U ne tako davnoj prošlosti intelektualci su imali posve drugačiju društvenu ulogu od one koju imaju danas. Pismeni ljudi bili su iznimno rijetki, mnogo rjeđi nego što se dâ i pretpostaviti.
Piše: Midhad Kurtović
U formularima državnih zavoda i agencija za statistiku, među onima koji su zvanično vođeni kao pismeni, bilo je mnogo onih koji su još uvijek sricali dok čitaju. U knjižarama i narodnim bibliotekama literatura iz svih oblasti ljudskog znanja bila je poprilično oskudna.
Razumljivo je da su u takvim okolnostima učeni ljudi bili više cijenjeni nego danas. Intelektualci su bili nezaobilazni posrednici između znanja i širokih narodnih masa. Bili su začetnici novih ideja i pokretači društvenih promjena. Seoski učitelji i renomirani guslari imali su veći ugled u društvu nego što ga danas imaju akademici i univerzitetski profesori.
Prije kojih stotinjak godina uslovi za samoobrazovanje bili su vrlo ograničeni. Danas je znanje manje-više dostupno svima. Javne biblioteke opremljene su najraznovrsnijom literaturom, a Internet pruža dodatne mogućnosti za informisanje i učenje u vlastitom aranžmanu.
Nekad je svijet trpio zbog nedostatka i nepristupačnosti znanja. Nedostatak znanja u svim naučnim oblastima ograničavao je razvoj ljudskog društva. Upravo zato, intelektualci su bili na cijeni. Današnja situacija posve je drugačija.
Ako svijet, ovakav kakvog ga danas poznajemo, propadne, to se neće desiti zato što su nam uskraćene tajne neophodne za njegovo spasenje, već zato što nismo prepoznali interes da iskoristimo sva ona znanja koja smo skupo platili i koja su nam već odavno dostupna.
Istina je da Čovjek ni danas nema odgovore na ona temeljna, tzv. „posljednja pitanja“. Još uvijek ne znamo ni ko smo, ni odakle smo, ni kuda idemo, ali posjedujemo dovoljno znanja za pristojan i dobro uređen život na Zemlji.
Drugim riječima, mi danas ne srljamo u propast zato što nam je uskraćeno znanje o spasenju, već zato što smo toliko pokvareni i pohlepni da svjesno žrtvujemo budućnost praunuka za kratkoročna zadovoljstva i ekonomski profit u sadašnjosti.
Intelektualci nisu više usmjereni samo na to da generiraju i akumuliraju znanje, da lucidnim idejama – kako bi ga zaštitili od urokljivih očiju – izvrću svijet naizvrat.
Njihova uloga u prenošenju znanja na druge članove društvene zajednice uveliko je izgubila na značaju. Danas je aktivnost intelektualaca usmjerena više na to da opominju i ubjeđuju, da svojim intelektualnim angažmanom podsjećaju da znanje postoji i da je svima dostupno.
Uloga intelektualca vremenom je postala otrcana i odveć patetična. Danas intelektualci poput kakve namćor-babe nariču, zvocaju i gunđaju u vjetar. Oni upozoravaju, prijete i preklinju poremećeno društvo da se urazumi.
Tvrdoglavo i, sve češće histerično, žvrljaju recepte za medikamente koji više nikome nisu nepoznati i nedostupni. Podsjećaju nas da je lijek na nahtkasni i da ga trebamo uzeti na vrijeme. Ako prihvatimo njihove upute, spremni su nam dodati i čašu vode.
Davno su prošla vremena kad smo i najveće grijehe mogli pravdati neznanjem. Hrist XXI stoljeća ne bi imao nikakvo uporište da traži oprost za svoje dželate. Da mu danas natovarimo križ na leđa, da li bi upro pogled u nebesa i rekao:
„Bože, oprosti im jer ne znaju šta rade!“, ili bi nas, umjesto toga, pitao šta smo zadnje pročitali o nasilju nad nedužnim ljudima?
Danas svi dobro znamo koje su posljedice rasizma, nacionalizma i fašizma. Znamo gdje nas konflikti i ratovi zasnovani na toj osnovi vode. Intelektualci su o tome rekli i napisali sve što treba da se kaže: snimali su filmove, režirali pozorišne predstave, izvodili performanse, slikali slike. Ali, skupo plaćeno znanje, stečeno na najkrvavijim iskustvima, još uvijek nam nije dovoljno jaka prepreka – i dalje smo jednako spremni za najpodmuklije i najsvirepije zločine.
Savremeni čovjek je krvolok s punom sviješću o zlu koje ispoljava. Za neznalice ima nade, za one koji su toliko kvarni da svjesno čine zlo nema spasa.
Nesmotrenim informisanjem i nepažljivim obrazovanjem čovjek lako može nabasati na istine koje mu ne idu u prilog. Zato mudri i oprezni ljudi uspostavljaju svjesnu i strogu kontrolu nad vlastitom intelektualnom zatucanošću. Oni hirurški precizno doziraju pristup svim informacijama koje se kose s njihovim uvjerenjima i njihovim postupcima. Nije im nepoznato gdje obitava znanje i kojim se putevima do njega stiže, ali se iz odbrambeno-taktičkih razloga drže na sigurnoj distanci. U strahu da se ne inficiraju istinom, svim silama nastoje izbjeći kontakt s činjenicama za koje su uvjereni da ih neće moći poreći.
Jasno mi je zašto intelektualci šute. Šutnja je zlato. Za zlato se svašta može kupiti. Nije mi, međutim, jasno zašto intelektualci još uvijek govore. Zašto, kad su i sami svjesni da sve ono što imaju reći manje-više i drugi znaju, samo se iz koristoljublja prave mutavi i neupućeni? Danas nam znanje nije daleko, daleko nam je istinoljubivost. Dobro je da danas, u vrijeme epidemije koronavirusa, po znanje ne moramo ići u Kinu.
Ne biste vjerovali, ali još uvijek ima intelektualaca koji od balkanskih političara očekuju da opšte i dugoročne interese stave iznad ličnih i kratkoročnih, a moral iznad pohlepe i hedonizma. Je li zaista moguće da su pojedini ovdašnji intelektualci toliko naivni i zaljubljeni u vlastitu slatkorječivost da još uvijek vjeruju kako je vola iz kupusa moguće istjerati lijepim riječima?
Zašto intelektualci još uvijek govore kad danas i djeca znaju da od obznanjivanja istine možete imati mnogo štete, a nimalo koristi? U društvu kojim još uvijek upravljaju pljačkaši, hladnokrvne ubice i osuđeni ratni zločinci nikad ne znate kad ćete nespretno odabranom riječju otvoriti gvozdena vrata kakve tabut teme.
Pošto poratni vlastodršci ne podnose konkurenciju, oni utjecaj intelektualaca na društvo i društvene pojave nastoje svesti na najmanju moguću mjeru.
Niti jedna eskort-dama s ovih prostora ne može se pohvaliti da je kresana više nego ovdašnji budžeti za nauku, umjetnost i kulturu.
Strahopoštovanje je jedini oblik poštovanja za koji smo još uvijek sposobni. Zato naše društvo ne gaji osobite simpatije prema intelektualcima. Vrline koje posjeduju intelektualci na ljestvici naših društvenih vrijednosti već odavno nisu na cijeni.
Treba biti pošten pa priznati da mi i nemamo mnogo istinskih intelektualaca. A i oni koje imamo uglavnom su već odavno negdje skrajnuti. Mnogi su marginalizovani, a nije malo ni onih koji su postali petokolonaši – rade za Nijemce.
Nije intelektualac svaki onaj koji stekne, kupi ili falsifikuje fakultetsku diplomu, pa potom, sve dok ga smrt ne rastavi od naukovanja, čita isključivo platne liste i bankovne izvode.
Pravi intelektualac nastanjuje posljednje spratove duha i intelekta. On pod jastukom drži bookmarkere od filca, a pod krevetom nošu od reciklirane plastike – u nju mokri krv za svaku novu spoznaju. U radnoj sobi autentičnog intelektualca svijeća gori do zore.
Mi imamo mnogo pseudointelektualaca, mediokriteta čije je školovanje potpomagano iz partijskih epicentara moći. Iz dana u dan, sve je više nedotupavnih ljudi koje je politička partija obukla, nahranila, zašiljila im olovku i poslala ih na prve akademske linije. Njihova životna misija je da slobodoumne i nepodobne kolege drže pod nekom vrstom političke i ideološke kontrole.
Mnogi pseudointelektualci infiltrirani su na fakultete i naučne institute, u javne medije i institucije kulture. Povučete li za brk prvog do sebe, ljepilo će popustiti i umjetne malje će se odvojiti od svježe izbrijane kože; pomilujete li ga po glavi, u ruci će vam ostati njegova perika. Zadaća pseudointelektualca je da uhodi, nadzire i cinkari istinske intelektualce, da im po nalogu matične partijske ćelije prijeti i da ih ucjenjuje, da diskredituje njihovu ličnost i njihova djela, da opovrgava njihove stavove ne birajući sredstva.
„Zašto intelektualci šute?”, pitaće nas naš licemjerni građanin, onaj isti koji je svoj izborni glas prodao za kišobran, hemijsku olovku i reklamni upaljač. A već sutradan, u slučajnoj televizijskoj anketi, glumeći najdublju ogorčenost, izjaviće kako političarima, onima za koje je dan ranije glasao, želi dug život i tešku bolest.
„Zašto intelektualci šute?“, upitaće se i naš drugi građanin, onaj koji je predizbornu noć proveo u kafani. Do zore je razglabao da li je „Azra“ bila bolja od „Ekatarine Velike“, pa mu se sutradan, onako mamurnom i neispavanom, nije dalo da popunjava glasačke listiće. On je ionako čvrsto uvjeren da su svi političari isti, da su izbori namješteni i da je zato potpuno svejedno da li ćemo i za koga ćemo glasati. Kad konačno uvidi da je vrag odnio šalu, u kofer će strpati četkicu za zube, rezervni donji veš, dva para čarapa i odjezdiće preko granice, čvrsto opredijeljen da se nikad ne vrati.
Mala je i pregledna naša cirkuska šatra. Zato naš prosječni građanin ima preciznija saznanja od našeg prosječnog intelektualca o tome ko je ko na njegovom životnom staništu. On pouzdano zna ko je šarlatan, ko ratni profiter, a ko drumski razbojnik.
Ali naš prosječni građanin je fascinantno potkupljiv. On je atestirani prevrtljivac, poslušnik i ulizica. Svi oni koji su se godinama kladili na njegovu razboritost i njegovu čestitost, danas su beznadežni gubitnici.
Zašto intelektualci šute? Ovim pitanjem naš prepredeni građanin želi sa sebe skinuti odgovornost za katastrofalno stanje u kojem se naše poratno društvo nalazi. On se želi predstaviti kao neko ko je spreman i na najveća odricanja, samo kad bi pouzdano znao šta je to za nas dobro. Sva njegova nevolja dolazi odatle što intelektualci – pas im amater! – neće da ga nasavjetuju, da ga upute i na pravi put otpreme.
