Još u vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, na vanrednoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, odlučeno je da se neposredno uz lijevu i desnu obalu rijeke Miljacke strogo zabranjuje gradnja visokih građevinskih objekata.
Piše: Midhad Kurtović
Takva odluka je donesena zato što su ondašnji stručnjaci ustanovili da bi visoke zgrade mogle poremetiti horizontalno i vertikalno strujanje zraka u sarajevskoj kotlini. Ovu urbanu legendu, dizelskim motorima bez katalogizatora i DPF filtera, sarajevski taksisti prenose 24 sata dnevno, iz ulice u ulicu, s kraja na kraj grada.
Nedavno je u intervjuu za Klix.ba arhitekt Mufid Garibija izjavio kako je „hitno potrebno zaustaviti visoku gradnju duž lijeve i desne obale rijeke Miljacke.“ Vlasti u bivšoj državi su, kako tvrdi Garibija, znale da može doći do ozbiljnog poremećaja u strujanju vjetrova ako se nastavi gradnja na području Otoke.
Zbog toga su za potrebe 14. Zimskih olimpijskih igara nova naselja izgrađena na Mojmilu i Dobrinji, iako je Otoka po mnogo čemu bila mnogo atraktivnija lokacija.
Možda ni priča sarajevskih taksista nije urbana legenda, već historijska činjenica. A za utvrđivanje historijskih činjenica nisu zaduženi ni taksisti, ni kolumnisti, već historičari.
Ali kako spriječiti gradnju visokih zgrada kad u vrtovima malih i beznačajnih ljudi, u pravilu, sve mora biti predimenzionirano? U njima ima najviše ruža i ukrasnih betonskih lavova po kvadratnom metru, u njima voda žubori u najvećim šadrvanima, dok divovske krošnje jablanova lelujaju iznad nedovršene petokatnice.
Mali narodi imaju najveći križ na brdu iznad grada i najveću džezvu na svijetu. U njih su najveći nakurnjaci i najveće zastave na najdužim kopljima. Rekorderi malih naroda u Guinnessovu knjigu ulaze kao u vlastiti špajz, u svilenoj trenerci, bez kucanja i bez snebivanja.
Oni su – ko ne vjeruje može lako provjeriti – golim rukama porazbijali najviše kokosovih oraha i najviše bostana rasprsnuli glavom. U dvorištu malih naroda najveći bršljan i najveća korupcija rastu. Neimari malih naroda zidaju najviše zgrade i za urbanističku saglasnost nude najdeblje koverte ispod najprometnijih stolova.
Pošto se iz petnih žila upiru da sve na svijetu upravo u njih najveće bude, ne treba se čuditi što su mali narodi obavijeni najgušćim maglama i što su upravo njihovi gradovi najzagađeniji u svijetu. Mali narodi ne daju nikome ispred sebe, ni Rusima, ni Amerikancima, ni Kinezima. Oni u svemu moraju biti prvi – njima je nebo najbliža granica.
Eh, sad, to što se u zimskom periodu nebo iznad malih naroda ponekad ne dâ vidjeti ni po mjesec dana, to je nuspojava koja male narode ne zabrinjava mnogo. Pa, ni u najvećih malih naroda, ne može sve uvijek biti idealno.
Na kraju krajeva, gusta magla ima i svojih značajnih prednosti – u njoj se i ruka koja daje i ruka koja uzima mito slabije vide.
Sarajevske gradske vlasti nemaju skoro nikakve šanse da u dogledno vrijeme riješe problem enormnog zagađenja zraka, samo zato što naš prosječan političar razmišlja otprilike ovako: „I prije je bilo i magle i smoga. I prije su ljudi masovno umirali od karcinoma pluća, pa niko od toga nije pravio nikakvu dramu.
Ako smo tolike godine masovno obolijevali i umirali zbog lošeg zraka, zašto se sad odjednom oko toga diže tolika prašina? Sad kad smo se takoreći uhodali, kad smo se navikli da tako umiremo, to odmah nekome smeta, neko bi odmah da to poremeti, da razvali, da nam umjesto uhodane rutine bolesti i smrti ponudi neizvjesnost zdravlja i života – ljudska zavist zbilja nema granica!
Na kraju krajeva, nije tačno da je Sarajevo najzagađeniji grad u svijetu. Možda jeste drugi ili treći po zagađenosti, ali prvi sigurno nije. A ako nije prvi po zagađenosti, nego drugi, čemu onda tolika galama?
Američka mjerenja onečišćenja zraka ne moraju biti tačna. Sve i da su tačna, otkud mi možemo znati da je zrak i u drugim dijelovima grada zagađen koliko i na onom mjestu gdje su postavljeni njihovi uređaji za mjerenje?
Šta ako mjerni uređaji pokazuju toliku zagađenost zbog ćevabdžinice Zmaj koja se nalazi u neposrednoj blizini?
Je li možda Američka ambasada u Sarajevu svjesno napravljena na takvom mjestu samo zato da bi se kasnije moglo manipulisati podacima o zagađenju zraka?
Možda Amerikanci u javnost namjerno iznose netačne podatke kako bi nanijeli što više štete nama koji smo na vlasti. Nisu li oni oduvijek bili naklonjeni našim političkim protivnicima više nego nama?“
Naši političari se problemom zagađenja zraka bave tek onda kada se na grad spusti toksična magla smrtonosnija od one u Pekingu.
U tako gustoj magli građani nisu u stanju vidjeti da bi se predstavnici vlasti smanjenjem štetnih materija u zraku morali baviti tokom cijele godine, a ne samo u one dane kad u potrazi za prorijeđenim molekulama kisika zijevamo kao ribe izvađene iz vode.
Kad se u gradu Sarajevu zamagli do te mjere da prosječan političar ne može pouzdano vidjeti da li će svojom pasivnošću izazvati nasilne proteste nezadovoljnih građana – proteste zbog kojih bi, ako stvari izmaknu kontroli, mogao biti i svrgnut s vlasti – tada se sazivaju hitne i vanredne sjednice.
Istog trena kad puhne prvi dašak vjetra, kad se ukažu vrhovi planina i kad prva golubica s maslinovom grančicom u kljunu aterira na krov neke od zgrada u kojoj stoluju gradske vlasti, zagađenje zraka dobije status nižerazrednog problema.
Šta reći o političarima koji pluća svoje predškolske djece izlažu pogubnim količinama štetnih materija i koji pritom nemaju nikakav konkretan plan za poboljšanje kvaliteta zraka samo zato jer vjeruju da svi mi radimo za konkurentske političke partije?
Takvi nesretnici vjeruju da sve nas koji smo zabrinuti za svoje i njihovo zdravlje plaćaju strane neprijateljske sile. Oni su uvjereni da je svima nama fantomsko zagađenje zraka samo izgovor kojim prikrivamo pretenzije da ih svrgnemo s vlasti.
Šta reći o takvim ljudima, osim ono što svima nama u sličnim situacijama prvo padne na pamet: „Ne dao Bog nikome!“
A sve i kad bi u sarajevskim maglama bio najčistiji kiseonik, kiseonik bez ikakvih štetnih primjesa, isti onakav kakav je posljednjih godina života udisao Michael Jackson, zbog same činjenice da se sunčeva svjetlost otežano probija u grad i da se radi toga u zimskim mjesecima broj sunčanih dana drastično smanjuje, trebali bismo biti ozbiljno zabrinuti.
U gradu Sarajevu, uprkos svemu, još uvijek ima obrazovanih i pametnih ljudi. Slagao bi onaj ko bi rekao da ih nema. Takvi su potpuno svjesni katastrofalnih posljedica koje će na njihovo zdravlje i zdravlje njihovih sugrađana ostaviti otrovne sarajevske magle. Oni znaju da je zagađenost zraka najveći i najozbiljniji među brojnim problemima koje stanovnici ovog grada imaju.
Ali takvi ljudi, bez obzira na svu širinu svojih vidika i svu raskoš svoje narcisoidne inteligencije, nažalost, nikad neće naći pravi način da lokalne moćnike koji su zaduženi da organizuju gradski život, i koji su za to pristojno plaćeni, natjeraju na ono što bi u njihovom slučaju trebalo da se podrazumijeva – na društveno koristan rad. Naša će se uspavana inteligencija samozadovoljiti time što će na društvene mreže na temu Zagađenost zraka u Sarajevu plasirati najduhovitiju pošalicu, ili kakav vic iz domaćeg uzgoja – vic za tisuću lajkova.
Je li, zaista, mazohističko uživanje u sarkazmu, osnaženo naivnom vjerom da se humorom i duhom mogu pobijediti bolest, smrt i nepravda, jedini vid otpora za koji su, u ovom trenutku, najnapredniji među nama sposobni?
Ali u ovoj se neprovjetrenoj kotlini ničijem ponašanju ne treba mnogo čuditi, naročito ne u maglovitim zimskim danima, jer ljudski mozak umrtvljen i drogiran pretjeranim dozama otrova nije u stanju pravilno rasuđivati i donositi ispravne životne odluke.
Sretni li su pušači! Oni, za razliku od nas, sarajevski smog udišu kroz kakav-takav filter. I ne samo to, njima udisanje kancerogenog dima iz cigarete pričinjava kakvo-takvo zadovoljstvo.
