Blog

Službena zabilješka br. 14: Pomilujte „provaljene“!

0
Sarajevo, arhivska fotografija - ilustracija

Teško onome ko se izblamira u Sarajevu! Takvome je, zasigurno, bolje da se ni rodio nije, da je zanavijek ostao u platonovskom svijetu ideja, kao nerealizovana mogućnost koja se, iz ovih ili onih razloga, nepovratno izjalovila. 

Piše: Midhad Kurtović

Drugim riječima, sretan je onaj koga roditelji, prije negoli i dođe u priliku da se u Sarajevu osramoti, umjesto u uterus, prekanališu u lavabo. Takav će dovijeka zahvaljivati nebesima što ga je potisna sila iz vodokotlića protjerala niz kanalizacione cijevi među školjke, alge i koralje, među ljigave hobotnice i jata riba srebrne krljušti.

A nije se teško obrukati u Sarajevu. Za onoga kome se to desi Sarajlije kažu da se „provalio“. Uporedo s glagolom „provaliti“ mlađa populacija koristi i glagol „izofirati“. Kad to ne bi bilo odveć neprofesionalno, bio bih spreman javno priznati da ne znam kako je nastala, odakle je rodom, ni šta sve tačno označava ova krajnje „ofirna“ riječ.

Da biste se „izofirali“ u Sarajevu dovoljno je, da usljed nesmotrenosti ili pada koncentracije, napravite neku frojdovsku omašku u govoru, tj. da nenamjerno „izvalite“ neku „glupost“. Naravno, ima i drugih načina – može vam se desiti da u određenom trenutku ne znate nešto za šta drugi misle da biste morali znati i sl.

Neko se „provali“ tako što mu se u nevakat otme vjetar iz onog prezrenog otvora iz kojeg su se i u najstarija vremena otimali vjetrovi. Nekom drugom će se desiti da u obdaništu urinira u gaće i to će ga obilježiti za cijeli život. Brojni su načini da se trajno izblamirate u Sarajevu. Ako se već odlučite za takav poduhvat, onda nastojte da ne oponašate druge. Potrudite se da izgradite vlastiti, autentičan stil!

Jednom kad se „provalite“ nevidljivo će zvono, teško kao da je skinuto sa saborne crkve, do groba vibrirati ispod vaše adamove jabučice. Hodaćete pognute glave – uvijek krajem, nikad sredinom – a zlobnici s druge strane ulice u vas će upirati prstom: „Eno onoga što se jedne prilike provalio!“ U Sarajevu sve drugo može da se zaboravi, da se potisne negdje ustranu, ali takve stvari se pamte do kraja vremena. Ko mi ne vjeruje na riječ, neka pita gradonačelnika, dokazanog borca protiv antifašizma. Onaj ko se „provali“ u Sarajevu ne može to izgladiti ni vezama, ni novcem, ni odlukama o imenovanju na najviše državne funkcije.

Sarajevo ima najprilježnije i najnepotkupljivije hroničare srama na svijetu, ljude koji prate, memorišu i bilježe kad se ko i gdje „provalio“, parahafize koji su prešli na poseban režim ishrane kako bi savladali najsloženije tehnike pamćenja. Ti vrijedni ljudi ne bježe od prekovremenog terenskog rada. S durbinom u unutrašnjem džepu, s bilježnicom i olovkom u rukama, oni od jutra do večeri strpljivo vrebaju svoj plijen. Noću leže na trbuhu, sortiraju prikupljene informacije i u prenatrpane ćelije mozga pohranjuju historiju svih naših blamaža. Oni o nama znaju sve, čak i onda kada mi o njima ne znamo ništa. Mi ćemo o hroničarima našeg srama saznati nešto više tek onda kad se i njima desi da se „izofiraju“, tj. da se „provale“.

U današnjem Sarajevu nije sramota slagati, obogatiti se na tuđoj muci, automobilom u punoj brzini pregaziti pješaka i pobjeći s mjesta nesreće, nije sramota ići u bogomolju s pištoljem za pojasom, zajahati ženu najboljeg prijatelja, pa nakon toga otići na džumu jer tamo dolaze skauti najjačih političkih partija u zemlji. U današnjem Sarajevu nećete uzgubiti ugled čak ni onda ako ubijete nedužnog čovjeka, ali ćete ga zasigurno izgubiti ako se „provalite“, tj. ako se „izofirate“.

Jednog mog poznanika i danas zovu Mirso Kompir samo zato što je nekad davno, prije nešto manje od pola stoljeća, u nekoj posve nevažnoj diskusiji, ni sam ne zna zašto, rekao kompir, umjesto krompir. Drugog zovu Dino Bekan zato što u prvom razredu osnovne škole nije znao pravilno izgovoriti ime tada čuvenog engleskog fudbalera Davida Beckhama.

Poznajem čovjeka, zakletog neplivača, kojem se prošlog ljeta sasvim neočekivano ukazala prilika da se udavi u jezeru. Napravio je nespretan pokret i pao s čamca u vodu. Kad mu se voda nalila u uši, sjetio se da ne zna plivati i strašno se uplašio. Ljudi koji su bili s njim nisu uočili njegov pad. Na nesreću, jezero je tih dana bilo hladno i duboko. I premda je bio svjestan da je situacija u kojoj se nalazi krajnje ozbiljna, da mu život visi o tankoj niti, svim silama se trudio da pred publikom koja se u tom trenutku sunčala na plaži sakrije da ne umije plivati.

LIFE:  Urednik na tabletama: Muke po lektorima… ili 'zatupnik u parlamentu'

Nastojao je da ne urla i da ne mlatara udovima odveć panično, kako to običavaju činiti davljenici. Usporenim i nenametljivim pokretima pokušavao je da se održi na vodi. Istovremeno, u strahu da se ne „provali“, poluglasom je dozivao da mu neko pritekne u pomoć. Imao je mnogo sreće. Nakon izvjesnog vremena, ovom krajnje riskantnom strategijom, uspio je privući pažnju jednog od svojih prijatelja. Nedavno mi je davljenik priznao da je prva misao u njegovoj glavi, nakon što se uspješno izvukao na obalu, glasila: „Dobro je, nisam se provalio ni upola onoliko koliko sam mogao.“

U arhivi Federalnog zavoda za statistiku ne postoje podaci o tome koliko Sarajlija ove godine nije upisalo fakultet iz straha da bi se mogli „provaliti“. Niko ne zna tačan broj mladih ljudi koji su odustali od studiranja jer su razmišljali ovako: „Ako upišem fakultet, pa ga potom nikad ne završim, provaliću se. Svi će biti uvjereni da nisam dovoljno pametan za takve stvari. S druge strane, ako ga nikad ne upišem, onda ću doživotno moći da se vadim na to kako fakultete završavaju uporni, a ne pametni. Moći ću da pričam naokolo kako glupi ljudi moraju čitati knjige da bi se barem malo opametili, dok mi koji smo rođeni pametni nemamo ni najmanji razlog da gubimo vrijeme na takve besmislice.“

Niti jedna institucija u Bosni i Hercegovini ne posjeduje relevantne podatke o tome koliko je građana u protekloj godini odbilo da se zaposli zbog straha da će se „provaliti“. Pretpostavljam da su takvi razmišljali ovako: „Bolje mi je ne raditi ništa, nego da se provaljujem. Ako ne mogu raditi posao koji će mi priskrbiti ekonomsko blagostanje i ugled u društvu, onda neću raditi nikako. Radije ću krasti, pljačkati, pa i ubijati ako zatreba, nego biti smetljar, portir ili piljar – valjda i ja imam pravo na malo tog ljudskog dostojanstva.“

Nikad nisam uspio doći do preciznih podataka o tome koliko građana Sarajeva u 2017. godini nije otišlo u restoran, u pozorište, na sajam knjiga ili na neku izložbu zbog straha da bi se tamo mogli „provaliti“. Uvjeren sam da su takvi razmišljali ovako: „Drugi je to svijet, tamo nipošto ne treba ići! Tamo idu samo oni najpametniji i najkulturniji ljudi. A takvi sigurno imaju neke svoje posebne običaje i pravila ponašanja koja su meni strana. Da sad u ovim godinama učim takve stvari, vala mi se ne dâ… Treba se znati obući za takva mjesta, treba znati u koju ruku uzeti nož, a u koju viljušku. I što je još gore, treba znati pričati o onome o čemu se tamo priča. Nije to za mene. Ne bih baš da se provaljujem. Svašta nešto treba znati i imati da bi čovjek tamo išao.“

Federalni zavod za statistiku ne posjeduje podatke ni o broju Sarajlija koji su mogli postati vrsni sportisti, veliki umjetnici ili istaknuti naučni radnici da nisu razmišljali ovako: „Ma ne mogu ja to, provaliću se. Nisam ti ja talentovan za takve stvari. A i kasno mi je da sad to počnem. Da bi uspio u tome, čovjek to mora početi trenirati u trećem ili četvrtom mjesecu života, prije nego što mu majka pobiberi sisu. Bolje je ovako. Ovako ću unucima moći pričati kako sam mogao, ali sam bio lijen i nezainteresovan, pa mi se nije dalo.“

Uvjeren sam da bi grad Sarajevo doživio neviđen ekonomski i kulturni procvat kada bi se neko konačno dosjetio i našao način da amnestira sve njegove stanovnike koji su se „provalili“. Kada bi se tako nešto zaista dogodilo, svi posramljeni i obeshrabreni ljudi koji su pognutih ramena i oborenog pogleda, ogrnuti tamom noći, bešumno koračali rubom ulice, po prvi put bi bez straha izašli na svjetlost dana. Možda bi amnestija „provaljenih“ i „izofiranih“ mogla u potpunosti izmijeniti hrđavu sudbinu grada koja je trenutno na snazi?

Facebook komentari

SA Volley korača ka većem rangu: Radi se ozbiljno, mnogi su to prepoznali

Prethodni članak

Jašić: GMO – uvijek princip predostrožnosti i opreza

Sljedeći članak

Možda će vam se svidjeti

Komentari

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Još u rubrici Blog