Ko se ne sjeća Branka Crnogorca Karelija taj je još uvijek mlad. A mladost udružena sa znatiželjom i besposlenošću začas će na Internetu pronaći biografiju čovjeka koji je zbog neuobičajenih svojstava svoje želučane kiseline postao svojevrstan medicinski fenomen.
Piše: Midhad Kurtović
Kareli je jeo bez imalo autocenzure, pučki rečeno nije bio zlohran, jeo je sve i svašta: šljunak, pijesak, željezo, staklo, papir… Zahvaljujući svojim bizarnim prehrambenim navikama ušao je i u Guinnessovu knjigu rekorda.
Prema njegovoj ličnoj evidenciji, za života je pojeo oko 25.000 sijalica, 2.500 tanjira, 9.000 konzervi, 15.000 viljuški i kašika, te tridesetak kilograma eksera. Žileti su mu služili kao grickalice, a po gramofonskim pločama mazao je margarin. S cirkusom „Adrija“ nastupao je u 18 zemalja svijeta i u skoro svim iole većim mjestima bivše Jugoslavije. Za opkladu je pojeo bicikl firme „Partizan“. Jedna pedala mu se zaglavila u grlu pa su ljekari morali hitno intervenisati. Imao je želju da pojede kompletnog „fiću“, ali su se pregovori s Fiatom izjalovili. Nudio se Kareli da za godinu dana pojede most na Nišavi, no ondašnje državno rukovodstvo nije bilo oduševljeno idejom da jugoslovenske građane hrani mostovima.
Vremenom je Karelijeva želučana kiselina oslabila. Završio je na operacionom stolu i njegova cirkuska karijera morala je biti okončana. Ljekari su mu iz stomaka izvadili oko kilogram i po ključeva, eksera i ostalih nesvarenih predmeta. Za njegov čudesni život veliko zanimanje pokazivali su novinari i filmski režiseri. Kareli se pominje i u pjesmi grupe Atheist Rap. Pjesma oplakuje šerpa-plavog karavan trabanta kojeg su pojele svinje: „Ali / Na svu sreću svinje nisu k’o Kareli / Ipak je motor ostao sasvim celi…“
To što je do danas uspio pojesti Branko Crnogorac Kareli minorno je naspram onoga šta je uspjela pojesti i šta još uvijek jede balkanska politika. Ovdašnja politika pojela je budućnost milionima ljudi. Uprkos tome, oni koji su najbolje poznavali unutrašnjost njenog trbuha, najenergičnije su je podržavali.
Balkanska je politika nesumljivo mnogo veći medicinski fenomen i mnogo veća cirkuska atrakcija nego što je to na vrhuncu svoje slave bio Kareli. Svjestan sam da će zvučati patetično, ali ne mogu da ne primijetim da naša politika jede: mir, snove, nadu, vrijeme, istinu, pravdu, zdravlje, dostojanstvo… Jednom je, bez opklade, iz osvetoljubivosti i čiste pohlepe, pojela cijelu jednu državu. Poslastica su joj mostovi čija se starost mjeri stoljećima. Znala je za jedan dan pojesti obdanište, školu, biblioteku, desetine vjerskih objekata i čitave gradove, zajedno sa stanovništvom. Sve ono što ovdašnja politika „uzme na zub“ završi u pepelu i ništavilu pod njenim nezasitim dupetom.
Pričali su za Karelija da u stomaku, umjesto želuca, ima „topionicu čelika“. Ali, ako ćemo pravo, njegov želudac je dječja igračka u usporedbi sa želucem današnje balkanske politike. Karelijeva želučana kiselina obična je limunada za kiselinu kojom ovdašnja politika razara i razgrađuje sve ono što s njom dođe u bilo kakav kontakt.
Naša politika nije izbirljiva i nije gadljiva. Ona je svaštojed. Njena glad je prosto neutaživa. Onaj koga rulet sudbine odredi da osvane na njenom pladnju i suoči se s njenom kanibalskom njuškom može biti sretan ako mu specijalno obučeni timovi istraživača u narednih 50 godina pronađu 2-3 preostale kosti.
Ovdašnja politika čovjeku za kratko vrijeme pojede kompletnu iznutricu. Poslastica su joj jezik, oči i uši, nakon čega najradije prelazi na mozak, srce i dušu. Čovječije živce naša politika jede kao Barilline špagete: satjera ih između vrha viljuške i unutrašnjeg dijela kašike pa se nad njima oblizuje i slini, polako ih namotava na čelični kalem escajga sve dok im se ne ukaže kraj. Mnogi sanjaju da će se i njen kraj kad-tad ukazati, ali, sudeći prema onome što svakodnevno imamo priliku vidjeti u novinama i na televiziji, ona je rumenija u obrazima i ima bolji apetit nego prije 30 godina kad su joj prvi očnjaci probijali desni.
Aristotel je tvrdio da je čovjek po svojoj prirodi „politička životinja“. Šteta što slavni filozof nije u prilici da ustane na desetak dana, da nas malo obiđe i da vidi kakva životinja postaje ovdašnji analfabet kad se dopinguje gramom političke moći i političkog utjecaja.
Politika je do kostiju oglodala sve druge sfere naših života. Već četvrtinu stoljeća živimo u plošnom, dvodimenzionalnom prostoru, u krutom i zadrtom svijetu omeđenom partijskom knjižicom i krivo interpretiranim svetim knjigama. Religiju je politika zatrovala i profanisala do te mjere da mnogi novopečeni vjernici nisu voljni slaviti Boga ako ih ovaj nije spreman opunomoćiti da ga učlane u političku partiju prema njihovim mjerama. Iz dana u dan sve je više onih koji ne vjeruju da Bog može čovjeku biti i od kakve koristi ako nije ni u jednoj političkoj partiji.
Sva mjesta u našem javnom životu, naročito ona namijenjena za sjedenje, rezervisana su isključivo za političare. Političari su jedine istinske zvijezde u domaćim javnim medijima. Ako na nekoj ovdašnjoj televiziji vidite nekoga ko nije aktivist ove ili one političke partije, znajte da je taj televizijski spiker, slučajni prolaznik ili voditelj programa. Pojavi li se u našim medijima kulturni radnik, sportista, univerzitetski profesor ili naučnik bilo kog profila, znajte da je taj upravo preselio na onaj drugi, manje ispolitizovan i kudikamo ravnopravniji svijet.
Dobiju li sportista ili umjetnik kakvu golemu nagradu, naročito novčanu, osvoje li prvo mjesto na kakvom prestižnom svjetskom takmičenju, može im se posrećiti da ih sutradan kontaktiraju novinari i pitaju ih šta oni misle o Prvoj transferzali, Mini Schengenu i Aprilskom paketu. Naučni radnik koji zabilježi iznimne radne rezultate na polju atomske fizike biće nagrađen tako što će biti pozvan da desetak minuta uživo analizira trenutnu političku situaciju u svojoj mjesnoj zajednici ili da ukratko prokomentariše posljednju izjavu kakvog polupismenog političara.
Politika je vremenom postala jedino zanimanje koje ovdašnjoj radnosposobnoj populaciji nudi mogućnost povećanja plate i napredovanja u struci. To je nagnalo divizije pothranjenih nevoljnika svih zvanja i zanimanja da poskidaju matične radne kombinezone i pohrle prema prijavnim pultovima za novačenje političara. Posljedice po društvo najčešće su katastrofalne: hirurzi koji nisu spremni otići u penziju s onog istog radnog mjesta na koje su raspoređeni kao pripravnici – nakon 10 godina školovanja i 15 godina praktičnog rada – ne uspijevaju odoljeti iskušenju da napuste operacione sale kako bi se i oni mogli raskoračiti iza političkih govornica.
Ako ne znaš gdje je pakao, pitaj nekoga ko nije političar, ako u svom okruženju ne možeš pronaći nikoga ko već nije postao političar ili barem politikant, onda si ti, brajko moj, već u paklu.
Nedavno sam negdje u prolazu čuo dio razgovara trojice dječaka koji nisu mogli imati više od deset godina. Jedan od njih je krajnje ozbiljno izjavio: „Kad porastem, namjeravam se baviti politikom.“ Kasno noću, kad navučem pidžamu i legnem u krevet, osjetim kako mi se eho ovih riječi odvaja od čeone kosti, udara u plafon lobanje i odbija prema suznim kanalima.
Jedni manje, drugi više, u konačnici smo svi postali političari i politikanti. Pristali smo na to da nas ljudi koji često ne poznaju ni svih trideset slova abecede uvedu u lavirinte iz kojih ne umijemo pronaći izlaz. Doveli su nas u situaciju da se politikom moramo baviti svakodnevno, bez predaha, od jutra do večeri, jedni akreditovani i plaćeni, drugi volonterski i u civilu kao političari naivci.
Ako ste već prisiljeni da se politikom bavite tokom cijele godine, onda budite dosljedni pa izađite i na izbore. Sramota vam je da taj jedan jedini dan kad vaš politički angažman može biti od neke koristi i kad može imati neki viši smisao presjedite kući. Onaj ko ne izađe na izbore, a već sutradan nastavi držati politička predavanja za trpezarijskim, kancelarijskim ili kafanskim stolom, zaslužuje da ga pošaljete na remont majci u uterus.
Politika je zamišljena kao časno i korisno zanimanje. Ko ne vjeruje, neka pita starogrčke filozofe. Zato, uočite li na glasačkim listićima personu za koju sumnjate da se politikom ne bavi isključivo radi lične koristi, pomilujte je vrhom olovke po kvadratiću ispred imena, ma kako se ona zvala. Milujući nju, vi zapravo milujete sebe, svoju djecu, svoje prijatelje, druga Tita, njegovog psa Luksa i sve nas ostale, univerzalno zapuštene i željne pomilovanja.
Ne nasjedajte na banalne relativizacije tipa: Svi su isti… Sve je to isto… Svakako će pobijediti ko će pobijediti… I ovi će se pokvariti kad dođu na vlast… Ovi urbani i elitni gori su od ovih okorjelih primitivaca… Ionako je sve to namješteno…
Ne budite lijeni, izađite na izbore!
