0

Svijet u glavama bosanskohercegovačkih političara oštro je podijeljen u dva sektora: realni tj. privatni i „nerealni“ tj. javni.

U toj crno-bijeloj podjeli uloga, kakva je nekad bila popularna u vesternima, junaci iz realnog sektora su dobri i korisni, dok su junaci iz „nerealnog“ sektora hrđavi i beskorisni. Koliko je realna ovakva podjela, ostavljam vam da sami procijenite. Ali, kako bih bio potpuno siguran da ćete i bez moje pomoći znati ispravno procijeniti, odlučio sam da vam neprimjetno nametnem svoje mišljenje.

Piše: Midhad Kurtović

Izraz „sektor“ jedan je od najfrekventnijih izraza koje koriste naši postdaytonski političari. Kad se našem visokom dužnosniku kakva markantna riječ uvuče duboko pod kožu, kad srcem i dušom zavoli neku sintagmu ili otrcanu frazu, on je se ne odriče tek tako. Naprotiv, on svim silama nastoji da je ugradi u svaku bogovetnu rečenicu koju izgovori tokom svog političkog mandata.

Prema mišljenju nekih naših političara, istinski radnici rade isključivo u realnom sektoru. U „nerealnom“ sektoru rade samo nehljebovići i dokoličari, paraziti, uhljebi i neznalice, uhljupi koji poput krpelja sišu svježu krv s državne prepone. Da nam nije realnog sektora svi bismo pokrepali od gladi i žeđi. Skončali bismo u najstrašnijim mukama. Izumrli bismo prije prvog narednog zalaska sunca.

A kakav je zaista taj naš tzv. realni sektor? Uvozimo preko 150 miliona litara flaširane vode, a hvalimo se kako imamo najviše pitke vode na Balkanu. Poljoprivrednici, u vrijeme berbe, zbog niske otkupne cijene, prosipaju maline po cesti. Još gore su prošli oni koji su povjerovali da će se obogatiti uzgajajući smilje. Brojni uzgajivači smilja, nakon što su uložili mnogo truda i mnogo materijalnih sredstava da kultivišu hercegovački krš, sada posluju s gubicima. Političari i biznismeni koji su promovisali uzgoj ove poljoprivredne kulture nisu bili u stanju organizovati otkup po zadovoljavajućoj cijeni.

Gledao sam na televiziji kako se na nekoj domaćoj farmi krave buše nadmeću s kravama simentalkama u proizvodnji mlijeka. I premda su u vrijeme snimanja sve krave bile na antibioticima, to ih nije omelo u njihovom bespoštednom nastojanju da pothranjenoj državi omoguće proizvodnju što više mliječnih proizvoda. Nezadovoljan otkupnom cijenom, farmer je, već u sljedećem kadru, mlijeko prolijevao u  potok; u onaj isti potok koji poslovni znalci iz tzv. realnog sektora nisu umjeli prepakovati u plastične boce i izvesti u Katar.

Čitao sam u novinama kako su bosanskohercegovački političari, ljudi iz „nadrealnog“ sektora, nakon dugih i iscrpljujućih pregovora, uspjeli ugovoriti izvoz domaćeg mesa u Tursku i izvoz domaćih jabuka u Rusiju. Nedugo nakon parafiranja ugovora, prije nego što se osušio muhur na međunarodnom dokumentu, naši dovitljivi izvoznici iz realnog sektora dosjetili su se kako da namagarče svoje poslovne partnere. Uvezli su meso i jabuke niže kvalitete i po nižoj cijeni, uvezenu robu su prepakovali i potom po višoj cijeni izvezli u Rusiju i Tursku.

Kada su Rusi i Turci prozreli naše nečasne namjere, hitno su obustavili uvoz mesa i jabuka iz Bosne i Hercegovine. Kauboji iz realnog sektora su se naivno ponadali da će njihova prevara ostati neotkrivena. Izvozne poslovne strategije naših najuglednijih privrednika često se zasnivaju na istoj onoj matrici na kojoj počivaju naši najpopularniji vicevi: „Bili u nekom višemilionskom poslu Rus, Turčin, Kinez i Bosanac… Na kraju ih je Bosanac sve prevario i svu zaradu je uzeo sebi.“

Kinezi iz nekog drugog vica donirali su nam poljoprivredne mašine: traktore, motokultivatore, motorne pile, setove za mužu, laktofrize i analizatore mlijeka. Naši ti se ljudi iz politike i realnog sektora dosjete i donirane mašine, umjesto da ih dodijele najugroženijim porodicama s poplavljenih područja, tj. onima kojima su bile namijenjene, prodaju onima koji su solventni a ne raspituju se mnogo za porijeklo robe. Kad je prevara otkrivena, nadležni organi su kupcima počeli oduzimati doniranu poljoprivrednu mehanizaciju, traktore i motokultivatore koje su ovi pošteno platili. Prevarenim kupcima ostaje za utjehu nada da će obeštećenje za oduzetu robu dobiti na onom drugom, uređenijem i kudikamo poštenijem svijetu.

Iz ovih kratkih, ali živopisnih primjera naziru se mutne konture naših postdaytonskih biznismena, dobrih junaka iz domaćeg tranzicijskog vesterna, nacionalnih heroja rodom iz realnog sektora. Ne smijem ni pomisliti šta bi bilo s nama da nam nije naših privatnih poduzetnika, hranitelja države i naroda, dobrih kauboja što uporedo jašu na tri stotine konja skrivenih pod haubama najprestižnijih automobila.

Naravno, nisu ni oni svi isti, a stalna korist koju od njih imamo uveliko nadilazi povremene štete koje pretrpimo s vremena na vrijeme. Zato ne bismo trebali dizati dreku do nebesa kada se desi da neko od njihove hiperaktivne djece, galopirajući za poslovima od presudnog značaja za ekonomski razvoj naše zemlje, nenamjerno obori pokojeg nesmotrenog pješaka na pješačkom prelazu.

Zagrebemo li malo noktom ispod površine stvari uvidjećemo da su mnogi naši ugledni biznismeni zapravo vješto prerušeni predratni portiri, šibicari ili piljari, problematični srednjoškolci iz magarećih klupa, kleptomani, šverceri i ratni profiteri. Mnogima od njih jedini početni kapital u vremenima privatizacije bio je kriminalni dosije, veze s podzemljem i s utjecajnim ljudima iz vladajućih političkih partija.

LIFE:  Kontra piše o Koracima: Odrastanje bez autoriteta

Neposredne posljedice njihovog diletantskog poslovanja su brojne promašene investicije, građevine čije urušavanje često počinje još i prije dovršetka gradnje, ozljede radnika koji svoj radni vijek sve češće završavaju pod srušenim skelama, te masovno iseljavanje besposlenog i potplaćenog stanovništva.

Naši biznismeni, u većini slučajeva, nisu ljudi koji svoja poslovna znanja duguju univerzitetu, ili bilo kakvom obliku samoobrazovanja, već povlašteni amateri koji su od države dobijali novčanu potporu i bespovratne pozajmice. Mnogi od njih su uz pomoć podzemlja i političkih veza više od dvije decenije dominirali na namještenim tenderima i bili pošteđeni od svih inspekcijskih provjera.

Zbog takve, nelojalne konkurencije često su propadali vlasnici naših najbolje ustrojenih preduzeća. Propadali su svi oni koji nisu imali podršku političkih struktura, oni koji su gubili poslove na namještenim tenderima, oni koji nikada nisu potpomagani novcem iz državnog budžeta. Za to vrijeme, napredovali su nadobudni diletanti koji su od samog početka imali najmanje dara za poslove kojima su se bavili. Napredovali su samo zato što su bili miljenici vladajućih političkih partija ili kumovi šefova podzemlja. Ne treba zaboraviti ni one koji svoja poslovna carstva duguju isključivo višemilionskim utajama poreza.

Čime se to zapravo bave biznismeni u koje se kunu naši političari? Oni se uglavnom bave ugostiteljstvom i trgovinom. Mnogi naši ugostitelji su vještinu dvostrukog knjigovodstva doveli do apsoluta ili su ugostiteljske objekte privatizovali na vrlo sumnjiv način. Više od dvije decenije izdavali su račun za svaki treći pojedeni ćevap i svaku petu popijenu kafu. A o kakvoj trgovini je riječ najbolje svjedoči broj uhapšenih carinika u protekle dvije decenije. U tzv. realnom sektoru su najrjeđi oni koji se bave bilo kakvom proizvodnjom jer proizvodnje nema bez ozbiljnog rada i bez kakvog-takvog poslovnog znanja.

Naši heroji realnog sektora su uništili i zatvorili više fabrika nego što ih u jednu pjesmu može stati. Ali ovdašnji političari nam ih predstavljaju kao najveće dobrotvore naših naroda i narodnosti. Oni su, zaboga, zaposlili ljude, izgladnjelo roblje koje radi za sendvič i kutiju cigareta dnevno, roblje koje je strahom od otkaza dresirano da besplatno radi prekovremeno, da ne koristi godišnji odmor i da ne pomišlja na povišicu plate.

Zato kada čujem sintagmu „realni sektor“, odmah krenem da se hvatam za pištolj. Ali odakle meni kukavcu pištolj, kad nisam iz tog sektora? Danas golorukom čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da broji do deset kako bi se smirio. A i to brojanje do deset, i to je, brate, među nama rečeno, jedna velika djetinjarija. Krajnje je vrijeme da neko smisli nešto brže i učinkovitije od toga.

Iako u „nerealnom“ sektoru rade mnogi uposlenici koji nisu dovoljno kvalifikovani za posao koji obavljaju, iako su mnogi od njih do zaposlenja došli preko namještenih konkursa, naša otadžbina ipak nije kolabirala zbog njih, koliko zbog nesposobnih i korumpiranih političara i diletanata iz realnog sektora. Na kraju krajeva, prekobrojne i nekvalifikovane radnike koji rade u javnom sektoru zaposlili su politički funkcioneri i moćnici iz tzv. „realnog sektora“.

Najveći, ako ne i jedini značajni uspjesi koje je ova nesretna zemlja ostvarila u poslijeratnom periodu jesu oni s polja umjetnosti, kulture, sporta i, povremeno, čak i nauke. To su one oblasti u koje je ova država najmanje ulagala. Istina, svi ti uspjesi su manje-više rezultat individualnog talenta i mukotrpnog rada, najčešće ostvarivani bez novčane ili bilo kakve druge podrške nadležnih državnih institucija.

U vrijeme velikih sportskih takmičenja i umjetničkih festivala mnogi naši ugostiteljski objekti ostvare veći promet za deset dana nego za dva naredna mjeseca. O visini novčanih prihoda koje najrazvijenije zemlje svijeta ostvaruju preko uspješnih sportskih klubova, turističkih posjeta muzejima i spomenicima kulture, preko produkcije muzike, filmova i knjiga, možete se informisati iz ekonomskih statističkih izvještaja.

Ali nije sve u novcu, ima nešto i u međunarodnom ugledu koji napredne zemlje ostvaruju preko onih koji u potaji nešto treniraju, snimaju, sviraju, čitaju ili pišu. Mnogi od njih ne nose aktentašne i ne vežu kravate pod svježe izbrijanim grkljanom, već se češljaju i oblače kao da su pali s Marsa.

Priča se da je jedan sarajevski muzičar koji je pao s četvorometarske višnje, navodno zbog duboko uvriježenog straha od siromaštva, pokupovao tridesetak luksuznih nekretnina. Kažu da se njegova trenutna imovina procjenjuje na 70-tak miliona konvertibilnih maraka. U svojoj je muzičkoj karijeri feldmaršal trubača iz Guče zaradio više novca nego neka naša najuspješnija poslijeratna preduzeća. Stekao je veći kapital nego što bi ga naš najpohlepniji političar uspio pronevjeriti u doživotnom mandatu. Pitam se kako je tako nešto uopšte moguće? Otkud toliki šoldi „nehljeboviću“ iz tamburaško-trubačkog sektora?

Facebook komentari


Vujović: Ukidanje roaminga briše granice na Balkanu

Prethodni članak

Sarajevski borci najuspješniji na turniru ‘BJJ East European Open Championship’

Sljedeći članak

Možda će vam se svidjeti

Komentari

Odgovori

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Još u rubrici Blog