U posljednje dvije decenije u printanim i elektronskim medijima objavljeno je na stotine tekstova na temu Kako zadovoljiti poslodavca.
Najveći dio takvih članaka preporučuje pet do deset osnovnih poza koje će za kratko vrijeme i najbešćutnijeg poslodavca dovesti do višestrukog upražnjavanja radnog mjesta, a onoga koji traži posao do zapošljavanja.
Piše: Midhad Kurtović
Manje-više sva praktična uputstva izložena u takvim tekstovima sugerišu da je za dugoročnu sreću radnika najdjelotvornija pseća poza jer je poslodavac najpoletniji kad uposleniku jaše na leđima. Osim toga, ova poza naglašava vjernost radnika prema poslodavcu i njegovim poslovnim strategijama, vjernost za kakvu su danas sposobni još samo psi.
Organizacijski psiholozi, industrijski sociolozi i menadžeri zaduženi za uzgoj i regrutaciju ljudskih resursa, sve sami iznimno pametni i učeni ljudi, kroz svoje tekstove su po ko zna koji put potvrdili da im je sreća radnika na prvom mjestu.
Oni su bespoštedno žrtvovali svoje slobodno vrijeme znojeći se nad mikroskopom, epruvetama i lakmus-papirom, godinama su provodili složena i iscrpljujuća istraživanja da bi radniku otkrili najprobitačnije načine kako da šarmira vlasnika kapitala, ili, ako već ne uspije da ga šarmira, da se barem ne osramoti pred njegovim nesagledivim značajem.
Prenoseći njihove praktične savjete, urednici časopisa i dnevnih novina postali su svodnici koji roblje s biroa za zapošljavanje podvode tranzicijskim magnatima niskog čela i na brzu ruku zbrljanog lica.
Da biste postali rukovodilac državnog preduzeća, predsjednik nadzornog ili upravnog odbora i sl., jedini uslovi koje morate ispunjavati su da ste član vladajuće političke partije, da ste državljanin zemlje u kojoj konkurišete za rukovodeće mjesto, da niste u tzv. sukobu interesa, da ste prije toga bili direktor tri ili pet godina, te da se protiv vas ne vodi sudski proces.
Za upravljanje privatnim preduzećem ne morate imati nikakve kvalifikacije. Dovoljno je da imate početni kapital za čije porijeklo vas niko neće mnogo propitkivati.
Prijavite li se na oglas za prijem u radni odnos na mjesto portira, kasirke ili rukovaoca mašinom za čupavljenje tekstila, od vas će biti traženo da mnoštvom najrazličitijih dokumenata dokažete svoje poslovne kompetencije.
Svježe opečaćenim dokumentima ćete morati dokazati da ste završili adekvatnu školu, da ste položili stručni ili državni ispit, da posjedujete vozačku dozvolu i da ste zdravi poput pilota u cvijetu mladosti. Moraćete još dokazati i to da znate raditi posao za koji ste se prijavili, da dobro poznajete rad na računaru, da govorite strane jezike, da ste komunikativni i da imate barem godinu dana radnog staža u struci.
Kad prođete sve provjere i uđete u najuži izbor za radno mjesto za koje ste se prijavili, predsjednik konkursne komisije će po nalogu poslodavca od vas zatražiti još nešto – moraćete staviti ruku na Kur’an, Bibliju ili neku drugu svetu knjigu i iskreno se zakleti da nećete štedjeti novac na kontracepciji dok ste u radnom odnosu.
Nakon što ispunite sve tražene uslove i konačno budete zaposleni, uprava preduzeća će vaše poslovne kompetencije testirati kroz tzv. probni rad. Ako ne budete sposobni da u zacrtanom roku zadovoljite poslodavca, dobićete otkaz ugovora o radu.
Moderni svijet je ustrojen tako da oni sa najmanje kvalifikacija, znanja i sposobnosti u njemu imaju najviše šansi za uspjeh? Da biste se popeli na krov današnjeg svijeta ne morate biti ni alpinist ni dimnjačar, dovoljno je da se učlanite u vladajuću političku partiju i da u pravom trenutku u razvoj svoje karijere uložite obraz i tri prazne kutije šibica.
U većini priručnika za podvođenje nezaposlenih radnika od zainteresovanih kandidata se traži da se prije razgovora za posao „dotjeraju“, da budu uredni i čisti, ali da ne pretjeruju sa šminkom. Pošto je odjeća prvo što poslodavac vidi na potencijalnom uposleniku, odijevanju treba posvetiti posebnu pažnju.
Prema preporukama profesionalnih svodnika najbolje je obući: suknju čiji se krajnji rub spušta na desetak centimentara iznad vode u radničkom koljenu, bluzicu ili košuljicu na kopčanje i salonke sa srednjom visinom pete. Pritom je najbolje kombinovati sivu, bijelu, crnu i crvenu boju. Naravno, u sve to treba uklopiti i prikladan nakit.
Prilikom rukovanja s poslodavcem kandidati za posao bi trebali imati čvrst stisak. Takav stisak odaje utisak žilave osobe koja može štošta izdržati.
Tokom razgovora treba težiti skromnosti, obavezno ostvariti „kontakt očima“ i ne pričati mnogo. Kandidatima se savjetuje da sjede uspravno, opuštenih ramena i ruku, bez nervoznog „tapkanja“ nogom ispod stola i bez prostačkog pucketanja prstima. Od njih se očekuje da pažljivo slušaju svaku riječ poslodavca, da budu ozbiljni i da se ne ponašaju djetinjasto.
Podrazumijeva se da bi tokom razgovora svi kandidati trebali biti nasmijani jer niko ne želi razgovarati s namrgođenim ljudima. Disanje bi trebalo biti duboko i ravnomjerno. Takvo disanje odaje pozitivan stav i prema poslodavcu i prema njegovom preduzeću.
Ne treba smetnuti s uma činjenicu da se poslodavci najviše zanimaju za kandidate koji su inovativni i kreativni, te za one koji se ne boje isprobati nešto novo i drugačije.
Tokom razgovora za posao kandidatu se preporučuje da koristi „jake glagole“ kao što su: osvojiti, ubrzati, premašiti, udvostručiti i sl. Takvi glagoli sugerišu da je radnik aktivan, kreativan i sposoban i za najdelikatnije poslove. Svodnici savjetuju radnicima da kada ih poslodavac upita jesu li sposobni raditi pod pritiskom odgovore kratko sa: „Da“.
Kandidati bi na razgovor trebali doći barem petnaest minuta ranije i strpljivo čekati poslodavca bez obzira koliko dugo ovaj kasnio. U jednoj brošuri radnicima se savjetuje da se prije razgovora za posao pripremaju na sličan način kao što to čine sportisti uoči velikih takmičenja.
Preporuka svodničke struke radniku je da ne traži veliku platu, već da bude realan i skroman jer poslodavac želi čuti šta ste sve spremni učiniti za njega, a ne šta on može učiniti za vas. Ako vam je već omogućio da radite, pa nećete valjda biti toliko neuljudni i drski da ga pored svega što je učinio za vas pitate još i za visinu plate za koju ćete raditi?!
Radnik koji imalo drži do sebe nikada ne bi smio smetnuti s uma neospornu činjenicu da ga hrani poslodavac, a ne njegov rad. Poslodavac nema ama baš nikakve koristi od njegovog rada. S druge strane, radnik će imati mnogo koristi ako mu poslodavac omogući da radi za njega.
Upravo zato, on mora pronaći način da istakne da je posao koji mu nudi poslodavac njegov najveći životni cilj. Prilika za rad u dinamičnoj radnoj sredini predstavlja zadovoljstvo koje se ne može platiti novcem, zato nikada ne treba tražiti natprosječnu platu.
Poslodavac najbolje zna kolika treba biti radnička plata. Ako bi mu dnevnica bila niža od one najniže zakonom zagarantovane, radnik bi zbog nedovoljne ishrane tokom noći mogao oboljeti, pa čak i umrijeti. Poslodavac bi sutradan morao platiti oglas za prijem novog uposlenika u radni odnos. Morao bi ponoviti kompletnu konkursnu proceduru i iznova tražiti kandidata koji je inovativan, kreativan i koji se ne plaši isprobati nešto novo i drugačije. To se prosto ne isplati.
Zato će poslodavac radniku za njegov rad izdvojiti tačno onoliko novca koliko je potrebno da ovaj preživi. Omogućiće mu da plati mjesečni račun za struju, vodu i grijanje, da u toku dana jede dva do tri puta, da na posao ne dolazi nag i bos i da se u oba pravca preveze vozilom javnog gradskog prevoza. Toliko i ni fening više. Princip prave mjere naši poslodavci su otkrili proučavajući Aristotelovu filozofiju.
Poslodavac svim silama nastoji biti odgovoran prema svom uposleniku. On zna iz vlastitog iskustva da bi svaki višak novca uposlenika mogao dovesti pred velika životna iskušenja.
Preplaćen radnik bi lako mogao podleći zamamnim čarima alkoholizma, narkomanije i kocke, mogao bi se odati sportu, ribolovu ili doći u iskušenje da s vremena na vrijeme cijelu svoju dnevnicu pretvori u satnicu kakve trećerazredne kurve.
Ali, u posljednje vrijeme, radnici su se obezobrazili preko svake razumne mjere. Sve češće se odlučuju da odbiju poslodavca koji im za njihove usluge nudi dovoljno novca da prežive i one najkritičnije intervale između dvije plate.
Nezahvalni radnici, u potrazi za boljim životnim uslovima, sve češće odlaze preko granice. Ako se ovakav trend nastavi, ovdašnjim poslodavcima će ostati lojalni samo oni uposlenici koji ne žele i ne umiju raditi nikakav posao.
Za pet do deset godina domaći poslodavac će teško nalaziti radnika da mu zavrne jedan jedini šaraf, ili da mu u polupraznoj kafani posluži ožednjelog gosta. Moraće izdvojiti tri do četiri prosječne plate da nađe pravu osobu koja će pristati da zadovolji njegove najskrivenije poslovne maštarije.
Pojedini sručnjaci predviđaju da će mnogi radnici još za života dočekati ispunjenje neke više, kosmičke pravde na koju su predugo čekali. Poslodavci koji budu željeli sačuvati svoja poslovna carstva hitno će morati naučiti da vise na šlicu radničkih pantalona. Novinari će početi pisati i objavljivati tekstove na temu Kako uloviti i pripitomiti nezainteresovanog radnika.
Još je Nostradamus prorekao da će doći vrijeme kada će radnici prije zasnivanja radnog odnosa, u dnevnim novinama, objavljivati konkurse za izbor poslodavca.
Od prijavljenih kandidata će se tražiti da dostave ovjerene fotokopije sljedećih dokumenata: ljekarskog uvjerenja; potvrde o poštovanju osmočasovnog radnog vremena, polusatne pauze i zakonom propisanog godišnjeg odmora; potvrde o poštenom plaćanju prekovremenog rada, te potvrde o redovnom isplaćivanju plate, regresa i ostalih novčanih naknada regulisanih Zakonom o radu.
Pored navedenih dokumenata, poslodavac će morati priložiti i: ovjerenu potvrdu da u prošlosti nije tukao uposlenike i da s njima nije razgovarao povišenim tonom, ovjerenu pismenu izjavu da će poštovati slobodno vrijeme uposlenika i da ih, izvan zakonom propisanog radnog vremena, neće nepotrebno uznemiravati telefonskim pozivima; ovjerenu pismenu izjavu da neće otpustiti radnicu kad joj izostane mjesečnica, kao i ovjerenu izjavu da je na prvom službenom putovanju neće pipati po koljenima.
