Pakao nije na čičak, ni na pertle, ni na rajsferšlus – pakao je na dugme. Znao je to, najvjerovatnije, i Dante Alighieri, ali nas nije htio opteretiti istinama težim od onih koje možemo podnijeti. Pakleno se dugme ne aktivira kopčanjem, već dodirom, laganim pritiskanjem i nježnim milovanjem, prevlačenjem jagodice prsta po displayu, slijeva nadesno.
Piše: Midhad Kurtović
Nevjerovatno je šta je sve Čovjek spreman uraditi da bi se izborio za mogućnost da ne radi ništa. S ljenčarenjem se zbratimio još u Edenskom vrtu. Nakon deložacije, upirao je i rukama i nogama da se vrati pod krošnju jabuke ispod koje je protjeran. Proklinjao je sebe što je poslušao onu ženu. Eksperimentisao je, projektovao, pravio makete, crtao skice i planove – vjerovao je da će mu naučna otkrića otvoriti put prema onom spasonosnom otiraču za noge pod kojim Svevišnji skriva ključ izgubljenog raja. Tako je izumio dugme i stao ulagati sve svoje intelektualne snage u to da ga umnoži i usavrši.
Nadao se Čovjek da će mu dugme olakšati život i da će pomoću njega uspjeti akumulisati višak vremena, slobodnog vremena u kojem će moći raditi ono što voli, umjesto onoga što mora. Vođen takvim željama, izumio je električni prekidač za razdvajanje svjetla od tame. Kasnije je izumio i mnoge druge uređaje koji se pokreću pritiskom na dugme. Između ostalog, izumio je i perilicu rublja da radi za njega dok on planduje.
Perilica se pokazala kao koristan izum: umjesto da „prljavi veš“ iznosi iz kuće i mlati ga drvenom pratljačom dok mu oči ne pozelene, Čovjek nalije deterdžent i omekšivač u plastični spremnik, pritisne dugme i ide u kafanu da uz pivo i mezetluke s društvom raspravlja da li je Husref Musemić utakmicu trebao početi s jednim ili s dva napadača.
Svidjelo se to Čovjeku – a kako i ne bi – pa je konstruisao i mašinu za sušenje rublja. I krenuo je Čovjek tako izmišljati redom, mašinu po mašinu, dugme po dugme.
Izmislio je gramofon i prenosivu peglu na paru; TV i radio prijemnik; usisivač i stroj za mljevenje mesa; blender, tlakomjer i citrusetu; mikrovalnu pećnicu i električni pekač hljeba; konvektor i kvarcnu peć; dječje igračke na daljinski upravljač i igračke za odrasle razigrane ljude; stroj za šivenje, mašinu za pranje suđa, hladnjak i rashladni uređaj; ovlaživač zraka i vodokotlić na dugme; trimer za šišanje, brijanje i uklanjanje neželjenih dlačica u nosu; izmislio je fiksni i mobilni telefon, tablet, laptop i konzole za gamere; izmislio je, romobil, hoveboard i motocikl; automobil, tenk, voz i avion; pa gumeni čamac i svemirski brod, sve na dugme.
Šarena su se dugmad plodila i množila preko svake razumne mjere, kao da su stasala na pekmezu od afričkih šljiva. Svuda unaokolo dugme je jahalo na dugmetu, zavlačilo se jedno u drugo, stenjalo, dahtalo, škripalo zubima. Ljudska lijenost ogrezla je u najgrđe oblike perverzije. Da ne bi morao ustajati da pritisne dugme, Čovjek je izmislio daljinski upravljač, tj. dugme za pritiskanje dugmeta, ili, prostije rečeno – metadugme.
Danas Čovjek leži u svojoj replici Edenskog vrta na alkalne i litijum-jonske baterije, daljinskim upravljačima pali led-sijalice u lusteru, pušta muziku i, onako, iz puke zajebancije, razdvaja svjetlost od tame. Jagodicom palca, na kojem je očnjacima oglodao i nokat i zanoktice, nervozno šalta televizijske kanale. U isto vrijeme, masažerom na dugme, ugrađenim u memorijsku pjenu madraca, razbija oblake stresa koji su mu se tijekom dana nataložili u gornjem pojasu ramena, u butinama i debelom mesu.
S vremena na vrijeme Čovjek se zaboravi, pa podrigne, ili pusti kržljavog goluba, što možda i jeste nekulturno, ali nije neetično, jer za životinju plahe naravi nije dobro da raste i da se razvija u kavezu.
Svakodnevica je čovječja vremenom postala šestoredna dugmetara sa 140 basova, četveroglasna u primu, a petoglasna na basu, slična onoj kakvu su nekad nosili visoki zvaničnici Južnog vetra, dugmetara što se razvlači od nemila do nedraga i proizvodi jezive futurističke tonove od kojih polako, ali kontinuirano, vene mozak. Njena pretjerana težina savija kičmu i opterećuje leđa, što za Čovjeka – ortopedi to znaju, ali su potplaćeni da šute – ni u kom slučaju, nije dobro.
Čovjek nikada ne smije zaboraviti koliko je morao uložiti truda da se ispravi i da se podigne na zadnje noge!
Biolozi predviđaju da će, vremenom, od silnog pritiskanja dugmadi, ljudski prsti postati fleksibilniji i veći od poraženog organa koji ih je napravio. Kad mu prsti hipertrofiraju a ostatak tijela atrofira, Čovjek će izgledati poput kakve kopnene hobotnice. Njegove će rukavice, u ne tako dalekoj budućnosti, biti veće od kišnog mantila skrojenog prema gabaritima odrasle muške osobe natprosječnog rasta.
Dugme nije pomoglo Čovjeku da stvori višak vremena, o čemu je ovaj u svom pronalazačko-konstruktorskom bunilu dugo maštao. Naprotiv, danas mnogi ljudi imaju osjećaj da su im dani šuplji i da, zbog nekontrolisanog curenja, trpe višesatne gubitke. Nisu rijetki ni oni koji vjeruju da su njihovi primitivni preci, oni koji su dugmad imali samo na kaputu i košulji, tokom dana imali na raspolaganju znatno više vremena nego što ga oni danas imaju.
Da Čovjek nije ovoliko grješan, Bog bi mu se smilovao i dao bi mu još jedan, paralelni život, život koji bi koristio samo za iščitavanje uputstava za sklapanje, upotrebu i održavanje mašina na dugme.
Odgovoran kupac, za svaku mašinu ponaosob, mora znati kako da je ispravno priključi na izvor energije koja je pokreće. Trgovac koji redovno prati čitulje u dnevnim novinama zna pouzdano koji su od njegovih kupaca pažljivo pročitali uputstva za upotrebu kućanskih uređaja, a koji nisu.
Drugi bi paralelni život Čovjeku trebao da svakodnevno traži, kupuje, dopunjava i mijenja potrošne dijelove za mašine. Nije uvijek jednostavno pronaći odgovarajuće: baterije, filtere, vrećice za prašinu, zaštitna sredstva, strojna ulja, te sredstva za čišćenje i održavanje kućanskih uređaja. Savjestan potrošač mora znati kako da sâm zamijeni potrošne dijelove na mašinama koje koristi i koji je ovlašteni servis nadležan za koju mašinu.
Čovjeku bi trebao i jedan paralelni život samo za prikupljanje informacija o tehničkim karakteristikama mašina. Bez takvih informacija nije moguće obaviti uspješnu kupovinu. A ako ćemo pravo, trebao bi mu još jedan paraleni život za izmišljanje i pamćenje šifri potrebnih za pokretanje mašina.
Čovjek je proizveo daljinski upravljač da bi uštedio nekoliko sekundi vremena po jednom pokretanju nekog uređaja. Ali ta se nestašna sprava nikad ne nalazi tamo gdje njen vlasnik misli da ju je ostavio.
Potraga za daljinskim upravljačem nerijetko traje i više od 30 minuta. Na kraju, daljinski upravljač bude pronađen u dječjim igračkama, u mikrovalnoj pećnici, ili u korpi za prljavo rublje – kao da Čovjek nije dovoljno kažnjen time što mora pamtiti koji je daljinski upravljač namijenjen za koji uređaj i čemu služe sva ona prekobrojna dugmad na njemu.
Dugmad su se vremenom uvezala i urotila protiv svojih konstruktora. Neka od njih vraški uporno i nimalo nježno pritišću Čovjeka. Pritišću ga na različite načine i sa svih strana. Neka od njih nastoje ga istisnuti s posla i preuzeti njegovo radno mjesto. Čovjek je zato razdražljiv i pod konstantnim pritiskom. Često mu se desi da umoran, ispijenog lica, legne da spava, ali san mu neće na oči. Iz najmračnijih katakombi podsvijesti pritišće ga neko nametljivo dugme, ili više njih istovremeno.
Čovjek tada ustane da provjeri je li mu napunjena baterija u mobitelu: ako nije, neće mu zvoniti alarm koji ga budi na posao. Usput provjeri je li isključio peglu, kalorifer i ringlu na električnom šporetu.
Na kraju se sjeti da mašina za pranje suđa još nije završila sve cikluse pranja i da, iz bezbjednosnih razloga, ne smije zaspati sve dok ova naglo ne zatrese bokovima i sama se ne isključi. U protivnom, neočekivan i nepredviđen kvar mogao bi prouzrokovati požar dok on spava. U tom slučaju, iza njega bi ostali samo ugljenisani dugmići s gornjeg dijela svilene pidžame.
Kad konačno utone u san, usniće da je zaboravio šifru za aktiviranje atomske bombe, a nuklearni rat treba da počne za manje od pola minute. Probudiće se sav oznojen, još uvijek u bunilu, grčevitim pokretima kažiprsta pritiskaće nevidljivo dugme na instrument tabli iz malopređašnjeg sna.
Dugme za iznenadno smicanje svijeta matično je dugme oko kojeg se, kao šizofrene pčele, roje sva ostala dugmad koju je Čovjek do danas izmislio. Posljednja pritisnuta dugmad na Zemlji biće upravo ona na alarmima za buđenje usnulih bojevih glava nuklearnih raketa visokog dometa. Da i mi kojim slučajem imamo kakvu razornu bombu, šifra za njeno aktiviranje glasila bi: buco_ajla15032411. Brojevi na kraju predstavljali bi datume rođenja nišandžijine djece.
Kad već o šiframa ne govorim „u šiframa“, nego otvoreno, iskoristiću priliku da naglasim kako je strašno šta sve Čovjek 21. stoljeća – koji nije nikoga ubio i nije nikome ništa ukrao – mora pamtiti, i to sa skoro istom onom revnošću s kojom najbolji hafizi pamte ajete iz Kurʼana.
Pošto je ljeto na izmaku i dan je već okraćao, nabrojaću samo neke od upečatljivih šifri koje se dugo pamte i koje u našim životima ostavljaju duboke tragove: šifre za alarmne uređaje; šifre za zaključavanje i otključavanje aktentašni, torbi i putničkih kofera; šifre na sajlama za vezanje bicikala; šifre za otključavanje mobitela, laptopa, tableta i sličnih uređaja; šifre za bankovne kartice; šifre za pristupanje društvenim mrežama i e-mail adresama; šifre na lijevoj podlaktici logoraša itd.
Ljudski mozak ima ograničen memorijski prostor, poput tvrdog diska u personalnom računaru. Onaj ko želi u pijesak svoje memorije utisnuti Arhimedove krugove, mora prije toga zaboraviti barem jedan password duži od 10 znakova.
Lako je bilo Arhimedu izigravati genijalca, on nije morao pamtiti budalaštine koje mi pamtimo!
Znam pouzdano da na Zemlji više nema pametnih ljudi – posljednju inventuru radio sam prije desetak dana. Čak i na onim najumnijim i najobrazovanijim zapazio sam da nisu više ono što su nekad bili.
Nema u tome ništa čudno i ništa neočekivano! Kako će biti pametan čovjek koji od kolijevke do smrtnoga časa mora pamtiti nekoliko stotina tajnih šifri i sadržaje uputstava za upotrebu barem 150 električnih uređaja za domaćinstvo: od štapnog miksera, do digitalnog higrometra i mjerača koraka s brojčanim prikazom potrošnje kalorija?
Put u pakao popločan je šarenim dugmićima. I neka je, makadamom ne bismo stigli do Sudnjega dana.
