Dok sam se vozio automobilom na posao, često mi se dešavalo da u rano jutro uključim radio i čujem kako je preminuo neki znameniti bosanskohercegovački državljanin. Spiker bi hronološkim redom počeo nizati podatke o školama koje je preminuli stigao završiti prije smrtnoga časa; pobrojao bi njegove akademske titule i sva njegova naučna i stručna zvanja; naveo bi, taksativno, poslove i projekte na kojima je radio; nabrojao bi poimenice univerzitete na kojima je predavao i strane jezike koje je govorio; potom bi prešao na članstva u udruženjima i brojne nagrade kojima je pokojnik ovjenčan za života. I dok bi ovaj sve to iščitao, ja bih sa Dobrinje stigao na Skenderiju.
Piše: Midhad Kurtović
Sigurno vam se već svima dešavalo da za neke najučenije Bosance i Hercegovce saznate tek nakon njihove smrti, naročito ako su se za života bavili onim naučnim oblastima u koje, iz ovih ili onih razloga, niste mnogo upućeni. Kada je u 79. godini života preminuo akademik Vladimir Premec, neki građanin je na jednom našem internet portalu ostavio komentar: „Čovjek bio gromada i sve saznaš kad umre!“
Da o velikim i značajnim ljudima ne bismo saznavali tek nakon što umru, trebali bismo, barem s vremena na vrijeme, posjetiti najbližu biblioteku. Znam da je teško povjerovati u takve stvari, ali u bibliotekama se još uvijek mogu pronaći mnoge informacije koje nam nisu dostupne na društvenim mrežama i internet portalima. Svi oni nepotpisani i falsifikovani citati učenih ljudi iz cijeloga svijeta, decenijama prije nego što dospiju na Internet, mogu se pronaći u knjigama, u izvornim, tj. originalnim verzijama.
Nakon što nas novinari upoznaju s biografijama najnaprednijih Bosanaca i Hercegovaca – najčešće posthumno, na dan njihove smrti – čovjek ne može a da se ne upita gdje su nam svi ti ljudi bili u ove posljednje dvije decenije. Kakvim nevjerovatnim trikovima je ovako malo i siromašno društvo uspjelo sakriti tako velike ljude? Gdje ih je skrajnulo i kolike je margine moralo imati da na njih uspije zgurati tolike divove?
I dok su naši najobrazovaniji ljudi tavorili negdje u zapećku, piljari i šibicari u Armanijevim odijelima ostvarili su potpunu invaziju na skoro sve bosanskohercegovačke medije. Iz jednog okupiranog televizijskog priloga u drugi, frtaljpismeni blagoglagoljaši jednog entiteta obraćaju se tupoglavcima iz drugog entiteta, a onda ovi, jednakom mjerom, uzvraćaju njima. I tako ukrug, sve do kraja vremena – kao u pjesmi „Jurke“ pjesnika Vaska Pope.
Dok čekaju da im spiker zvanično potvrdi hoće li ove godine biti rata ili neće, gledaoci puše cigarete, jedu rahatlokume i grizu nokte na svih dvadeset prstiju. Kao hipnotisani, povazdan bleje u televizor – čekaju kad će onaj njihov poručiti onom glavnom u onih tamo da se s njima niko ne može tek tako zavitlavati.
Političari su još prije tri decenije izvršili desant na „medijski prostor“ i sad na smjenu dežuraju na mrtvim stražama da im ga ko ne preotme. Televizijske emisije iz oblasti nauke, kulture i umjetnosti emituju se iza ponoći, ili do sedam sati ujutro, u terminima u kojima je indeks pospanosti trostruko veći od indeksa gledanosti.
Nedavno nas je napustio i akademik Tvrtko Kulenović, profesor emeritus Univerziteta u Sarajevu. Noć prije nego što ću saznati za njegovu smrt sanjao sam kako usporenim kretnjama uzmičem pred zmijom koja u prijetećem položaju gmiže prema meni. U snu sam pomislio kako ne smijem napraviti nagao pokret jer bi je to moglo isprovocirati da me ugrize. Od straha sam se probudio.
Ujutro pređem prstom preko zaslona na mobitelu i pročitam facebook status u kojem Tvrtkova supruga Alma citira odlomak iz profesorove bilježnice, ispisivane posljednjih mjeseci njegova života: „Na putu za Stolac pregazio sam zmiju, ni glasa ni zvuka, ali sam znao. Zaustavio sam auto i vratio se da je položim u žbunje.“ U nastavku teksta gospođa Alma komentariše: „Ovu od jučer nije pogazio, naš lijepi, plemeniti, blistavi dečko.“
Tvrtko Kulenović je rođen u Šapcu 1935. godine. U Šapcu je završio osnovnu školu i prvi razred gimnazije. Srednju školu završio je u Sarajevu (Druga muška gimnazija). Studirao je i diplomirao jugoslavensku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Od 1965. do 1967. godine boravio je u Indiji, na Osmania University u Hyderabadu. Tamo je studirao klasičnu indijsku i azijsku estetiku, s posebnim akcentom na pozorište. Po odsluženju vojnog roka zaposlio se u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu na klasifikaciji strane knjige, gdje ostaje do 1968. godine. Iste godine stupa na dužnost dramaturga Narodnog pozorišta.
Od januara do juna 1971. godine na Istituto del Teatro, Universita di Roma, izučavao je commedia del’ arte i njene veze s azijskim pozorištem. Te godine izabran je za asistenta na novootvorenom Odsjeku za komparativnu književnost, teatrologiju i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Sarajevu. U novembru 1974. godine doktorirao je na temu “Teorijske osnove modernog evropskog i klasičnog azijskog pozorišta” na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a 1975. godine izabran je u zvanje docenta. Godine 1980. postaje vanredni, a 1983. redovni profesor na Odsjeku za opću književnost i bibliotekarstvo koji je kasnije preimenovan u Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo.
Predavao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Akademiji umjetnosti u Novom Sadu i Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu (postidplomski studij). U dva navrata, 1981. i 1987. godine, boravio je i predavao kao gostujući profesor u okviru Fulbrightove fondacije u SAD-u (Univerzitet Rutgers, Univerzitet Floride i Univerzitet Illinoisa – projekt o genocidu).
Bio je prvi predsjednik P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine, osnovanog 1992. godine i direktor Narodnog pozorišta Bosne i Hercegovine u periodu od 1999. do 2003. godine. Profesor Tvrtko Kulenović je bio i redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, te saradnik časopisa Sarajevske sveske. Pisao je romane, eseje iz oblasti teatrologije i književne teorije i kritike, putopise, pripovijetke, radiodrame… Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.
Bio je najprirodniji među ovdašnjim intelektualcima koje sam poznavao. Ta nevjerovatna prirodnost fascinirala me više od njegove zadivljujuće erudicije. Bio je čovjek bez maski, i bez onog usiljenog garda koji često imaju nadmeni profesori, oni koji nisu sigurni u svoje znanje. Nije bio od onih koji prije svakog pojavljivanja u javnosti pred ogledalom uvježbavaju „dopadljive“ poze i „efektne“ fraze. Bio je umjetnik koji nije glumatao pred svojom publikom, književnik koji nije mistificirao svoj talenat za pripovijedanje, niti druge poslove kojima se bavio.
U svakoj prilici bio je jednako dostojanstven: u kafani, na ulici, pred televizijskom kamerom i za profesorskom katedrom; u radnoj stolici i u bolesničkom krevetu; u pidžami i bijeloj košulji s leptir-mašnom. Njegova karizma i njegov autoritet dolazili su iz njegove prirodnosti. U toliko stvari je bio najbolji među nama, a ni sa kim se ni u čemu nije takmičio. Za razliku od brojnih književnika čiji vrh spisateljskog pera češće dodiruje pljuvačne žlijezde nego bočicu s tintom, Tvrtko svoje stavove nije branio niskim udarcima.
U razgovorima s njim nikada nisam osjetio generacijski jaz, a bio je skoro 40 godina stariji od mene. Imao je moć da sa svim ljudima ostvari jednako uspješnu komunikaciju, bez obzira na njihovu starosnu dob, na njihov spol, uvjerenja, obrazovanje, socijalni status ili poslove kojima se bave. Između njega i drugih ljudi nije bilo nepremostivih razlika. Imao je moć da u svoje okrilje primi sve ljude, sa svim njihovim manama i vrlinama, da u njima probudi ono najbolje što imaju u sebi. Takav je bio Tvrtko. Neka njegova plemenita duša nađe mir gdje god da je otišla u trenutku kada nas je napustila!
Književnik i scenarist Zlatko Topčić je Kulenovićev život rezimirao riječima: „Sada kada Tvrtka Kulenovića više nema, možemo, bez prigodnih pretjerivanja, konačno priznati da je bio najveći bosanski intelektualac, pisac svjetskog formata, najbolji među nama. Čovjek bez ružnih riječi. Plemeniti sin velikog slikara Hakije Kulenovića!“
Prije petnaestak godina sam jednu studenticu profesora Kulenovića pitao kako je bilo na ispitu. Odgovorila mi je: „A kako će biti kod Tvrtka, k’o da polažeš ispit pred svojim daidžom!“
