U 20. stoljeću krahirale su velike ideologije: marksizam, nacizam, anarhizam i brojne druge. Temeljni credo najvitalnije i najdominantnije ideologije 21. stoljeća glasi: „Misli pozitivno!“
Piše: Midhad Kurtović
Ideolozi „pozitivnog“ mišljenja nisu skloni pretjeranom mudrovanju i jalovom taktiziranju. Svjesni su da se tajna neodoljive primamljivosti njihove doktrine krije upravo u tome što od sljedbenika ne zahtijevaju velika intelektualna pregnuća.
Vještim izbjegavanjem suvišnog usložnjavanja svoje osnovne ideje oni, s dosad neviđenom lakoćom, pogađaju u samu srž ovozemaljskih problema – u čovjekovu sposobnost da samostalno misli. I umjesto da nas, kao i svi dosadašnji ideolozi, do skrivenog cilja vode krivudavim i zaobilaznim putevima, oni nam otvoreno i bezobrazno drsko diktiraju kako moramo i o čemu smijemo misliti.
Prošla su vremena kad su se zagovornici i najrigidnijih ideologija trudili da nam omoguće barem privid slobode mišljenja. Kako bi nas naveli da svoje stavove uskladimo s njihovim bezumnim idejama, koristili su se opsjenama, zašećerenim lažima i zamršenim retoričkim trikovima. Nisu željeli da primijetimo da smo izmanipulisani, potkupljeni ili ucijenjeni. Uspijevali su nas uvjeriti da smo dobrovoljno prihvatili svjetonazore koje su nam silom nametali.
Temeljna ideološka postavka „pozitivnog“ mišljenja kao da je prepisana iz crtanih filmova. Likovi u crtanom filmu, čak ni onda kada izgube i posljednji oslonac pod nogama, ne strmoglavljuju se u ponor. Naprotiv, oni mirno i samouvjereno koračaju kroz vazduh, onako kako drugi gaze po čvrstoj podlozi, sve dok ne pogledaju u vlastita stopala i ne postanu svjesni opasnosti koja im prijeti.
Kada se lik iz crtanog filma suoči s vozom koji punom brzinom juri prema njemu, on se brani zakretanjem glave ustranu. Da bi se dodatno zaštitio, navlači zavjese preko prozora svoje drvene kućice koja se neplanirano našla na šinama, tik ispred zahuktale lokomotive.
„Misli pozitivno!“, osnovno životno načelo sljedbenika ideologije „pozitivnog“ mišljenja, zasnovano je na nerazrješivom paradoksu – ispravno mišljenje ne može i ne smije imati unaprijed određen ishod. Ako ishodišna tačka svih naših misli mora biti „pozitivna“, ako rezultat znamo i prije nego što započnemo proces mišljenja, onda naša logika ima neku ozbiljnu falinku.
„Pozitivno“ mišljenje, dakle, nije ništa drugo doli puka simulacija mišljenja.
Za autoutješiteljsku simulaciju mišljenja, onu koja čovjeku pomaže da lakše prevlada svakodnevne životne nedaće, može se naći kakvo-takvo opravdanje i ona možda i nije toliko opasna. Svi drugi vidovi manipulacije mišljenjem zasigurno jesu opasni, naročito onda kada je krivotvorenje rezultata mišljenja potaknuto koristoljubljem i kada je usmjereno na manipulisanje širokim narodnim masama.
Oni koji se suprotstave teroru „pozitivnog“ mišljenja u javnosti bivaju etiketirani kao negativci, mračnjaci, depresivci, a nerijetko i kao neprijatelji države i naroda. Prošla su vremena kad su negativci bili silovatelji, pljačkaši i ubice, danas je negativac onaj koji kritikuje društvenu stvarnost u kojoj su barabe i hohštapleri opštenarodnim konsenzusom postali cijenjeni ljudi.
„Pozitivno“ mišljenje je ideologija koja obećava spasenje. Internet portali navode brojne primjere u kojima su najteži bolesnici preživjeli karcinom liječeći se isključivo pozitivnim mislima.
Prema doktrini „pozitivaca“, čovjek je ono što misli. Onome ko misli „pozitivno“ dešavaće se samo lijepe stvari, dok će onaj koji misli „negativno“ neminovno propasti, zajedno sa svojim teškim i mračnim mislima.
„Negativne“ su misli magnet za nesreću. Čovjek koji „negativno“ misli izlaže se opasnosti da nasluti i isprovocira zlo koje – da ga prethodno crnim mislima nije podsjetio na sebe – ne bi ni znalo da on postoji. Da biste izbjegli najteže životne nedaće ponekad je dovoljno da samo desetak minuta pred spavanje mislite pozitivno.
Savremeni je čovjek odustao od potrage za istinom: njemu više nije bitno da li je mlijeko crno ili bijelo. Umjesto toga, bitno mu je da li je čaša u kojoj se mlijeko nalazi dopola puna ili otpola prazna. Iz procesa mišljenja u potpunosti je prognana realnost. Zato je sve manje onih kojima je uopšte bitno da li nečije mišljenje odgovara istini.
Prema iskrivljenoj, ali opšteprihvaćenoj „logici“, nema ništa sporno u tome što su krajnji rezultati mišljenja krivotvoreni. Ne postoji više ispravno i neispravno, tačno i netačno mišljenje. Činjenice nam više nisu važne – važno nam je da li glavu koja misli na ramenima nosi „pesimist“ ili „optimist“.
Otkad su nas naučili kako se promjenama tačke gledišta sve na svijetu može relativizovati, realnost i na njenim premisama zasnovana istina izgubile su svaki smisao i svaki značaj. Istina je postala anahrona, nepoželjna i nemoćna, bez obzira koliko bila očigledna.
U prevrtljivom svijetu u kakvom već odavno živimo sve je relativno i promjenjivo, konstantna je samo naša sklonost ka relativizovanju.
Ideologija „pozitivnog“ mišljenja uvijek je usmjerena na to da opravda i održi postojeći društveni poredak. Zato su obično njeni najvatreniji zagovornici oni koji u svojim rukama drže novac i poluge vlasti. Oni se plaše da bi ih slobodno i kritičko mišljenje podanika moglo skupo koštati.
Mogu shvatiti i prihvatiti poziv na optimizam, premda bi se i optimizam trebao temeljiti na realnosti, na kakvim-takvim činjenicama, ali ne mogu prihvatiti teror „pozitivnog“ mišljenja. Mišljenje koje ne uvažava realnost i koje ne traga za Istinom, gore je i opasnije od potpunog odsustva mišljenja. Ako čovjek ne misli racionalno, onako kako mu to pravila logike nalažu, onda je i za njega i za njegovo okruženje bolje da ne misli nikako.
Ima ljudi koji zbog načetog fizičkog ili duševnog zdravlja ne smiju misliti o teškim temama. To poštujem i to mogu prihvatiti. Naravno, pod uslovom da onaj koji je u takvom stanju pošteno prizna da mu je ljekar preporučio da ne misli o stresnim i turobnim stvarima.
Nema ništa ljepše nego kad je čovjek, koji iz zdravstvenih razloga ne može sebi priuštiti misli koje bi ga mogle uzrujati, toliko uviđavan da ne insistira na tome da svi ljudi svijeta, u svim mogućim situacijama, moraju misliti „pozitivno“.
Sigurno je da među onima koji se protive ideologiji „pozitivnog“ mišljenja ima defetista, paranoika i teoretičara zavjere. Naravno da ni njihovi, odveć pesimistični svjetonazori, nisu formirani na realnoj slici svijeta. Oni su se pod teretom očajanja koje je predugo trajalo toliko saživjeli sa svojom ulogom glasnika apokalipse da sada iz nje ne mogu ili ne umiju izaći.
Neki ljudi imaju sposobnost da društvena previranja sagledaju mnogo bolje i jasnije od prosječnog čovjeka. Takvi često ismijavaju i kritikuju društvene devijacije. Oni to čine zato što su čvrsto uvjereni u iscjeliteljsku moć konstruktivne kritike, a ne zato da bi nas naveli da svežemo konopac oko vrata i zanjišemo se ispod krovne grede.
Iako ih prost svijet doživljava kao lučonoše pesimizma, oni su po prirodi najveći optimisti i u njima se obično rasplamsava najjača želja za pozitivnim promjenama.
Vođeni taktičkim razlozima, skloni su predimenzioniranju određenih problema. Namjerna prenaglašavanja koriste kako bi pobudili pažnju onih koji su već toliko naviknuti na monstruozno lice svijeta da više i ne pomišljaju na mogućnost estetske korekcije.
Sve dok nismo u stanju prepoznati određeni problem i prihvatiti činjenicu da on postoji, nećemo poduzimati nikakve korake koji bi vodili njegovom rješavanju.
Već odavno živimo u svijetu u kojem je manje opasno prouzrokovati određeni problem negoli ukazati na njegovo postojanje. Nije li apsurdno to što brže i lakše praštamo onima koji naprave svinjariju s nesagledivim posljedicama nego onima koji je detektuju i pozovu nas da se s njom suočimo?
Zagovornici „pozitivnog“ mišljenja najčešće njeguju konformistički i hedonistički pristup životu. Duboko odani lepršavoj površnosti, izbjegavaju čitanje „teške“ literature, gledanje „mračnih“ filmova i slušanje zamršenih muzičkih dionica. Svim silama nastoje izbjeći kompleksne misli i razgovore o „teškim“ temama.
Duhovni afrodizijak su im motivacijski govori. Fetiš su im priručnici iz oblasti popularne psihologije – savremene bajke o sedam najbržih načina da se obogatite, sklopite uspješan brak i potom se uneredite od nesamjerljive sreće.
I dok se prosječan čovjek zamlaćuje glupostima, dok dangubi po nargila-barovima i čita budalaštine s Interneta, ima ljudi koji za to vrijeme „pozitivnim“ mislima iz vlastitog uzgoja namiču bogatstvo i grade velike karijere. Neki od njih svoje nedovršene „pozitivne“ misli tegle s posla kući, a nije rijedak slučaj da misle „pozitivno“ čak i u neradne dane, vikendima i u vrijeme državnih praznika.
Već treću deceniju živimo na buretu baruta pod kojim se zavađeni piromani igraju šibicama. Šibice im, u sve većim količinama, dodaju širokogrudi dobrotvori s Istoka i Zapada. Nedavno nam je gospodin Macron donirao i bacač plamena. Gužva na ulaznim i izlaznim vratima „balkanske krčme“ u narednom periodu mogla bi biti još veća.
Pozivam sveukupno stanovništvo Bosne i Hercegovine da noćas, minut iza ponoći, započnemo obaranje Guinnessovog rekorda u pozitivnom mišljenju. Glave ćemo blago zabaciti unatrag, zaustavićemo dah i skoncentrisaćemo se duboko. Potom ćemo zatvoriti kapke i u mislima jedni druge držati za ruke. Šaputaćemo svebosansku mantru: „Vakuum, vakuum, vakuum…“
Možda je situacija u kojoj se trenutno nalazimo zbilja delikatna, ali još uvijek nemamo razloga za brigu, besmrtni smo i zaštićeni od svih zala svijeta sve dok mislimo „pozitivno“, ili dok širom otvorenih očiju ne pogledamo u ponor ispod sebe.
