Ekspanzija kulta osrednjosti na geografskom prostoru nekadašnje Jugoslavije uslijedila je nakon demokratizacije društva.
Osrednjost je najsvetiji i najuzvišeniji ideal demokratije. Demokratija izvorno znači „vladavina naroda“. U demokratskim društvima narod određuje mjeru svim stvarima – s njegovih glasnih žica uzima se ton prema kojem se štimaju svi ostali instrumenti u orkestru.
Piše: Midhad Kurtović
Pozivanje na narod je svojevrsni lakmus-papir kojim se nepogrješivo prepoznaju sljedbenici kulta osrednjosti. Politički slogani demokrata glase: Za narod!, Niz narod!, Uz narod!, Navrh naroda!
Od predsjednika mjesne zajednice, pa sve do najvišeg državnog dužnosnika, političari demokratskih partija moraju stoprocentno ličiti na najprosječnijeg predstavnika naroda koji ih je izabrao. Posljedica toga je da danas diljem svijeta imamo tragikomična politička rukovodstva.
Većini današnjih predsjednika država, u neka ozbiljnija vremena, građani ne bi povjerili da na provincijskim teferičima prodaju lilihip i vunene priglavke.
Kada bismo na tramvajskoj stanici bilo kojeg većeg grada u zemljama tzv. „regije“ pola sata legitimisali slučajne prolaznike, među njima bismo pronašli trostruko kvalifikovanije ljude od političkih diletanata koji se već tri decenije pičkaraju i dave preko parlamentarnih i skupštinskih klupa.
Nasuprot široko rasprostranjenom i duboko ukorijenjenom mišljenju, osrednjost nije nešto što se jednom dosegne i potom trajno posjeduje. Ona je ideal kojem se doživotno teži. Mnogo je onih koji joj se svim silama nastoje približiti ali im ona vješto izmiče, kao vlažna riba pod neiskusnim i nesigurnim prstima. Rijetki su ljudi koji svoju osrednjost uspiju učiniti izuzetnom.
Istina je da se s talentom za osrednjost čovjek rađa, ali bez naknadnog usavršavanja, bez dugotrajnog i mukotrpnog „rada na sebi“, teško da ćete ikada polučiti neke ozbiljnije rezultate. Kada sretnete one najveće i najuspješnije među osrednjim ličnostima, naklonite se duboko i poljubite im ruku – vanserijska osrednjost nikome nije pala s neba.
Po svojoj prirodi, osrednjost je poprilično ezoterična. Suptilne razlike između dva osrednja duha teško su vidljive spolja. Zato su autsajderi najčešće potpuno slijepi za profinjene oscilacije u nijansama na tonskoj karti osrednjosti.
Izuzetna osrednjost je uvijek harizmatična, ali njena harizma ne djeluje na neupućenike. Samo su osrednji umovi kadri razaznati po čemu je to jedan osrednji čovjek osrednjiji od onog drugog, na prvi pogled jednako osrednjeg. Čak i u najmrklijem mraku, osrednji se ljudi međusobno lako raspoznaju. Oni po specifičnom mirisu žlijezda, koje se nalaze u području između dva analna kružna mišića (sfinktera), nepogrješivo znaju koliko je ko odmakao u svojoj osrednjosti.
Prosječno osrednji ljudi gaje bezgranično strahopoštovanje prema izuzetno osrednjim ljudima. Zato se prosječno osrednji čovjek bezuslovno sklanja i klanja čovjeku koji svoju osrednjost uspije izbrusiti do savršenstva.
Kada izuzetan čovjek izbliza upozna izuzetno osrednjeg čovjeka koji se uzverao na neku od najviših državnih upravljačkih funkcija, ili osrednjeg čovjeka koji je uspio zgrnuti veliko materijalno bogatstvo, on nikako ne može pojmiti kako je to ovaj uspio postići. Mnogi izuzetni ljudi još uvijek ne shvataju da je osrednjost vrijednost sama po sebi. Oni nisu spremni prihvatiti očiglednu činjenicu da je u savremenom svijetu osrednjost najkorisnija vrlina koju smrtnik za života može dosegnuti.
Do profesionalnog uspjeha i ekonomskog blagostanja, doduše vrlo rijetko, može se stići i nekim zaobilaznim putevima, ali, ako ste odlučili da pred sebe postavite takve ciljeve, znajte da je najkraća i najsigurnija prečica do njih ona što vijuga kroz neinventivne perivoje osrednjosti.
Osrednjost je magnet za društveni uspjeh. Na osrednju ličnost novac i unaprjeđenja lijepe se kao muhe na užarenu sijalicu. Iz poštovanja prema izuzetno osrednjim ljudima ne bi trebalo upotrebljavati ono drugo poređenje, ono u kojem se u bakelitno ili porculansko grlo sintakse, umjesto sijalice, uvrće komad ljudskog ili životinjskog izmeta.
Mnogi izuzetni ljudi smatraju da je osrednjost niži stadij duha i intelekta od onoga na kojem se oni nalaze. Takvi žive u iluziji da se u svakom trenutku života mogu spustiti dvije-tri razine niže, biti neko vrijeme osrednji, rame uz rame s autentično osrednjima, pa se potom iznova vinuti u svoje olimpske visine. Kakva zabluda!
Osrednjost se ne nalazi ni ispod ni iznad, ni lijevo ni desno, već više ukoso, pobočno i svuda unaokolo. Možete joj se približiti samo postrance, krvavim radom i Božjom milošću, krećući se pritom unatraške – talasasto, ciklično ili „cik-cak“ putanjom.
Snaga izuzetnosti je u kakvoći, dok je snaga osrednjosti u količini. U demokratski uređenim društvima dvije količine začas preglasaju jednu visoku kakvoću, dvije osrednjosti s lakoćom osujete jednu izuzetnost, a dva ološa, pepeljarom i pivskom bocom, upokoje Miloša.
Prema Heraklitu iz Efeza, jedan čovjek može biti bolji od deset hiljada drugih, ako je najbolji. U demokratiji su dva najlošija bolja od jednog, čak i onda kada je ovaj, u onome u čemu se takmiče, najbolji na svijetu. Društvena moć i politički legitimet demokrata zasniva se isključivo na broju glasova u glasačkim kutijama i visini raspoloživih novčanih sredstava na bankovnim računima, zato je količina u demokratiji uvijek važnija od kakvoće.
Kad se vrijednost umjetničkih slika u vašem neposrednom okruženju počne mjeriti centimetrima i metrima, vrijednost knjiga brojem ispisanih stranica, a kvaliteta večere gramažom i zapreminom zgotovljenih jela, znajte da se vaš zavičaj dozavrat demokratizovao.
Iako se demokratska društva deklarativno zalažu za slobodu individue i razvoj individualnosti, u svakodnevnoj praksi stanje je obično posve drugačije – osrednjost je uvijek u dosluhu s kolektivnom sviješću, kolektivnim normama i kolektivnim djelovanjem. U demokratski uređenim društvima svakom je čovjeku zagarantovana sloboda da svoju osrednjost razvija do krajnjih granica. Štaviše, društvo ga svim raspoloživim sredstvima podstiče na takvo djelovanje.
Interesi kolektiva u socijalističkim društvima trebali bi uvijek biti iznad interesa pojedinca. Ali nerijetko se dešava da takva društva, više nego demokratska, pogoduju razvoju izuzetnih radnih sposobnosti i karakternih osobina individue. Socijalizam se ne temelji na jednakosti duha, intelekta ili karaktera, već na socijalnoj jednakosti.
Nasuprot tome, kapitalistička društva pogoduju svakoj vrsti jednakosti, osim imovinske. Jednakost građana pred zakonom koju deklarativno obećava kapitalizam u praksi je čista prevara, jer će onaj koji posjeduje višemilionski kapital uvijek naći način da novcem otkupi sve svoje ovozemaljske grijehe.
Nakon kulta ličnosti kojeg smo skoro pola stoljeća njegovali u jugoslovenskom socijalizmu, vratolomnom brzinom okrenuli smo se kultu bezličnosti. Izgleda da je kretanje iz krajnosti u krajnost, po principu klatna koje pokreće neki unutarnji, biološki perpetuum mobile jedino kretanje za koje su sposobni ovdašnji narodi.
U velikoj su zabludi oni koji tvrde da stoljećima ne mičemo s mjesta. Naprotiv, krećemo se ustrajno, živahno i žustro. Naš problem je u tome što nam smjer kretanja ne omogućava napredovanje: ni u vremenu, ni u prostoru, ni u predjelima duha. Visoko podignutom nogom stupamo korak naprijed, korak unazad. Naprijed koračamo bosi, oguljenih i izranjavanih stopala, nazad u krvavim i blatnjavim vojničkim čizmama.
Na pismenom testiranju iz matematike, provedenom u osnovnoj školi ustrojenoj na demokratskim principima, samo jedna učenica dobila je peticu. Ostali đaci su gadno podbacili. Pošto školstvo u demokratiji podupire osrednjost na štetu izuzetnosti, učiteljici nije preostalo ništa drugo nego da poništi test. Sutradan su svi učenici osim djevojčice koja je dobila peticu ponovo radili identične matematičke zadatke. Najniža ocjena iz ponovljenog testa bila je četvorka. Da ponovljeni test nije dao željene rezultate, vjerovatno bi i on bio ponovljen. U protivnom, učiteljica ne bi imala obraza pogledati demokratiji u oči.
Ako školska klupa đacima i studentima još uvijek ostavlja barem kvadratni centimetar prostora za dokazivanje, radno mjesto je grobnica svake izuzetnosti. Netom po završetku studija prestaje biti važno ko je bio dobar, a ko loš student, ko je pošteno stekao, a ko je, za kafanskim stolom provincijske krčme, kupio krivotvorenu diplomu.
Nezaustavljiva erozija bosanskohercegovačkog društva počela je onoga časa kada su nas uspjeli uvjeriti da, bez obzira na talenat, znanje i intelektualne sposobnosti, svako od nas može s jednakim uspjehom raditi bilo koji posao. Takva logika omogućila je šumarima da rade operacije na otvorenom srcu, dok deprimirani hirurzi tumaraju bespućima demokratije i čekićem doznačuju stabla za sječu. Ako radnik ne radi posao za koji je kvalifikovan, manje su šanse da će uspjeti ispoljiti izuzetnost svojih radnih sposobnosti i da će stečenim znanjima ugroziti pseudoautoritet mediokriteta – bolje je da skončaju pacijenti, nego demokratija.
I najmalobrojniji narodi na svijetu imaju dovoljno retrogradnih ljudi za brzo i uspješno samouništenje. Ali, ti isti narodi, imaju i dovoljan broj progresivnih ljudi koji su sposobni da ih povedu u posve drugom pravcu. Sve ostalo je pitanje izbora, tj. ukusa o kojem je zabranjeno diskutovati.
Pod plastenicima osrednjosti, pognojen nadmenom i nabusitom neukošću, korov buja poput stabljike čarobnog graha. Osrednjost nas je porobila nepobjedivom glupošću, ubitačnim zbirom neprebrojivih količina. Iz njenih plićaka zaudaraju leševi kitova, istruhla trupla zanesenjaka i krutih vizionara.
Desetak godina nakon što je Josip B. iz pjesme Kamo dalje rođače ovjerio zdravstvenu knjižicu, apatrid Branimir Š., najcitiraniji apostol jugoslavenskog „novog vala“, objelodanio je zlokobno proročanstvo čije su se tri četvrtine, na njegovu i našu nesreću, već obistinile: „Četrdeset godina smo slušali zavijanje vukova, sada ćemo četrdeset godina slušati blejanje ovaca.“
Osrednjost će nas mrcvariti tupom i mlitavom oštricom sve do kraja svog unutarnjeg vremena. U njoj nikad neće biti dovoljno snage ni za Nojevu, ni za Haronovu barku.
