Ovih dana na sceni je neviđena ujdurma oko usvajanja budžeta i formiranja vlasti na državnom, entitetskom i kantonalnom nivou. Građani Bosne i Hercegovine s neskrivenim nestrpljenjem prate najnovija politička zbivanja.
Mnogi žive u strahu da im januarske plate i penzije neće biti isplaćene na vrijeme.
Ako im primanja zakasne duže od deset dana, neki od njih će morati prebaciti konopac preko krovne grede i odjaviti svoje prebivalište na ovom svijetu. A to i nije baš tako jednostavno rješenje – kad čovjek pomisli koliko mu novca i ovjerenih dokumenata treba za preseljenje, dođe mu da stisne zube i da živi vječno.
Piše: Midhad Kurtović
Ilustracija – Image Credit: NASA
Istovremeno, na drugom kraju poslijeratne bosanskohercegovačke lakrdije, vodeća politička partija „većeg entiteta“ najavila je da će pred nadležnim sudovima zatražiti promjenu naziva „manjeg entiteta“.
Stranački predstavnici „manjeg entiteta“ su na ovaj politički potez predstavnika „većeg entiteta“ reagovali tako što su utrostručili svoje prijetnje otcjepljenjem od države Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, atmosfera na bosanskohercegovačkoj političkoj pozornici dovedena je do usijanja.
Čovjek ne mora biti vidovnjak, ni politički analitičar da bi otkrio kako se iza svega, po ko zna koji put do sada, krije dobro osmišljen pokušaj obmane javnosti. Izgladnjivanje penzionera, zveckanje oružjem i vještačke političke krize, sve je to vješto smišljeno odvlačenje pažnje javnosti, taktičko podizanje prašine, dimna zavjesa koja ima za cilj da prikrije jednu mnogo važniju stvar.
Naime, ovih dana Vijeće ministara Bosne i Hercegovine utvrdilo je prijedlog osnova za pristupanje naše zemlje Ugovoru o načelima kojima se uređuje djelovanje zemalja u istraživanju i korištenju svemira, uključujući i Mjesec i druga nebeska tijela.
Potpisivanjem ovog ugovora Bosni i Hercegovini je, navodno, pružena mogućnost za podnošenje zahtjeva za članstvo u Odboru za mirno korištenje svemira (COPUOS). Prema odredbama ugovora sve zemlje imaju pravo istraživati svemir za dobrobit čovječanstva i imaju pravo koristiti resurse na nebesima.
Kad je već sve ispalo tako kako jeste, nećemo valjda sad biti toliko ludi da propustimo priliku da uzmemo ono što nam se besplatno nudi. Ne bismo smjeli dozvoliti da nas velike svjetske sile oštete pri raspodjeli svemirskih resursa.
Svojevremeno smo dozvolili Crnogorcima da nam uzmu Sutorinu. Hrvati će nam gradnjom Pelješkog mosta znatno suziti pristup otvorenom moru. Diljem svijeta izgubili smo državnu imovinu neprocjenjive vrijednosti. Hoćemo li ikad doći pameti? Hoće li nam sitni lični interesi dovijeka biti ispred opštih, državnih interesa?
Ne smijemo dopustiti da se i podjela svemira obavi bez nas. Pa barem mi Balkanci imamo iskustva s privatizacijom, podjelom teritorija i povlačenjem linija razgraničenja. Valjda u ovoj zemlji još uvijek ima neko pametan i dovoljno hrabar da udari šakom u skupštinsku klupu i kaže: „Ljudi, hajde da prvo nešto pojedemo!“
Hoćemo li moći sutra pogledati u oči svojim potomcima ako danas propustimo ovu jedinstvenu priliku da se uključimo u najveću internacionalnu ostavinsku raspravu od postanka svijeta? Mi jesmo mali narod, ali i kao takvi imamo pravo na barem 30-40 jutara svemira. Neko od nas se mora što prije odvažiti i reći: „Mi Bosanci i Hercegovci hoćemo do večeras da znamo koliki je naš dio!“
Cijena svemira se u budućnosti može samo povećavati. Za pet do deset godina, novčana vrijednost svake parcele će se utrostručiti, bez obzira na to da li se ona nalazi u centru ili na periferiji ove ili one galaksije.
Da su naši državnici kojim slučajem istinski vizionari, ili da barem imaju mrvu osjećaja odgovornosti, ne bi čekali da nas neko zovne, već bi se sami ponudili i nametnuli. Reagovali bi istoga časa, prije nego što se drugi dosjete i prije nego što nam bude kasno. Niko nas neće moliti, niti dva puta zvati da uzmemo ono što nam prema međunarodnim zakonskim odredbama pripada.
Da nam novogradske vrane nisu eksirale mozak još danas bismo poslali najpovjerljivijeg čovjeka kojeg imamo u sjedište Ujedinjenih nacija. Poslali bismo ga s metrom u džepu i teodolitom na leđima, s jasnim uputama šta da čini i kako da nas zastupa. Valjda bi se i među nama ovakvima našao jedan da je povjerljiv i da hoće poslušati ono što mu vrhovna vlast naredi.
Neposredno prije polaska trebali bismo mu dati sljedeće istrukcije: „S portirima ne raspredaj nadugačko i naširoko! Ako se neko od njih bude pretjerano raspitivao o ciljevima tvoje misije, pokaži mu propusnicu i odlučnim, ali odmjerenim koracima kreni dalje! Čim uđeš, traži glavnog! Njemu ne dozvoli da te zamajava, da ti nudi neke zamjenske parcele, da te iskušava nemoralnim ponudama! Pokuša li da te potkupi, energično se usprotivi!
I u Ujedinjenim nacijama ima prefriganih ljudi čiji zadatak je da, na sve moguće načine, čovjeka pokušaju odgovoriti od onoga zbog čega je došao. Ako te ponude sokom ili kafom, odbij! Ako u toku razgovora u prostoriji primijetiš saksiju s cvijećem, diskretno se odmakni što dalje od nje! Saksija može biti ozvučena, ili opremljena špijunskim mikrokamerama.“
Naš opunomoćeni zastupnik za podjelu i uknjižbu svemira ne bi trebao sjediti skrštenih ruku i kao kakva strina čekati da mu konkurenti daju riječ. Naprotiv, on bi po dolasku u sjedište Ujedinjenih nacija odmah s vrata trebao poručiti: „Mi iz Bosne i Hercegovine hoćemo tačno da znamo šta nas sleduje? Zahtijevamo da nam smjesta pokažete sve nekaparisane teritorije i da nam što preciznije označite odakle dokle je naše!“
U ovakvim situacijama čovjek prosto mora biti nametljivac i ukoljica. Staloženost i miroljubivo ponašanje su najbolji put da, ono što smo dobili potpisivanjem Ugovora, naknadno izgubimo za tzv. zelenim stolom.
Prije nego što naš opunomoćenik, u pratnji arbitara iz Ujedinjenih nacija, krene u prvi obilazak svemira, trebali bismo mu sugerisati da ponese olovku, papir i fotoaparat. Sve raspoložive parcele koje mu međunarodni certificirani geometri pokažu prilikom prvog obilaska bilo bi najbolje odmah fotografisati, ili ucrtati u kakvu sveščicu, da ne bi sutra bilo: „Nije vaše ovo, nego ono tamo.“
Ako nam Rusi, Amerikanci i Kinezi nisu lagali, na Mjesecu nema vode i bilja, ali kamenja ima u izobilju. Zato ne bi bilo zgoreg ponijeti kakvu vreću ili plastičnu gajbu sa sobom – kamenje se može iskoristiti za postavljanje menjika. Treba odmah obilježiti to što je naše. I treba tražiti što više parcela u ravnici. Pa barem mi Bosanci i Hercegovci dobro poznajemo sve manjkavosti života u brdima.
Kako ćemo mi kasnije između sebe podijeliti svemirske resurse koji nam prema ostavinskim knjigama pripadaju, to je naša unutrašnja svar. Tu ne bi trebao niko da se miješa.
Jasno je da će „nebeski narod“ u pregovore o podjeli svemira ući s maksimalističkim zahtjevima. Očekivati je da će Bošnjaci za sebe tražiti polumjesec i barem jednu zvijezdu. Oni će se vjerovatno pozivati na to da je Bošnjak na Mjesecu bio mnogo prije Neila Armstronga. Dokaz za to tražiće u sevdalinci Mujo kuje konja po Mjesecu.
Drugi bošnjački argument pri podjeli svemira mogla bi biti poslovica: Izdrž’o je Mujo i gore. Lingvističari će lako dokazati da u ovoj poslovici „gore“ ne predstavlja komparativ pridjeva „zlo/loše/hrđavo“, već da je riječ o prostornoj odrednici koja označava mjesto gdje je Mujo izdrž’o. Drugim riječima, Mujo je izdrž’o gore gdje i konja kuje, tj. na Mjesecu.
Još se ne zna da li će se Hrvati pozvati na Pobratimstvo lica u svemiru, vizionarsku pjesmu Augustina Tina Ujevića, ili će se pozvati na nešto drugo. U svakom slučaju, budite sigurni da ni oni neće odustati od svoga dijela.
Strašno je ovo reći u uho oholosti, ali prava je sreća da prema odredbama Ugovora o načelima kojima se uređuje djelovanje zemalja u istraživanju i korištenju vasione ni jedna država ne smije postaviti oružje za masovno uništenje u Zemljinu orbitu, na druga nebeska tijela, ili u svemir.
