Danima sam razmišljao vrijedi li uopšte pisati o nečemu što je toliko očigledno. Vjerujte da ni danas nisam posve načisto s tim: možda vrijedi, a možda i ne vrijedi. Ko će to sad znati? Dovoljno je da se čovjek samo jednom čestito pokoleba, poslije toga nikad više ni u šta neće moći biti potpuno siguran.
Piše: Midhad Kurtović
Sjećate li se koliko smo samo jadikovali zbog masovnog iseljavanja stanovništva? Možda se vi i ne sjećate, ali ja se sjećam. Danas, kad su naši sunarodnjaci iz cijelog svijeta pohrlili natrag u domovinu, mi im poručujemo da se ni slučajno ne vraćaju. Molimo ih da se urazume i da ostanu tamo gdje jesu.
Otkad znam za sebe, osobama u poznim godinama života ljekari su savjetovali da što češće izlaze u šetnju. A onda su naprasno promijenili mišljenje: sad ih uvjeravaju kako je za njihovo zdravlje najbolje da dvokomponentnim ljepilom premažu sofu i da nipošto ne izlaze iz svojih domova.
Godinama smo osmišljavali strategije kako da djecu „sklonimo s ulice“. Upozoravali smo roditelje da uličari vrebaju iza svakog ćoška, da su vrlo prepredeni i da nemaju fiksno radno vrijeme. Potom smo iz temelja promijenili odgojnu taktiku, pa smo se dali u potragu za najdjelotvornijim načinima da djecu „odvojimo od ekrana“ i ponovo ih vratimo na ulice. Ali ni to nije potrajalo dugo. Ubrzo nakon što smo iz parkova i s igrališta iznova začuli dječiji žamor, opet smo se predomislili: izričito smo zabranili djeci da izlaze napolje.
Posljednjih godina mnogo su nas kritikovali što smo se udaljili i otuđili jedni od drugih. Optuživali su nas da se ne družimo dovoljno i da smo zapostavili porodične i prijateljske veze. Kad smo konačno počeli ozbiljnije razmišljati o obnovi međuljudskih odnosa, odjednom su stavili van snage prethodne instrukcije i naredili nam da se što više udaljavamo jedni od drugih. Sad nas savjetuju da se prestanemo grliti i rukovati. Ohrabruju nas da špijuniramo i cinkarimo komšije i prijatelje. Preporučuju nam da jedni od drugih što češće peremo ruke.
Kad smo zbog pandemije koronavirusa socijalnu distancu prihvatili kao neupitnu normu ponašanja i od prekaljenih epidemiologa zatražili da nam odrede koliko se trebamo odmicati jedni od drugih, nastali su silni nesporazumi. Sručnjaci su se preko noći podijelili u dva suprotstavljena tabora. Prvi su nam savjetovali da održavamo razmak od jednog do dva metra, dok su nam drugi predlagali da se jedni od drugih odmičemo tri do šest metara.
Trebamo li nositi rukavice i zaštitne maske?
I dok smo bili zaokupljeni krajnje zbunjujućim preporukama u vezi s idealnim razmakom između dvije socijalno distancirane osobe, pred nama je iskrsnula nova, ništa manje bezazlena dilema: da li nošenje gumenih rukavica i zaštitnih maski umanjuje mogućnost zaraze koronavirusom ili samo upotpunjuje ekstravagantnost našeg modnog izričaja? Mišljenja stručnjaka opet su bila podijeljena. Maske i rukavice nisu dijelili, njih smo kupovali.
Oni koji su nam uporno poručivali da zaštitne maske ne trebamo nositi, da od njih možemo imati više štete nego koristi, tek što im povjerovasmo, pojaviše se na televiziji s maskama na licu. Ne znam kako ste vi to podnijeli, ali ja sam tada doživio veće razočaranje nego kad sam iz javnih medija saznao da su nadležni državni organi ovlastili uzgajivače malina i restauratore namještaja da uvoze visokosofisticiranu medicinsku opremu.
Bosna je zemlja nepojmljivih čuda u kojoj malinari opremaju bolničke odjele za intenzivnu njegu, dok Iman Avdić, višestruka državna rekorderka, plivanje trenira u plasteniku.
Pojedini visokorangirani stručnjaci su u više navrata izjavljivali da zaštitne maske trebaju nositi samo osobe koje sumnjaju da su zaražene. Zdravim ljudima, prema njihovim tvrdnjama, maske nisu potrebne. Sutradan smo i njih imali priliku sresti na ulici. Nosili su zaštitne maske: ne zato što su zaraženi, već zato što su neodlučni.
I baš kad smo pomislili da u današnjem svijetu više nema odlučnih i dosljednih ljudi, naši eksperti za krizne situacije izdali su naređenje da svi, bez izuzetka, moramo nositi maske. Treba biti pošten i priznati da nam je njihov izričit stav donio izvjesno olakšanje, koje, nažalost, nije potrajalo dugo. Neki lovac na ucijenjene glave iz zasjede je fotografisao čuvenog mudžtehida, jednog od najznačajnijih organizatora borbe protiv pandemije koronavirusa, kako šeta gradom bez maske na licu.
Skoro u isto vrijeme, na površinu naših izolovanih života isplivale su brojne nedoumice u vezi s nošenjem zaštitnih rukavica. Poručivali su nam: da ih obavezno nosimo, da ih nipošto ne nosimo; da ćemo se lakše zaraziti ako ih nosimo, nego ako ih ne nosimo; da nas mogu zaštititi od virusa, ali samo ako ih ispravno upotrebljavamo… Svi ti smušeni i kolebljivi ljudi od kojih smo očekivali jasna i precizna uputstva predstavljani su nam kao znameniti stručnjaci: akademici, nobelovci, oskarovci, dobitnici „Zlatnog Planjaxovog pera“ i nosioci „Partizanske spomenice 1941.“
Naravno da treba nositi rukavice. Ako su ih nosili Tito, Mate Parlov, Janica Kostelić i Enver Marić, ko smo mi da ih ne nosimo?
Naučnici i stand-up komičari
Koliko dugo koronavirusi mogu opstati izvan živog organizma čovjeka ili životinje? Ovo je možda i jedna od najvećih dilema današnjice. Ko je razriješi, besmrtnost će mu biti bliža od kragne za vratom. Mnogi su se znalci upinjali da daju odgovor na ovo pitanje, ali još se ni jedan nije proslavio.
Prema nekim istraživanjima koronavirusi koji se nađu izvan žive ćelije već nakon nekoliko sati počinju dozivati sveštenika da se ispovjede i prime posljednju pričest. Najdugovječniji među njima, prema rezultatima drugih istraživanja, na plastici mogu opstati i do devet dana. Na britanskom kruzeru Diamond Princess naučnici su, navodno, pronašli tragove koronavirusa čak 17 dana nakon što su s njega iskrcani svi putnici.
U svakom slučaju, prije nego što formiramo konačni sud o ovom veoma zamršenom pitanju, bilo bi dobro da se upoznamo sa što više različitih mišljenja. Zato vas pozivam da, kad budete u prilici da za takvu aktivnost izdvojite dovoljno vremena, proanalizirate barem još desetak naučnih studija čuvenih svjetskih virologa.
Za početak vam savjetujem da posebnu pažnju obratite na laboratorijska istraživanja renomiranih, eminentnih, glasovitih, proslavljenih, vrsnih, uglednih, prihvaćenih, odabranih, potvrđenih, cijenjenih, uvaženih, autoritativnih, afirmisanih, zapaženih, provjerenih, visokopoštovanih, izuzetnih, istaknutih i mjerodavnih stručnjaka.
U posljednja dva-tri mjeseca javni mediji su nam omogućili da upoznamo mnoštvo duhovitih ljekara. Pokazalo se, ipak, da u tajne zasmijavanja niko nije toliko upućen kao državnici stand-up komičari. Oni nas u prvom skeču uvjeravaju da je koronavirus manje opasan od najbezazlenije gripe, u drugom nam priznaju da su se šalili i poreknu sve što su prethodno rekli, a u završnici, glasom punim melodramskog naboja, upozoravaju nas da je COVID-19 smrtonosan virus i da ćemo svi izginuti ne budemo li se pridržavali njihovih uputstava.
Državnici stand-up komičari se prvo klade na „imunitet krda“, a kad „krdo“ počne toliko pobolijevati da krematoriji postanu pretijesni, onda počnu uvoditi zabrane kretanja i najrigoroznije mjere predostrožnosti. Kad njihove preporuke i striktne naredbe ne poluče očekivane rezultate, savjetuju nam da se osvijetlimo iznutra, da pijemo izbjeljivače i špricom ubrizgavamo sredstva za dezinfekciju u organizam zaraženih osoba.
Svijet je još uvijek pred velikim izazovom. Iz kriznih štabova nas već mjesecima upozoravaju da su pred nama dvije najteže sedmice. Ko ih preživi, imaće šta pričati unucima. Ali nije sve tako baznadežno. Prođu li obje najkritičnije sedmice do jula, u septembru ćemo moći ljetovati u Trpnju i Zaostrogu. Ove godine se nećemo žaliti na hrvatski turizam, a Hrvati neće pričati viceve o bosanskim turistima.
Poslije kolebanja nema kajanja
Izgleda da „junak našeg doba“ nema više ono samopouzdanje kakvo je nekad imao. Danima smo ga gledali kako posrće, vrluda i tetura. Neka nevidljiva sila zanosila ga je čas ulijevo, čas udesno. Klimav i kolebljiv, saplitao se o svaku izgovorenu riječ. Na kraju se poskliznuo i ostao u raskoraku, raskrebečen kao koza na ledu, bez dovoljno čvrstog oslonca i ravnoteže na kakvu je naviknut.
Ljudski se snovi ruše kao domine. Do jučer smo planirali izgradnju vikend-naselja na Marsu, a danas smo nemoćni, prestrašeni i zbunjeni – kolebamo se oko toga da li je brašno kompanije Mlin „Majić“ rastresitije od brašna kompanija Mlin „Nezić“ i Mlin „Ustikolina“.
Uzalud nam se sad pretvarati da se ništa nije desilo. Naša nesigurnost uznapredovala je toliko da se više i ne može sakriti. A i zašto bismo se sramili nesigurnosti? Možda ona i nije ono najgore što nam se u ovom trenutku moglo desiti. Uostalom, tolike smo razdaljine prešli čvrstim koracima, odlučni i puni samopouzdanja, i evo gdje nas je to dovelo. Nije li manje opasno biti kolebljiv, nego glup a samouvjeren?
Da smo pametni barem upola onoliko koliko smo glupi, pažljivo bismo premotavali filmsku traku unatrag, sve dok ne prepoznamo ono raskršće s kojeg smo krenuli pogrešnim putem. Možda je baš sad pravo vrijeme da se vratimo do mjesta s kojeg smo zalutali, makar ono i ne bilo tako blizu, i da odatle nastavimo u obrnutom pravcu od onog kojim smo donedavno išli. Ali, pošto smo toliko puta dokazali da nismo pametni, već pohlepni i bahati, uvjeren sam da ćemo nastaviti istim onim putem koji nas je doveo tu gdje sada jesmo.
