Osnovna mjerna jedinica za masu je kilogram, za težinu njutn, za dužinu metar. Život modernog čovjeka mjeri se uspjehom. Ko ne uspije u životu, taj kao da ni živio nije, njegov život je mućak, ćorak, jalova rabota.
Piše: Midhad Kurtović
Majkama onih koji nisu uspjeli u životu bilo bi bolje da su kamen rodile. Velika je sramota za svakog roditelja podići i odgojiti neuspješno dijete, tzv. malog, običnog čovjeka – uspjeha nedostojnog čovječuljka. Takvi beznačajnici danju rade u tvornicama i hipermarketima, u restoranima i rudnicima mrkog uglja, a noću spavaju sramotno mirno, bez lexiliuma, kanabisa i kokaina.
Oni proizvode pločasti namještaj, presvlake za automobile, vafle sa šlagom od jagoda i čajne kolutiće. Ako su još manje uspješni, onda ispred stadiona i koncertnih dvorana prodaju kikiriki, sokove na slamku, pržene sjemenke bundeve i šećernu vunu. Propali su jer se nisu snašli u tranziciji – bili su odveć smeteni i mutavi da ukradu, nesposobni i nedovoljno agresivni da otmu, nevješti da bilo koga prevare.
Život modernog čovjeka je nemilosrdno takmičenje u postizanju uspjeha. A kad život postane takmičenje, čovjek više nema izbora, on ne može živjeti samo u miru s ljudima, on mora biti spreman i na život uprkos ljudima, pa čak i na život protiv ljudi. Svi moramo biti uspješni, a u skladištima sudbine nema dovoljno uspjeha za svakoga, zato je skoro svaki čovjekov uspjeh obilježen bespoštednom borbom protiv ljute konkurencije.
U borbi za uspjeh nema milosti i nema praštanja – neuspješnih je mnogo, a uspješni mogu postati samo rijetki. Kada bismo svi bili uspješni, takmičenje bi izgubilo svaki smisao, jer uspjeh je najfotogeničniji na fotografijama s najoštrijim kontrastom. Njegova ljepota, njegov smisao i njegov značaj dolaze do punog izražaja samo na podlozi tuđeg neuspjeha. I kakve sve gadosti ljudi nisu spremni učiniti jedni drugima na trnovitom putu do uspjeha!
Kad ovako postavimo stvari, kad život pretvorimo u poligon za bespoštedno takmičenje u postizanju uspjeha, u krvavu bitku za novac, činove, slavu i promaknuća, onda naš cilj ne može biti samo to da postanemo uspješni, naš se životni cilj mora proširiti i na to da što više drugih ljudi učinimo neuspješnim, da ih kukom i motikom onemogućimo da uspiju.
Takmičenje u postizanju uspjeha počinje s rođenjem. Startno mjesto je porodilište, a ciljna ravnina je grobno mjesto. Pogreb je svojevrsna generalna evaluacija životnog uspjeha pokojnika. Kao što se gabaritima svadbe može nepogrješivo izmjeriti silina ljubavi mladenaca, tako se brojem ljudi koji prisustvuju pogrebu može s popriličnom tačnošću izmjeriti životni uspjeh rahmetlije.
Ako ste za života bili samo dobri, lijepo odgojeni, pristojni i korektni u ophođenju s drugim ljudima, možete računati na to da će vas na posljednji počinak ispratiti uža porodica, najbliže komšije, tri prijatelja i desetak radnih kolega. Ali, ako ste bili uspješan čovjek, računajte da će se za vaš pogreb tražiti karta više. Ništa manji krkljanac neće biti ni na pretpremijeri, tj. na komemoraciji.
Kako biste dokazali da ste i sami uspješni, vi naprosto morate prisustvovati sprovodima uspješnih ljudi. Uostalom, sahrane i komemoracije su pokrivene kamerama i foto-aparatima bolje nego press-konferencije. Premotavanje videosnimaka i analiza fotografija s posljednjih ispraćaja onih koji su za života uspjeli uspjeti, najbrži je i najjednostavniji način da se napravi detaljan popis uspješnih ljudi na određenoj administrativnoj teritoriji.
Okončano je vrijeme socijalizma i socijalističke „uravnilovke“. Danas nije lijepo da se uspješan čovjek miješa s neuspješnim ljudima, da se gura s oznojenim gubitnicima po vozilima javnog gradskog prevoza, da se bez tjelohranitelja smuca po neasfaltiranim predgrađima, po zapuštenim tržnicama i buvljim pijacama. Ne može više uspješan čovjek – ako imalo drži do dugovječnosti svoga uspjeha – sjediti pred piljarom, na izvrnutoj gajbi i s neuspješnim ljudima piti trećerazredno pivo iz plastične boce.
Prošla su mračna vremena kad je uspješan čovjek na ispraćaje, svadbe i rođendane pozivao i uspješne i neuspješne ljude. Danas svi znamo da je neuspjeh prelazna bolest, da jedan neuspješan bez distance i prezervativa može zaraziti na stotine uspješnih. Zato je uspješnom čovjeku mjesto u separeima i VIP ložama, u automobilima s vječito upaljenim rotacionim svjetlima i pod budnim okom dobro utreniranih tjelohranitelja.
Otkako je uspjeh postao osnovna mjerna jedinica kojom se mjeri ukupan smisao ljudskog života, u hrvatskom se jeziku sve češće koristi izraz „uspješnik“, imenica koja označava uspješnog čovjeka. Nisam još ni čuo ni vidio da je neko, kako bi jednim imenom objedinio sve one koji se još uvijek nisu uspjeli domoći uspjeha, upotrijebio termin „bezuspješnik“. A, ako ćemo pravo, ne bi ni bilo pošteno da gubitnici uđu u rječnike prije uspješnih ljudi.
Današnji „uspješnici“, u pravilu, imaju mnogo novca. Novac najčešće nije posljedica njihovog uspjeha, kako je to – u mnogim slučajevima – bilo nekad ranije. Naprotiv, novac je najdirektniji uzrok uspjeha „uspješnikâ“. Drugim riječima, nekad ste morali uspjeti da biste se obogatili, dok je danas situacija obrnuta, danas se morate obogatiti da biste uspjeli.
Bankovni računi nekadašnjih, „socijalističkih uspješnika“, pred bankovnim računima današnjih „uspješnika“ sitni su kao goluždravi pilići pred genetski modifikovanom kvočkom.
Za mnoge današnje „uspješnike“ novac je, međutim, često i najveće razočaranje. Oni su vještinu bogaćenja doveli do apsoluta, ali još uvijek nisu savladali umijeće trošenja novca: najeli su se, napojili, obukli, kupili trospratnicu, automobil, tri vile s bazenom, svima su pokazali i dokazali da su sretni i uspješni i sada ne znaju šta im je dalje činiti. Sve češće su nesretni, i to u onim stvarima u kojima im novac ne može pomoći. Ponekad im se učini da su nesretniji nego u ono vrijeme kad su, umjesto kaiša, kroz hlače provlačili komad kanapa.
Do uspjeha se kao i do njemačkog državljanstva može doći i uspješnim brakom. Nema roditelja koji ne sanja da svog potomka vjenča za „uspješnika“. Takve stvari ne dešavaju se često, ali se ipak dešavaju. Treba samo biti pjevaljka, starleta ili manekenka u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Primjerice, treba odsjesti u hotelu u kojem uspješan fudbalski klub proslavlja osvojenu titulu, ili, u pravi čas, dospjeti na banket na kojem „uspješnici“ proslavljaju ekonomsku plodnost minule poslovne godine.
Mnogi bi „neuspješni ljudi“ danas bili iznimno sretni kada bi mogli prihvatiti činjenicu da uspjeh nije obavezan preduslov za sreću. Prema perverznoj logici svijeta u kojem živimo, da biste bili sretni, morate biti uspješni. Ako ste kojim slučajem sretni, a pritom niste uspješni, takvu sreću možete okačiti mačku o rep. U takvu vam sreću više niko nije spreman povjerovati. A kakva je to sreća ako vam je drugi ne priznaju i ako vam na njoj ne zavide?
Ljudska sreća je, za razliku od uspjeha, uglavnom, stvar individualnog doživljaja. Ali, da bismo dosegnuli individualni doživljaj sreće, ipak su nam potrebni drugi ljudi. Savremeni čovjek ne drži mnogo do sreće, barem ne do onakve kakvom smo je nekad zamišljali. Klasična sreća za njega je anahrona, on je takvu sreću davno prevazišao. On bi dobrovoljno pristao da bude doživotno nesretan, pod uslovom da ga drugi ljudi vide kao sretnika – ovaj paradoksalni fenomen mogli bismo nazvati „sreća u nesreći“.
Ako ste dovoljno tvrdoglavi, možete se proglasiti sretnim čovjekom, bez obzira šta drugi mislili o tome, i niko se na vas neće mnogo ljutiti. Ali ne možete se proglasiti „uspješnikom“ ako vas drugi ne vide kao takvog.
Uspjeh je stvar konvencije. Šta je uspjeh, to određuje većina. Predodžbu o životnom uspjehu kreiraju novine, televizija, Internet, jutarnje trač-seanse u javnim preduzećima, večernji neformalni žiriji za kafanskim stolovima, uz pivo i kikiriki, uz duhanski dim i lozovaču.
Mnogi „neuspješni ljudi“ vjeruju da su svi „uspješni ljudi“ sretni, da uspjeh bezuslovno i u potpunosti usrećuje čovjeka. A kad bi zavratili kragnu na košulji pojedinih „uspješnika“, na njihovim vratnim žilama prepoznali bi modar ožiljak od konopca s kojeg su skinuti u posljednji čas. Ispod zavrnutog rukava, na svježe ispeglanoj odjeći, izvirila bi koža pritajenog neurastenika, zahvaćena vitiligom ili psorijazom.
Za lakoumnog i pohlepnog čovjeka nema bržeg puta do potpune propasti od vrtoglavog uspjeha, od istog onog uspjeha radi kojega mu danonoćno, u tri udarničke smjene, zavide hiljade „neuspješnih“ ljudi.
„Uspjeh je svrha sama po sebi, sama sebi i sama za sebe, uspjeh radi uspjeha, a radi uspjeha sve: velike i male laži, večere, čajevi, krugovi, prijateljstva, prevare, mržnje, ratovi, karijere. Radi uspjeha igraju se uloge, nose se krinke, svi strahuju pred neuspjehom, svi sanjaju o uspjehu: o katedri, o pobjedi, o lisnici, o činu, o novcu, o prodanim slikama“, zapisao je svojevremeno Miroslav Krleža.
