Blog

Službena zabilješka br. 29: Urbanistička saglasnost za spomenik beščašću

0

Koliko su pisci i njihova književnost doprinijeli katastrofalnom stanju u kojem se svijet danas nalazi? Za svijet ne znam, ali za prostore nekadašnje Jugoslavije imam čvrste dokaze.

Piše: Midhad Kurtović

Povod za ovaj tekst – kao i za stotine drugih koji su ovih dana objavljivani u domaćim i svjetskim medijima – je dodjela Nobelove nagrade za književnost austrijskom piscu Peteru Handkeu.

Mogu li pisci biti odgovorni za nasilje, ratove i razbuktavanje mržnje među ljudima? Naravno da mogu, naročito onda kada koketiraju s fašizmom, rasizmom i nacionalističkim ideologijama. Što je pisac uspješniji, što ima veći publicitet, ugled i utjecaj, njegovo moralno zastranjivanje je sve opasnije.

Pisci se moraju boriti za slobodu mišljenja. Štaviše, društvo od njih očekuje da to čine. Ali, isto tako, pisci moraju biti svjesni da zloupotreba slobode mišljenja može izazvati tragične posljedice po zdravlje i živote nedužnih ljudi.

Koliko god da smo alergični na moralisanje i koliko god nam ovakva izjava zvučala patetično, književnost bi trebala doprinositi miru, slobodi, čovjekoljublju i razotkrivanju istine. Pisci dostojni svog poziva ne bi smjeli podržavati nasilje, laž i bezakonje. Zločine nad nedužnim ljudima ne bi smjeli opravdavati bilo kakvim „višim ciljevima“.

Prema Sartreu, zadaća intelektualaca je da razotkrivaju sofizme kojima se pokušava opravdati proganjanje i ubijanje nedužnih ljudi. (Portreti, str. 270)

Pojedini pisci, poput Danila Kiša, smatrali su da traganje za istinom samo po sebi ima vrijednost moralnog čina. Pisac mora nastojati da svoje čitaoce upozna s istinom, a ne da im iz ideoloških, ili bilo kojih drugih neumjetničkih razloga, podvaljuje opasne laži. Težnja ka istini predstavljala je vrhovni princip njegove književne umjetnosti.

Prema Kišovom mišljenju pisac ne može i ne smije ostati moralno indiferentan: “Ja nisam moralista, ali dok pišete vi osećate da bi bilo idealno postići jedinstvo lepog i dobrog.“ (Gorki talog iskustva, str. 132)

I Sartre i Kiš smatrali su da književnost treba da svjedoči protiv laži, nasilja i bezakonja i da je jedna od njenih zadaća i to da svojim prisustvom „determiniše prostor u kojem je nasilna smrt skandal“.

Kiš je bio uvjeren da će u bliskoj budućnosti intelektualci biti suđeni pred „sudom historije i pravde“, u zavisnosti od njihovog stava prema koncentracijskim logorima. Bio je siguran u to da će svi pisci koji su na bilo koji način pokušali naći ideološko opravdanje za mučenja i masovna ubijanja ljudi izgubiti svoj moralni kredibilitet, da će zauvijek i nemilosrdno biti diskreditovani i oni i njihova umjetnička djela.

Da li je Kiš bio u zabludi, ili vrijeme koje je najavljivao još uvijek nije došlo, ostaje nam da vidimo.

Intelektualci koji iz bilo kojih razloga opravdavaju postojanje logorâ, prema Kišovom mišljenju, postaju saučesnici zločina: “Možemo razgovarati na ideološkoj ravni o bilo kojoj drugoj temi, ali na ovoj tački ja zastajem. Postajemo neprijatelji, i tu nema više tolerancije…“ (Homo poeticus, str. 302)

Oni koji odlučuju o dodjeli Nobelove nagrade morali bi znati kakve sve posljedice može prouzrokovati zloupotreba ugleda koji ova nagrada ima, ili, tačnije, ugleda koji je nekada imala.

Peter Handke nije prvi pisac koji je iznevjerio svoj poziv. Julien Benda je svojevremeno kritikovao intelektualce koji su „nepravdu proglašavali pravednom“ jer je ona, navodno, u određenom trenutku bila povijesna volja: „Intelektualcu je dužnost da u trenutku kad cijeli svijet kleči pred nepravdom koja je postala gospodarom svijeta ostane uspravan i suprotstavi joj ljudsku svijest.“ (Izdaja intelektualaca, str. 48)

Mogu li se književna djela posmatrati i vrednovati posve odvojeno od ličnosti njihovog autora? Mogu i ne mogu. Ako su publikovana anonimno, onda mogu i moraju. Ali, ako ih je autor žigosao svojim imenom, onda ne mogu.

Kada bi se književna djela mogla u potpunosti odvojiti od svojih autora, novinari bi prilikom dodjele Nobelove nagrade fotografisali knjige, a ne autora. I koverta s novčanom premijom završila bi u nekoj od knjiga, a ne u sefu autora. Prilikom uručenja nagrade, umjesto svečanog govora autora, glumci bi čitali najreprezentativnija poglavlja iz knjiga. Autor ne bi davao intervjue za javnost, a u književne bi leksikone ulazile samo knjige, bez imena, fotografije i biografije autora.

U izvjesnom smislu, svako potpisano književno djelo i njegov autor sijamski su blizanci. Budući da sijamski blizanci najčešće dijele isto srce, operacija razdvajanja postaje nemoguća.

Istina je da sijamski blizanci najčešće imaju odvojene misaone tokove, ali često se dešava da jedan drugome dovršavaju rečenice. U Handkeovom slučaju povezanost između autora i umjetničkog djela je neupitna – on je svoj usmeni javni angažman podupirao tekstom, a tekst dopunjavao usmenim javnim angažmanom.

LIFE:  Visoki predstavnik Borrell: Pandemija koronavirusa i novi svijet koji će nastati

Iako pisci žive od fikcije, razotkrivanje istine za književnost bi trebalo biti važno barem onoliko koliko je higijena važna za kulinarstvo. Održavanje lične higijene sastavni je dio kuharevog talenta. Nakon velike nužde kuhar bi trebao oprati ruke, a bris nosa trebao bi redovno slati na laboratorijsku analizu. U protivnom, džaba mu svo kuharsko umijeće: ako u salati od hobotnice nađemo bestidnu ljudsku dlaku, nećemo je tek tako odvojiti od djela autora i nastaviti jesti, bez obzira što salata ima prihvatljiv okus i vanredne estetske kvalitete.

Ako najbolji svjetski fudbaler pljune u lice fudbalskom sudiji, ili pokaže rasnu netrpeljivost prema protivničkom igraču, dobiće crveni karton i biće poslan u svlačionicu. Vratiće se na teren nakon dvije-tri propuštene utakmice, ali će biti ponovo kažnjen ako ne dokaže da je spreman prihvatiti rasnu ravnopravnost i pravila fair-playa.

Kad intelektualac pljune u lice sudiji Haškog tribunala, on ni na koji način neće biti sankcionisan zbog neprimjerenog ponašanja. Zašto je fudbal moralniji od književnosti? Možda bi FIFA i UEFA trebale razmotriti mogućnost da članovima Komiteta za dodjelu Nobelove nagrade organizuju besplatan trodnevni kurs o “visoko podignutoj nozi” i “klizećem startu s leđa”.

Najgorljiviji branioci Petera Handkea ne poriču njegovu gadnu naviku da u slobodno vrijeme negira dokazani genocid. Oni su čvrsto uvjereni da otvorena podrška ratnim zločincima i etničkom čišćenju ne diskredituje njegovu književnost.

Ne slažem se s onima koji tvrde da je Peter Handke još uvijek dobar pisac. Zar sintagma “književnik simpatizer ratnih zločinaca” nije oksimoronske prirode? Onaj koji negira genocid potvrđen presudama najvišeg međunarodnog suda za ratne zločine ne može biti ni dobar ni loš pisac. Handke jednostavno više nije pisac, on je samo čovjek koji piše knjige, bez obzira koliko te knjige bile vješto napisane i koliko se neki ljudi divili njegovom spisateljskom umijeću.

Nepatvoreni intelektualac jednostavno ne može podržavati ratne zločine i nakon toga i dalje ostati intelektualac. Ili si intelektualac ili simpatizer ratnih zločinaca – tu srednjeg puta nema.  

Umjetnik nije i ne mora biti svetac. To niko ne traži i ne očekuje od njega. On može da bude ateista, buntovnik, čovjek tašt i teške naravi, može da bude pušač i alkoholičar, kockar, narkoman i pasionirani kurvar. Ako svoj umjetnički i životni put završi samoubistvom, neće biti ekskomuniciran i sahranjen na zasebno groblje. Uz najveće počasti biće ukopan u iste one književne enciklopedije u kojima leže i oni koji su život proveli kao vegetarijanci, u ispeglanim košuljama, okićeni svilenim kravatama i leptir-mašnama.

Umjetnik može zamotati uho u maramicu i poslati ga prostitutki, uvjeren da će ova tako bolje čuti njegovu patnju, ali ne može opravdavati pokolje i podržavati ratne zločince.

Intelektualcu će biti oprošteno ako pogriješi zbog neinformisanosti. Javnost mu neće uskratiti pravo da nakon uvida u činjenice revidira svoje stavove i odbaci laži koje su ga dovele u zabludu.

Rat na prostorima nekadašnje Jugoslavije odvijao se “uživo”, sniman kamerama, fotoaparatima i špijunskim prislušnim uređajima tajnih službi. Autentični dokumenti o ratnim stradanjima dostupni su svakoj iole pismenoj osobi koja je spremna uložiti malo volje i malo truda u potragu za istinom.

Pisac koji se ogriješi o temeljne tekovine ljudskosti, pojavljuje se kao kancerogena ćelija u vlastitom književnom djelu. Nakon toga ne pomažu zračenja ni kemoterapije, uzaludne su i najstručnije operacije urađene pod najdubljom anestezijom. Kad pomislite da je konačno odstranjen, on se u fetalnom položaju, sprva sitan kao zarez, naprasno pojavi u tekstu i počne naglo metastazirati. Uskoro ga jagodicom prsta, otvrdlog i krupnog kao orahova ljuska, u tekstu mogu napipati, ne samo književni upućenici, već i potpuni laici.

Iza književnog opusa pojedinih pisaca, poput Knuta Hamsuna, Louisa-Ferdinanda Célinea i Petera Handkea, vuče se maligni veznik “ALI” – optužujući rep koji se ni u kakvom položaju ne može u potpunosti sakriti pod hrbat vješto napisane knjige – kako god da ga podvijete, on će naći način da izviri.

 Čestitam Olgi Tokarczuk! O njoj bismo zasigurno pisali mnogo više da se nad njenu Nobelovu nagradu za 2018. godinu nije nadvila sjena repa laureata koji je iznevjerio svoju profesiju.

Facebook komentari


Jusuf Nurkić u timu s LeBron Jamesom!

Previous article

Musemić: Uz odgovarajuću motivaciju možemo do tri boda protiv Čelika

Next article

You may also like

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

More in Blog