Nedavno je objavljena vijest da je u Banjaluci za 24 sata rođena samo jedna beba. Tri dana ranije, u Zenici, za 24 sata nije se rodio ama baš niko.
Piše: Midhad Kurtović
Nerođena djeca sve češće izbjegavaju da se rode u zemljama nastalim na razvalinama SFR Jugoslavije.
O tome svjedoče statistički podaci iz porodilištâ i dječjih vrtića. U parkovima i na igralištima sve su rjeđi dječji glasovi.
Distributeri cucli i gumenih glodalica bilježe sve slabiju prodaju. Iz godine u godinu broj djece upisane u prve razrede osnovnih škola vrtoglavo opada. Zašto je to tako?
Zašto djeca odbijaju da se rode na geografskom prostoru nekadašnje Jugoslavije?
Odgovor na ovo pitanje duguju nam sociolozi i psiholozi. Ali kada su naši sociolozi posljednji put anketirali nerođenenu djecu?
Kada su psiholozi razgovarali s djetetom koje je u posljednji čas donijelo odluku da se rodi negdje drugo, a ne ovdje? Da budem iskren, ja se takvog slučaja ne sjećam.
Sa svakim narednim danom sve je više i onih koji su se gorko pokajali što su sebi dozvolili da se, pored toliko prosperitetnih zemalja svijeta, rode baš na ovim prostorima.
Mediji sve češće objavljuju snimke i fotografije na kojima su prikazani pokisli i promrzli pokajnici dok u nepreglednim redovima stoje pred šalterima ambasada „obećanih“ zemalja. Prema podacima Ministarstva civilnih poslova BiH, u periodu od 2014. do 2019. godine, bosanskohercegovačkog državljanstva odreklo se 20.536 osoba.
Ne tako davno, mnogi od onih koji se danas u potrazi za boljim životom guraju u redovima za radne dozvole i useljeničke vize, gurali su se u redovima za oružje, vojničke čizme i maskirne uniforme.
U to vrijeme besplatne vojne opreme bilo je malo, a obećanjâ o boljem životu – koji je trebao uslijediti nakon malo pucnjave i jurnjave kroz kukuruzna polja – bilo je mnogo, toliko mnogo da su neki, s cekerom u ruci, i po tri puta stajali u redu.
Lakoumni Jugosloveni su povjerovali da je sveukupni uzrok njihovih životnih nevolja to što im je pretijesno u zemlji u kojoj su tolike godine živjeli bez osjećaja tjeskobe, pa su se angažovali u tri smjene da što više prorijede svoje prve susjede/komšije.
Mislili su da će njihovi promašeni životi neizbježno zadobiti neki viši smisao kada granice svojih dvorišta prošire preko plitko zakopanih kostiju nekadašnjih školskih i radnih kolega, vjenčanih kumova, poznanika i dugogodišnjih prijatelja.
Bilo je nerealno i očekivati od onih koji su bez imalo skrupula izdali državu u kojoj su rođeni – državu kojoj su se u više navrata zakleli na bezuslovnu vjernost – da neće izdati i države koje su stvorili na njenom pepelu.
Današnje zemlje tzv. regije imaju stanovnika koliko i nešto veća predgrađa prenaseljenih svjetskih metropola.
Krenete li automobilom od jedne do druge granice, u bilo kojem pravcu, vozićete se rošavim drumovima kroz pustare i vukojebine, kroz idilične prizore oplemenjene bistrim potocima, bujnim šumama i ozelenjelim livadama, kroz obradive predjele koje nema ko da obrađuje, kroz zadivljujuće krajolike gusto zasijane najraznovrsnijim sortama minsko-eksplozivnih sredstava.
Tamo gdje nam je jučer bilo tijesno, danas žive isključivo divlje životinje: vukovi, lisice i mrki medvjedi.
S vremena na vrijeme ukazaće vam se i pokoja trošna ili ugljenisana kuća, vrh friško restauriranog minareta, ili zvonik seoske crkve.
Ukazaće vam se skeleti ruiniranih fabrika i groteskni dvorci poratnih „uspješnika“, onih koji su se u poznim godinama života, zidanjem monumentalnih građevina, odlučili odužiti zavičaju koji ih je osovio na krhke nožice i otpravio u daleki i šroki svijet.
Nakon sat ili dva vožnje ukazaće vam se i pokoji gradić: pust, zapušten i vidno ometen u razvoju.
Jugoslavija se raspala jer su u njoj svi narodi bili spremni povjerovati da su ugroženi od onih drugih i drugačijih. Svi odreda su vjerovali da ih neko potkrada i zakida na vagi.
Može biti da su neki u takve stvari vjerovali manje, a neki više.
Za nervne ćelije mozga prostog i neobrazovanog svijeta teorije zavjere se lijepe lakše nego magneti sa slikama egzotičnih gradova na vrata frižidera.
Pred sam raspad države svi Jugosloveni su bili žrtve i martiri, niko lopov i niko tiranin, niko pohlepan i niko vjeroloman.
U ateističkoj Jugoslaviji nije bilo dovoljno vjerskih sloboda. Da bi svoje narode „oslobodili“ od neizdrživog ateističkog terora, oslobodioci su morali porušiti sve bogomolje koje su im se našle na putu.
Danas je opasnije s istaknutim vjerskim obilježjima otići u susjedni grad ili susjedno selo, nego zapaliti cigaretu na benzinskoj pumpi.
Da li su se istinski vjernici osjećali slobodnije u jugoslovenskom socijalizmu ili u postdaytonskoj demokratiji, to Svevišnji najbolje zna – kolumnistima je dato samo da slute.
Neki okorjeli cinici smatraju da se Jugoslavija raspala zato što u njoj nije bilo dovoljno banana. Po nesreći, u to vrijeme, u kapitalističkim zemljama banana je bilo u izobilju.
Očevici tvrde da je žudnja Titovih pionira za bananama bila tolika da su mnogi od njih za frtalj banane dnevno bili spremni kolaborirati s državnim neprijateljima i domaćim izdajnicima. Mnogi su bili spremni prekršiti pionirsku zakletvu kako bi se zasitili tog falusolikog tropskog voća.
Danas, hvala nebesima, imamo dovoljno banana. Imamo ih skoro jednako koliko i naši, malo bolje izdepilirani, rođaci na Zapadu. Ali izgleda da nam banane nisu donijele neku veliku sreću.
Zato nas danas, oni u koje se najviše uzdamo, more spiralama i pilulama za kontracepciju. Ako i to preživimo, punoljetstvo proslavljamo u redovima za radne dozvole i useljeničke vize.
S bračnim partnerima povezuje nas iskrena ljubav prema državljanstvu ekonomski dobrostojećih zemalja – izgleda da su nas lagali oni koji su propovijedali kako se od ljubavi ne može živjeti.
Idejni sljedbenici onih koji su nam obećavali sreću i blagostanje nakon raspada Jugoslavije danas nam nude dodatna raspadanja i usitnjavanja. Oni organizuju grandiozne vojne parade i zagovaraju formiranje rezervnih policijskih jedinica.
Pred svojim sunarodnjacima kriju škakljivu istinu da je stvarna svrha dodatnog naoružavanja paranoidni strah od eksplozije nezadovoljstva u sopstvenom dvorištu.
A može biti da se ljudi iz zemalja tzv. regije ne iseljavaju samo zbog neimaštine.
Može biti da među njima ima i onih koji ne žele živjeti u državama koje svojim stanovnicima kao jedinu izvjesnost nude doživotni strah od rata.
Za one koji ne pristaju da budu rođeni na ovim prostorima, kao i za one koji su se godinama nakon rođenja „opametili“ i odlučili pobjeći „glavom bez obzira“, kontinuirano generisanje straha od rata možda je čak i nepodnošljivije i od samoga rata.
Ima li za čovjeka išta strašnije od toga da život proživi zgrčen kao čelična opruga, vječito naćuljenih ušiju, kao u lovačkih pasa, da svakodnevno osluškuje zveckanje oružjem i čeka ko će prvi doći po njega: onaj što mu donosi pušku da ga naoruža ili onaj što dolazi s puškom da ga otpremi u vječna lovišta?
Je li moguće da u pustim i opljačkanim zemljama staraca još uvijek ima budala spremnih ratovati za teritorij, za jalova prostranstva koja nema ko kultivisati i naseliti, za šume i livade koje nam ovakvima kakvi jesmo ničemu ne služe, za države u kojima petogodišnjoj djeci plaćamo najskuplje kurseve jezika samo zato da bi im uvećali šanse za trajno iseljavanje?
Je li moguće da su isti oni ljudi koji od jutra do večeri proklinju državu u kojoj su se rodili još uvijek spremni dati život za pomjeranje državne granice?
U pojedinim zemljama iz našeg najbližeg okruženja na usluge keramičara, električara ili vodoinstalatera morate čekati mjesecima. Za koju godinu, ništa što je ljudsko neće nam biti strano: sami ćemo lijepiti pločice, postavljati utičnice i spajati vodovodne cijevi.
Ako kuga koja nas dugo mori vremenom postane još bjelja i ako se iseljavanje stanovništva nastavi odvijati dosadašnjom dinamikom, nameće se pitanje: „Ko će voziti i servisirati tenkove i avione u budućim ratovima?“
Zbirka pjesama Dijale Hasanbegović, jedne od najzanimljivijih sarajevskih pjesnikinja, zove se „Neće biti djece za rat“.
Ako u dogledno vrijeme rata ipak bude, intendanti i čelni ljudi iz organizacionog komiteta će dobrovoljačkim četama uz puške i uniforme morati podijeliti radare i GPS uređaje kako bi se u nepreglednoj pustari dva neprijateljska vojnika barem jednom mjesečno mogla sresti.
Pastiri naših naroda i narodnosti su svojim kvazipatriotizmom doveli do toga da se u našim najvećim gradovima dnevno rodi manje djece nego što se u Jugosloviji, u periodima kad su banane u njoj bile najrjeđe i najmekše, rađalo za dva-tri sata.
Prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, u prvih devet mjeseci 2018. godine u našoj zemlji rođeno je 21.006, a umrlo 27.182 ljudi.
Pozivam mlade, nadarene, obrazovane, pametne i radoholične ljude da što prije emigriraju na Zapad! Ostanete li svi ovdje, moja mladost, pamet i ljepota nikad neće doći do izražaja.
Bude li nekome od vas trebalo posuditi novac za autobusku kartu, tu sam. Vratićete mi kad dobijete honorar za prvi istovareni šleper banana.
Ako se ovdašnje beznađe protegne i na „sudijsku nadoknadu“, možda i ja krenem za vama. A onda ćemo skupa dolaziti na godišnji odmor: da vidimo staru majku, da ugradimo (a)socijalne zube i da se ošišamo po fabričkim cijenama.
