Blog

Službena zabilješka br. 31: Zavod za zabrinjavanje

0

Krajem prošle sedmice brojni mediji prenijeli su vijest da je Bosna i Hercegovina, nakon 27 godina, konačno uspostavila potpunu kontrolu nad svojim nebom. Ranije smo, navodno, kontrolisali samo donji dio neba, onaj koji seže tek do karličnog pojasa, tačnije do 10.000 metara iznad zemlje.

Piše: Midhad Kurtović

Ovih dana, zbog pretjeranog aerozagađenja, u mnogim bosanskohercegovačkim gradovima vidljivost je pala na niske grane.

Gusti pramenovi toksične magle razvlače se poput šećerne vune i namotavaju na kaleme trepavica.

U takvim okolnostima ni oni najdalekovidiji među nama ne uspijevaju vidjeti dalje od najisturenije tačke sopstvenog nosa.

Zbog skučenih i zamagljenih vidika, kontrola nad domaćim nebom ponovo nije u našim rukama. U zimskim uslovima nebesku kapu nad Bosnom i Hercegovinom kontroliše isključivo Onaj o kojem drevne knjige kažu da, neovisno o vremenskim prilikama i ekološkim neprilikama, sve čuje i sve vidi.

Iako nije moje da nos ulijepljen šećernom vunom zabadam u takve stvari, ne mogu da ne primijetim da ni Njemu nije lako s nama.

Ko bi drugi mogao gledati i slušati sve naše budalaštine i pritom ostati tako miran? Ko bi, nakon svega, mogao odoljeti iskušenju da potenciometar na instrument tabli, onaj koji reguliše jačinu vulkana i zemljotresa, ne odvrne do kraja.

Za razliku od neba kojim smo uspjeli koliko-toliko ovladati, situacija na zemlji nam se u potpunosti otela kontroli. Cjelovitu i jasnu sliku o tome šta se ovih dana zbiva u Bosni i Hercegovini ima isključivo onaj koji je – znajući da će s veće udaljenosti lakše tolerisati naše ponašanje – nebo odvojio od zemlje.

U prošloj Službenoj zabilješci, između ostalog, pisao sam i o tome kako „već odavno živimo u svijetu u kojem je manje opasno prouzrokovati određeni problem negoli ukazati na njegovo postojanje“.

Nakon što je javnosti predočila fotografije iz Zavoda za zabrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić, na kojima se vidi nekoliko štićenika ove javne ustanove vezanih za krevete i radijatore, jedna naša zastupnica u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH kao da se dobrovoljno ponudila da svojom sudbinom dokaže moju tezu.

Na  nedovoljnu i neadekvatnu brigu o štićenicima Zavoda za zabrinjavanje prvi je ukazao direktor ove institucije. On je javnosti obznanio da se djeca hrane prema jelovniku koji se nije mijenjao petnaest godina. Na svoju nesreću, progovorio je i o izvjesnim finansijskim malverzacijama. Zbog prekomjerne blagoglagoljivosti, promptno je smijenjen.

Između ostalog, u izvještaju sada već bivšeg direktora, pominje se i trgovina kurbanskim mesom koje je Zavod za zabrinjavanje dobijao kao donaciju od građana. Milodar vjernika prodavan je privatnicima koji se bave preradom i prodajom mesnih proizvoda. Sudeći po neplaćenim računima, oni su godinama navikavani da „robu“ uzimaju na veresiju.

Ovaj bizarni lanac ishrane omogućio je donatorima da meso koje su već jednom platili i podijelili u skladu sa strogim vjerskim propisima plate i po drugi put – nakon što ga pojedu u ćevapima i pljeskavicama. Bilo bi zanimljivo čuti stav islamskih vjerskih autoriteta o ovom pitanju.

Smijenjeni direktor upozorio je i na to da građevinski radovi na zgradi Zavoda nikad nisu dovršeni. Osim toga, prema njegovim tvrdnjama, radovi su izvođeni krajnje neprofesionalno i bez odgovarajućih građevinskih dozvola.

Da stvar bude još gora, on je uočio i ozbiljnu razliku između stvarne vrijednosti građevinskih usluga i količine utrošenog novca. Ubrzo je na površinu ovog skandala isplivalo i rješenje Porezne uprave sa 780 hiljada KM duga koje Zavod za zabrinjavanje mora platiti u roku od osam dana.

Nešto kasnije, javnosti je predočena i izjava jednog od uposlenika koji je priznao da je službenim automobilom odvozio i dovozio štićenike kako bi, zajedno s njim, učestvovali u iznošenju šute i renoviranju privatnih stambenih objekata u vlasništvu pojedinih rukovodilaca Zavoda.

Kada bi nokti istražnih organa zagrebali malo dublje po našoj moralnoj kaljuži, svašta bi se tu još dalo iskopati. Ali, budući da kontrolu nad zemljom još nismo uspostavili, od grebanja zasad nema ništa.

I umjesto da sva naša pažnja bude fokusirana na već očigledan problem, tj. na katastrofalne uslove u kojima žive djeca iz Zavoda za zabrinjavanje, mi danima žvaćemo umjetnu muhu s udice stranačkih demagoga.

Zar ne bi bilo logično da smo se odmah nakon saznanja o nepravilnostima u poslovanju Zavoda fokusirali na što hitnije normalizovanje rada ove institucije? Umjesto toga, kako to u nas najčešće biva, mi smo se mjesec dana bavili moralnim profilima zviždača.

Ali naša logika je stradala toliko davno da joj se više ni za grob ne zna – umjesto da tražimo odgovornost onih koji su prouzrokovali problem, mi smo svoj bijes usmjerili na one koji su nam problem otkrili i pozvali nas da ga rješavamo zajedno s njima.

LIFE:  Službena zabilješka br. 32: Kult osrednjosti

Nakon što se usudila bosanskohercegovačkom društvu staviti ogledalo pred lice, federalna zastupnica s početka ove priče doživjela je brojne neprijatnosti: jedni su je nazivali pogrdnim imenima, drugi su dovodili u pitanje njen moral, treći su je – kako bi ih uvjerila da zaista ima dobre namjere – pozivali da godinu dana radi s djecom iz Zavoda za zabrinjavanje.

Optuživali su je da ubire jeftine političke poene i da je cijeli slučaj ispolitizovala preko gornjeg praga njihovog istančanog ukusa. To što su njeni protivnici napravili takve greške kakve se u političkom životu nigdje u svijetu ne praštaju, to joj još uvijek nisu spremni priznati kao olakotnu okolnost.

Više od dvije decenije gradimo društveni sistem u kojem su vladajuće političke partije apsolutni gospodari javnih institucija koje im pripadnu u postizbornoj političkoj podjeli plijena. Svi znamo da se menadžment u našim preduzećima bira isključivo prema političkoj podobnosti, zanemarujući pritom sposobnost, radno iskustvo i stručne kvalifikacije kandidata.

Posljednjih godina, bez dogovora vladajućih političkih partija, u javna preduzeća nije se mogao zaposliti čak ni portir. Zato je u Zavodu za zabrinjavanje od 149 uposlenika samo 29 onih koji se direktno bave liječenjem, njegom i odgajanjem štićenika. Noću, na dvadesetak oboljele djece radi tek po jedna njegovateljica.

Premda su se pojedini ljudi kojima je povjeravano upravljanje Zavodom bavili i vrlo diskutabilnom trgovinom, nema sumnje da su sa 27 uposlenih ekonomista ipak dobrano pretjerali.

Da su vladajuće političke partije među svojim članovima imale više ljudi kvalifikovanih za liječenje i njegu djece, struktura zaposlenih u Zavodu za zabrinjavanje bila bi, vjerovatno, koliko-toliko drugačija. Ali, ima li smisla da na šalterima biroa za zapošljavanje mladost provedu i oni naši sugrađani koji imaju uredno ovjerene partijske knjižice? Sve dok u nama ima išta ljudsko, takvu bruku sebi ne smijemo dozvoliti!

Ako je sve što ima ikakve veze s radom naših javnih preduzeća još davno ispolitizovano do krajnjih granica, kako je federalna zastupnica koja je objelodanila fotografije djece zavezane za radijatore mogla izbjeći politizovanje ovog slučaja?

U zemlji u kojoj vlast hapsi plastične lutke i plišane zečeve nije preporučljivo biti „zviždač“, čak ni onda kada zviždite melodiju iole ozbiljnije pop-pjesme. Od radnika koji podnese tužbu za mobing na radnom mjestu, do oca koji se odvaži da obznani istinu o tome ko i kako mu je ubio dijete, svi koji se drznu i naivnom rukom posegnu za pravdom, dobiju po prstima.

A možda mi zapravo i ne želimo da nam nadobudni i besposleni ljudi otkrivaju bilo kakve probleme. Naša se javnost obraduje onome koji ukaže na određene društvene devijacije jednako onoliko koliko se ljubavnici u tajnoj vanbračnoj vezi obraduju neželjenoj trudnoći.

Izgleda da nismo neki veliki ljubitelji istine – čini se da mnogo sretnije živimo u zabludi da nam je problem napravio onaj koji nam ga je otkrio. Možda je to stvarni razlog zbog kojeg lakše praštamo onima koji prave probleme s nesagledivim posljedicama, nego onima koji nam te probleme otkrivaju i pozivaju nas da se s njima suočimo.

Naše društvo još uvijek ne želi pogledati u svoje rošavo, izopačeno lice. Oni koji uporno ukazuju na probleme nameću nam obavezu da nešto poduzmemo, da zavrnemo rukave i uložimo trud u potragu za odgovarajućim rješenjima. Njihovi nerazumni postupci navode nas da preispitujemo svoju uspavanu savjest i da istražujemo stepen vlastite odgovornosti za situaciju u kojoj se nalazimo.

Izgleda da mi upravo to ne želimo. Zar nije kudikamo jednostavnije, lagodnije i ljepše grickati čips pred televizijskim ekranom i čekati da, umjesto nas, progleda sirota Esmeralda? Mi smo se na svoje sljepilo ionako već navikli.

Uvjeren sam da način na koji je ustrojen rad Zavoda za zabrinjavanje u Pazariću ne odstupa mnogo od načina na koji funkcionišu sva naša ostala preduzeća u državnom vlasništvu.

Čak i u vrijeme najgušćih magli – iz božanske perspektive onoga koji volonterski kontroliše naše nebo i našu zemlju – jasno se vidi kako smo, svi odreda, zavezani za neki radijator: radijator navike, radijator apatije, radijator kukavičluka, radijator licemjerja, radijator samoživosti, radijator nevraćenih kredita, radijator izgubljenog dostojanstva, radijator konformizma, radijator narušenog zdravlja, radijator oportunizma, radijator koristoljublja…

Can you hear me, Major Tom?..

Facebook komentari


Devetogodišnji dječak položio fakultetski ispit iz matematike

Previous article

Celine Dion: Nova verzija video spota za pjesmu „It’s All Coming Back to Me Now“, posebno za Instagram

Next article

You may also like

Comments

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

More in Blog