Uvjeren sam da je bratoubilački medijski rat koji se ovih dana vodi između koronaša i antikoronaša samo nastavak vjekovnog sukoba malinaša i antimalinaša, sukoba koji je Karim Zaimović podrobno opisao u kratkoj priči „Tajna džema od malina“.
Piše: Midhad Kurtović
Po svemu sudeći malinaši i antimalinaši, kojima zasigurno nije strano da se pred svojim neistomišljenicima i ideološkim protivnicima skrivaju iza konspirativnih imena i izmišljenih identiteta, ovaj put su se prerušili u koronaše i antikoronaše.
A sve je počelo u Kini, u gradu Wuhanu. Kineski naučnici navode kako postoji više dokaza da je koronavirus potekao od šišmiša. Stavovi o tome koliko je novi virus opasan po zdravlje Čovjeka od samog početka oštro su polarizovani.
Koronaši, koji su na sebe dobrovoljno preuzeli ulogu zaštitnika ljudske vrste, danonoćno nas pozivaju na najstrožije mjere opreza. Oni se beskompromisno i krajnje bespoštedno bore za svaki pedalj medijskog prostora. Koriste sva raspoloživa sredstva da nas, po hiljaditi put zaredom, upozore na golemu opasnost koja nam prijeti od virusa COVID-19. Pritom se ne obaziru mnogo na kritike antikoronaša koji ih optužuju za zastrašivanje stanovništva i nepotrebno širenje panike.
Na svakom koraku i u svakoj prilici koronaši nas podsjećaju da bismo svoju lakomislenost i nesmotrenost mogli skupo platiti. Duboko su uvjereni da niko osim njih nije svjestan stvarnih razmjera opasnosti koja nam prijeti i zato se ne srame svoje bezočne i tvrdoglave nametljivosti. Poručuju nam da ćemo, ako se ne budemo pridržavali njihovih specijalnih uputa, skončati svi do jednoga, u krajnjoj bijedi i nesnošljivim mukama. Preživjeće samo najotporniji među nama, oni čiji imunitet bude trostruko jači od poslaničkog.
Antikoronaši tvrde da je koronavirus posve bezazlen. Ohrabruju nas da širenje epidemije dočekamo relaksirani, da ne remetimo svoje svakodnevne životne navike i ne poduzimamo nikakve posebne mjere zaštite. Uvjeravaju nas da je po naše zdravlje opasnija najobičnija gripa. Zaštitne maske, prema njihovom mišljenju, ne trebamo nositi jer nemaju nikakvu ulogu u odbrani od virusa.
Kako bi nas naveo da u praksi provjerimo i potvrdimo njegove antikoronaške teorije, jedan srpski ljekar pozvao nas je da ne bojkotujemo šoping u Italiji, iako su tamo koronavirusom zaražene na hiljade ljudi. Tokom svog televizijskog obraćanja zabrinutim građanima Srbije ljekar je zbijao punomasne šale, toliko masne da se neki veseljak iz drugog plana smijao grohotom. Smijao se punačkim, visokoerotizovanim usnama. I neka je, nije se nekulturno smijati punačkim usnama, već punim ustima.
Koronaši od svojih pristalica traže da danonoćno nose zaštitne maske. Pozivaju stanovništvo u zaraženim područjima da izbjegava sva masovna okupljanja. Nagovaraju građane da ciglom, ili siporeksom, uzdužno prezidaju bračne postelje. Savjetuju im da na vratima dječjih soba naprave specijalne proreze za dostavu lijekova, hrane i pića.
Prema njihovim uputama, ako nismo u prilici da ih dezinfikujemo medicinskim alkoholom, ruke treba prati antibakterijskim sapunom. Rukovanje, grljenje i ljubljenje treba ostaviti za neka bolja vremena, a oči, nos i usta ne smijemo dodirivati prstima ni za živu glavu.
Nema razloga za paniku, tvrde antikoronaši. Neki učenjak iz Hrvatske kalkulatorom je izračunao koliko su nam male šanse da umremo od koronavirusa.
On se vodio sljedećom logikom: Ako Azrail u našu mjesnu zajednicu donese 100 koronavirusa, pola od toga bacićemo u vodu. Ostaće nam ih ukupno 50. Posudimo li 10 virusa Orhanu ili Perici, ostaće nam ih svega 40. Kad preostalih 40 virusa podijelimo s prijateljima starijim od 60 godina, ostaće nam još 10 komada. Pet pišemo, četiri pamtimo, ostatak dijelimo sa dva – na kraju nam ostane samo frtalj jedne polovine preostalog virusa.
Prema ovakvim kalkulacijama, provjerljivim pomoću najjeftinijeg kalkulatora iz Narodne Republike Kine, vjerovatnost da će 35-godišnjak uspjeti umrijeti od koronavirusa je 0,0014%. Pretpostavimo da je hrvatski naučnik dobro izračunao procenat vjerovatnosti, ali šta je s procentom nevjerovatnosti? Nije vjerovatno da će se porodica i prijatelji obradovati smrti onog jednog 35-godišnjaka kojeg ni sva sila kalkulacija kineskog kalkulatora nije uspjela spasiti.
Onoga trenutka kad unaprijed otpisani bolesnik prestane biti broj na displayu, kad poprimi ljudsko lice, kad dobije ime, prezime, kašalj i bolove, kad dobije temperaturu i počne da se znoji, procenat nevjerovatnosti sezaće i do 100%.
Teoretičara zavjere ima i među koronašima i među antikoronašima. Neki od njih vjeruju da je koronavirus nastao u epruveti, bezgrešnim začećem. Kad se osovio na vlastite noge mlađašni virus je, navodno, vješto iskoristio trenutak nepažnje, zajahao prvog neopreznog naučnika i iz istraživačkog laboratorija u Wuhanu izašao među ljude.
Prema drugoj teoriji koronavirus je u opticaj pušten namjerno, s ciljem da bude iskorišten kao ubojito oružje u ekonomskom ratu između svjetskih velesila. U prilog ovoj tezi ide činjenica da je koronavirus programiran tako da što manje ubija civile, tj. žene i djecu.
Neki ekonomski stručnjaci najavljuju da će nakon epidemije koronavirusa, u mnogim zemljama svijeta, nastupiti recesija. Od recesije se ne možemo odbraniti pranjem ruku i zaštitnim maskama, ali hladni oblozi itekako mogu biti od pomoći.
Treća teorija zasniva se na jednom izvještaju japanske televizijske kuće Asahi. Prema reportaži emitovanoj na ovoj televiziji, koronavirus su u Kinu mogli prenijeti američki učesnici Svjetskih vojnih igara koje su u oktobru mjesecu održane u Wuhanu. Virus je, navodno, vremenom mutirao. To je znatno ubrzalo njegovo širenje i učinilo ga smrtonosnijim i zaraznijim od njegovog prethodnika.
Izvjesni B. R., fratar iz Čapljine, tvrdi da „iza koronavirusa stoji demon koji napada kršćanstvo“. Demon, navodno, „preko svojih medija i demona novinara“ nastoji uništiti kršćanstvo i Isusa Krista, što je odvajkada njegov prevashodni cilj. „Ali demon je glup ako misli da su Božja djeca glupa“, zaključuje fratar.
Broj najrazličitijih teorija o porijeklu koronavirusa vremenom se toliko umnožio da više ni koronaši ni antikoronaši nisu u stanju razlučiti istinu od slabo utemeljenih ili posve proizvoljnih konstrukcija mašte.
Ako po ljudsko zdravlje koronavirus nije ništa opasniji od najobičnije sezonske gripe, čemu onda sve te silne mjere predostrožnosti, pitaju se koronaši. Zašto vojska i policija primjenom fizičke sile drže u izolaciji gradove u kojima je zaraza uzela maha? Zašto se odgađaju velike kulturne i sportske manifestacije? Zašto se vratolomnom brzinom grade izolatoriji i nove bolnice? Zašto se zaraženima ograničava kretanje i zašto im se na svakom koraku mjeri tjelesna temperatura? I, na koncu, zašto se toliki novac ulaže u borbu s tako bezopasnom prijetnjom?
„Nema mjesta za paniku“, poručuju naši antikoronaši. U isto vrijeme koronaši razmišljaju ovako: „Dobro, ako nema mjesta za paniku, ima li mjesta za pripremu i organizaciju, za podizanje borbene gotovosti. Možemo li u doček koronavirusa uložiti barem onoliko novca koliko ulažemo u doček Nove godine? Može li se širenje zaraze makar pokušati zadržati pod kontrolom i šta možemo učiniti da pomognemo onima koji će eventualno oboljeti?“
Za antikoronaše smrt prouzrokovana koronavirusom je normalna, legitimna i prirodna pojava. Od virusa ionako umiru samo kapitalni metuzalemi i pacijenti koji su već načeti nekom drugom bolešću. Pa nećemo valjda još i za takvima ridati i naricati! Svi oni koji budu imuni na smrt, nemaju se čega plašiti. Oni koji nemaju dovoljno jak imunitet, imaće dovoljno vremena da se izljube i oproste s bližnjima.
Drugačije rečeno: kome je suđeno da glavom plati to što antikoronaši potcjenjuju opasnost od koronavirusa, taj će i podleći – od sudbine se ne može pobjeći.
S ogromnim vremenskim zakašnjenjem, antikoronaši su javno priznali da ne posjeduju osnovna medicinska sredstva neophodna za kakvu-takvu borbu s virusom COVID-19. Zato ih radikalni koronaši sve češće optužuju da su građane Bosne i Hercegovine u rat s koronavirusom uveli goloruke i potpuno nepripremljene.
I dok koronaši, zbog nepovjerenja u one koji su plaćeni da organizuju društveni život, panično kupuju osnovne životne namirnice, antikoronaši ismijavaju njihovo ponašanje. Da li je antikoronašima suđeno da, u slučaju oskudice, koronaši podijele svoje namirnice s njima, ostaje nam da vidimo.
Sukob koronaša i antikoronaša od samog početka zasnovan je na nepomirljivo oprečnim stavovima. Treba li koronašima dati za pravo kada optužuju antikoronaše kako, prikazujući ga isključivo u crno-bijeloj tehnici, problem pojave koronavirusa pojednostavljuju preko svake razumne mjere? Jesmo li svjesni da, stavljajući akcenat na hladne matematičke kalkulacije o tome koliko će oboljelih preživjeti, a koliko će ih „baciti kašiku“, potpuno zanemarujemo neugodna bolesnička iskustva onih koji će biti zaraženi, a neće umrijeti?
Izgleda da je naš mozak predodređen da srlja iz krajnosti u krajnost, zaboravljajući pritom da se sav ljudski život odvija između dva ekstremna međaša, između pojmova: „preživjeti“ i „umrijeti“. U javnosti se premalo govori o iskustvima bolesnika koji su bili zaraženi, pa su preživjeli. Vjerovatno bi mnoge znatiželjnike zanimalo kakve je eventualne posljedice koronavirus ostavio na njihovo zdravlje.
Ko je gledao film „Variola vera“ Gorana Markovića, taj zna da između „živ“ i „mrtav“ postoji još jedno, za čovjeka veoma neprijatno i traumatično agregatno stanje – „kljakav, ali živ.“
