Nepopravljivost je Čovjekova najpostojanija karakterna osobina. Ko se na nju kladio, nikad nije izgubio.
Više od pola stoljeća vodeći svjetski naučnici nisu u stanju usaglasiti mišljenja o tome na koji način se nepopravljivost prenosi s osobe na osobu. Sva dosadašnja istraživanja genetičara, infektologa i epidemiologa vode nas do dijametralno suprotnih zaključaka.
Piše Midhad Kurtović
Budemo li i dalje čekali da naučnici usaglase svoje nepomirljive stavove, plašim se da nikad nećemo saznati da li se nepopravljivost prenosi genima, s generacije na generaciju, ili kapljicama sekreta iz respiratornog sistema i neposrednim fizičkim kontaktom sa zaraženom osobom.
Ali zašto bismo mi za svaku sitnicu morali čekati da konfuzni i dezorganizovani naučnici iznesu svoje završno mišljenje? Pa ni mi laici nismo maloumni, imamo i mi karfiola u glavi, mnoge istine možemo dokučiti i sami.
Ko u sebi ima imalo analitičkog dara već je morao zapaziti da naša nepopravljivost nije podložna promjenama ni pod najžešćim unutarnjim i vanjskim pritiscima. Ali, za razliku od nepokolebljive nepopravljivosti koja se, namjerno ili slučajno, našla u blatu iz kojeg smo stvoreni, kičma nam je iznimno popustljiva, savitljiva i porozna.
Drugim riječima, to što smo savršeno nepopravljivi ne sprječava nas da budemo ekstremno prilagodljivi. Zato se ne trebamo čuditi što smo se sa svojom tvrdokornom nepopravljivošću tako brzo i lako saživjeli. Na našu nesreću, proces navikavanja na nepopravljivost bio je ireverzibilan.
Priča se da je Arhimed iz Sirakuze svojevremeno izjavio: „Kad bih imao čvrst oslonac u svemiru i dovoljno dugačku motku, pomaknuo bih Zemlju.“ Teško je povjerovati da tako britak um nije uspio dokučiti da je Čovjekova nepopravljivost dovoljno čvrst oslonac i za najzahtjevnije naučne eksperimente.
Naša najpostojanija karakterna osobina kad-tad će poslužiti kao oslonac za polugu koja će Zemlju izbaciti iz ležišta. Siroti Arhimed nije ni slutio da mu je najčvršći oslonac u svemiru nadohvat ruke i da je jedina prepreka realizaciji njegovog preambicioznog poduhvata deficit prikladne motke.
Bez obzira na sve manjkavosti njegove ideje, Arhimedu bismo trebali biti zahvalni što nam je nagovijestio da se Čovjek ispravnom upotrebom motke može pomjeriti s „mrtve tačke“.
U posljednje vrijeme sve je više onih koji vjeruju da je temeljni problem sveukupnog života na Zemlji to što u svemiru ne postoji dovoljno tvrda i dalekosežna motka koja bi se mogla upotrijebiti za prevaspitavanje Čovjeka.
Pretpostavljam da široka popularnost i neodoljiva harizma motke vuku korijenje iz njenog plemenitog porijekla. Balkanski narodi čvrsto vjeruju da je motka „iz raja izašla“ i da nas samo ona, svojim urođenim autoritetom i višemilenijskim iskustvom, može preobraziti u razumna i dobronamjerna stvorenja.
Čovjekovu nepopravljivost proučavam i neradnim danima, praktično i teorijski. Zato se svaki put zakocenem od smijeha kad pomislim koliko su samo naivni i u kakvoj zabludi žive svi oni koji su ovih dana povjerovali kako ćemo nakon pandemije koronavirusa zavrnuti rukave i otpočeti stvaranje nekog ljepšeg, organizovanijeg i pravednijeg svijeta.
Od svih laži i veličanstvenih besmislica, koje su u posljednjih mjesec dana izgovorene iza domaćih i inostranih javnih govornica, spreman sam povjerovati samo u jednu: „Nakon pandemije koronavirusa svijet više neće biti isti.“
I naravno da neće. U ovim iznimnim i povlaštenim trenucima svaki čovjek ima moralnu obavezu da se odgovorno odnosi prema svojoj nepopravljivosti. Ne smijemo dozvoliti da naš svijet jedinac zaostane u razvoju, da ostane onakav kakav je bio prije dva ili tri mjeseca. Naša opšteljudska zadaća je da Zemlju učinimo koliko-toliko gorim mjestom za život nego što je bila u vrijeme kad smo je naslijedili od svojih očeva.
Tačno je da ratovi i iznenadne elementarne nepogode mogu zbližiti ljude. Nažalost, uzajamna solidarnost koja se javlja u takvim situacijama privremenog je karaktera. Ona najčešće traje samo onoliko koliko traje i opasnost kojoj smo izloženi. Zašto je to tako?
Da li naša širokogrudost koju ispoljavamo u vrijeme velikih katastrofa u sebi nosi dozu licemjerja? Postajemo li solidarni zato što smo naprasno dosegnuli viši nivo svijesti i morala ili zato što znamo da kolektivne kataklizme ne možemo nadvladati bez zajedničkog otpora?
Ako naša nesebičnost ne izvire iz naše prestrašene sebičnosti, ako naša iznenadna plemenitost nije potaknuta pojačanom brigom za vlastiti život, zašto onda prestajemo biti dobri kad se iskobeljamo iz nevolje – zar nije lakše biti dobar u dobru, nego u zlu?
Teško je procijeniti da li je naša sposobnost da učimo na vlastitim grešakama zakržljala tokom evolucije ili je nikad nismo ni imali, barem ne u dovoljnoj mjeri. Baždareni smo da se stotinu puta spotaknemo o isti kamen prije nego što dođemo u iskušenje da se sagnemo i prepreku pomjerimo pola metra lijevo ili desno? Prebrzo zaboravljamo ono što smo naučili iz preživljenih brodoloma. Ako nešto i upamtimo, to obično bude ono što smo prvo trebali zaboraviti.
Iz prethodnih ratova nismo naučili da nam oružani sukobi ne donose ništa dobro, ali smo naučili kako da se mrzimo dublje i kako da se koljemo produktivnije. Kroz historiju čovječanstva svaki naredni rat uglavnom je bio okrutniji i pogubniji od prethodnog. Oni koji se nadaju da će nas pandemija koronavirusa poučiti nečemu dobrom i da će doprinijeti stvaranju nekog boljeg svijeta, grdno se varaju.
Da smo htjeli učiti na greškama, imali smo dovoljno praktične nastave iz svih važnih predmeta. Ali učenje nas nije zanimalo. Prespavali smo sve bitne životne lekcije i odsustvovali sa svih onih časova kojima smo obavezno morali prisustvovati. Stoljećima smo se smucali unaokolo, bez jasne vizije i bilo kakvog razumnog cilja. Ponižavali smo, ugnjetavali i potkradali jedni druge. Djeci iz nižih razreda otimali smo pare i užinu. Zapišavali smo maćuhice i noćne frajle po parkovima. To isto ćemo raditi i nakon pandemije koronavirusa, s jednakom strašću, samo što će u našem urinu biti više krvi i više toksina.
Izgleda da je Čovjek već u jaslicama bio beznadežna propalica. Do koje mjere li je morao biti neotesan i nepopravljiv kad je uspio isprovocirati Boga da ga izbaci iz raja? Da je postojala i najmanja mogućnost da se Čovjek iskreno pokaje i popravi svoje vladanje, uvjeren sam da mu takva mogućnost ne bi bila uskraćena. Naprotiv, dobio bi svu potrebnu podršku i odgovarajuću psihološku pomoć.
Sama činjenica da nije zapisan u disciplinsku svesku, niti premješten iz razreda u razred, već da je iz raja izbačen, dovoljno nam govori o Čovjeku. Bogzna kakve je ludorije izvodio i u kakve se sve egzibicije upuštao pod onom krošnjom jabuke?
Razgovarao sam s hiljadama učenih ljudi, niti jedan od njih mi nije znao pouzdano reći zbog koje smo sorte zabranjenog voća prokockali rajske perivoje. Je li to bila petrovača, šarenika, vojvođanski smaragd, kolačara, rajka ili zlatni delišes (Golden Delicious)?
Organima gonjenja poznati smo odranije. U više navrata izricane su nam najrigoroznije kazne: deložacija iz raja, prirodne nepogode, ratovi, zarazne bolesti, nuklearne katastrofe, ali sve je bilo uzalud. Naša beskompromisna nepopravljivost ostala je neokrnjena španskom groznicom, velikim boginjama, kapavcem, hripavcem, kugom i kolerom. Nisu nas uspjele preodgojiti epidemije svinjske gripe, ebole, SARS-a i MERS-a. Pa šta je onda to što bi nam moglo dati barem zrno nade da će nas pandemija koronavirusa inspirisati da napravimo vratoloman zaokret u ponašanju?
Prvi koronavirusi u Bosni i Hercegovini, s najlon-čarapom na glavi, pojavili su se na barikadama u Zenici, Konjicu i Mostaru. Pojedini hiperaktivni „vizionari“ iz domaćeg uzgoja, kad su čuli da se i kod nas „zapandemisalo“, istog časa počeli su najavljivati umanjenje plata. Učeni i iskusni kakvi jesu, oni znaju da privredi možete u nozdrve puhati do sudnjeg dana, ali nećete je oživjeti dok potpuno ne ruinirate „platežnu moć“ stanovništva.
Ne zadesi li nas u međuvremenu kakva veća nepogoda, pandemija koronavirusa će onima koji su certificirani da izrađuju šnitove po kojima se kroji proleterska sudbina decenijama služiti kao izgovor za izrabljivanje radnika i umanjivanje cijene rada.
U narednih 25 godina, umjesto opsade i agresije, izgovor za sve ekonomske i političke promašaje glasiće: „Ne može se ništa popraviti preko noći, ne zaboravite da smo donedavno bili u ratu s koronavirusom!“
Opozicioni političari iz „miješanih brakova“ svakodnevno će morati dokazivati gdje su proveli pandemiju: u Jagodini, Pirotu il’ Čačku. Bože, što će to da bude smiješno! Još smješnije će biti kad nas naši privrednjaci – „prijepandemijski“ multimilioneri – za 2 do 3 godine budu uvjeravali kako imaju sjajne poslovne ideje, ali na tržištu rada ne mogu pronaći dovoljno zainteresovanih radnika.
I dok jedni, zabrinuti za sudbine dragih ljudi, pandemiju besanih noći dočekuju u fetalnom položaju, svim svojim intelektualnim kapacitetima usredsređeni na puko preživljavanje, drugi za to vrijeme leže na trbuhu, jezikom po ustima premeću čačkalicu i smišljaju najefikasniji način da, profitirajući na tuđoj nesreći, iskoriste novonastalu situaciju.
Ovih su dana dva ugledna francuska ljekara predložila da se testiranje eksperimentalnih lijekova za koronavirus obavi u Africi, valjda zato što tamo nema mnogo bjelogoričnog življa. Jedan od afričkih fudbalera koji su se pobunili protiv ove inicijative poručio im je da „Afrika nije laboratorij“ i da Afrikance ne treba koristiti „kao zamorce“.
Nisu li ovo prvi proplamsaji „vrlog novog svijeta“, svijeta u kojem ćemo živjeti kad prođe pandemija i kad svi odreda postanemo bolji i pametniji ljudi?
