puta. I dok tako koračate jedan pored drugoga, on će se upirati da što temeljitije istraži uzroke vaše potištenosti: „Što si mi to danas nešto neraspoložen? Šutljiv si nekakav, brate… Ništa ne pričaš… Meni možeš sve reći… Tu sam ako treba šta pomoći…“

Kad preselite na ono jedino mjesto gdje ćete se barem na neko vrijeme moći skloniti od njega, on će svoje iskreno žaljenje iskazati „biranim riječima“, u najtiražnijim dnevnim novinama. U znak sjećanja na vaše neraskidivo prijateljstvo, uplatiće najveću i najskuplju osmrtnicu, oplemenjenu harfovima i vašom fotografijom u boji. Biće mu žao što je metak koji je bio namijenjen njemu pogodio vas, a ne nekog od konobara ili slučajnih prolaznika.

Nakon ukopa, kad se svi raziđu, on će, vidno potresen, još neko vrijeme stajati kraj vašeg groba. Ostaće da vas pita za nešto što vas nije mogao pitati pred tolikim ljudima: „Prijatelju, je li istina da si pored osnovne plate primao naknadu za minuli rad, regres, dječji doplatak i bonove za topli obrok? Ako je sve to istina, molim te da mi pošteno odgovoriš, zašto mi nikad nisi htio biti žirant za kredit?!“

Svjestan da možda i nije pravi trenutak za to – ipak neće moći odoljeti – prije nego što se privremeno rastane s vama, pitaće vas kome ostavljate šator za kampovanje, patike za fudbal, štap za pecanje, grickalicu za nokte, mašinu za mljevenje oraha i protezu za zube.

Facebook komentari

U zimskoj sezoni iz Sarajeva po jedan let više za Beč i Sttutgart

Prethodni članak

Zdravko Mamić izbačen iz članstva GNK Dinama

Sljedeći članak

Možda će vam se svidjeti

Komentari

Komentarisanje nije moguće.

Još u rubrici Blog