Nije lako opjevati našeg čovjeka. Njegova se epska suština bez gusala i junačkog deseterca ne kazuje lako.
Onaj ko bi se upustio u takvu avanturu morao bi oboriti najveće stablo gorskog javora koje raste na Cincaru ili na Konjuh planini.
Za izradu gudala moglo bi mu poslužiti i obično drvo šimširovo, premda neki majstori tvrde da je najbolje da i gusle i gudalo budu od istog drveta.
U knjigama piše da se gusle štimaju prema boji ljudskog glasa i da su zato guslari na poseban način povezani sa svojim instrumentom.
Pojedini etnomuzikolozi tvrde da se gusle mogu naštimati i prema hrzanju konja, zveketu sablje ili fijuku granate. Pri sviranju, zvučno tijelo gusala (varjača) naslanja se na lijevu potkoljenicu i na nacionalni ponos.
Vrat gusala naslanja se na lijevo rame i junačku tradiciju. Gudalo se povlači po struni ravnomjerno u oba pravca, uvijek samo jednim dijelom svoje dužine.
Našeg čovjeka roditelji nerijetko začinju u trenucima krajnje potištenosti, u onih petnaestak minuta neizdržive čamotinje koja nastupa u vrijeme emitovanja reklamnih poruka, između indijske sapunice i regionalnog reality showa. Kada shvati gdje je rođen i kakva ga sudbina očekuje, naš čovjek smjesta brizne u neutješan plač.
Od istog autora:
Službena zabilješka br. 3: Sreća kao imperativ
SLUŽBENA ZABILJEŠKA BR. 2 – ŠOKANTNO: SVI ĆEMO IZGINUTI!
SLUŽBENA ZABILJEŠKA BR. 1 – POZNATOST KAO PROFESIJA
Da se odmah razumijemo, ne plače on zato što je uvidio da će mu životni put biti težak i trnovit, nego zato što mu je već u prvoj minuti po rođenju postalo jasno da će se morati učlaniti u neku od vladajućih političkih partija kako bi svoju sudbinu koliko-toliko olakšao.
Istinabog, to mu je jeftinije i iziskuje mnogo manji napor nego da uči njemački jezik, da prevodi i nostrificira diplome ili da, u zamjenu za useljeničke papire, oženi trideset godina stariju Njemicu, smežuranu i isušenu poput drveta od kojeg se prave muzički instrumenti.
Kada se malo pribere od dugog i teškog rađanja, naš čovjek će ljekaru koji je obavio porođaj uručiti bocu najskupljeg viskija i bijelu pretilu kovertu, a onda će se, s neskrivenim olakšanjem, okrenuti majci da ga podoji. Nakon što se do mile volje zasiti majčinog mlijeka, naš čovjek će pažljivo presavijenu papirnu novčanicu od 50,00 € ubaciti kroz prorez na majčinoj košulji – između drugog i trećeg gumba – na mjestu gdje se kod žena s raskošnim grudima tkanina obično pretjerano rastegne.
Za upis u obdanište naš čovjek će iskoristiti poznanstva svojih roditelja. Istim vezama će se poslužiti za upis u osnovnu i srednju školu. Po završetku srednje škole naš čovjek će kupiti vozačku dozvolu, potom će sjesti u automobil, odvešće se desetak kilometara izvan grada i naručiće fakultetsku diplomu po mjeri. Duboko uvjeren u istinitost narodne mudrosti koja glasi: „Škola ne da pod put“, u povratku neće držati ruke na volanu i neće gledati kako i kuda vozi.
Kad dobije diplomu, naš čovjek će odnijeti fiskalni račun u centralu matične političke partije. Tamo će njegova braća po koristoljublju procijeniti postoji li ikakav način da mu se iz državnog budžeta nadomjeste troškovi školovanja. Već sutradan, naš čovjek će se javiti stranačkoj kadrovskoj komisiji da ga rasporedi na posao.
Pred sami kraj radnog vremena, u preduzeću u kojem radi već tri-četiri decenije, naš čovjek će iz najnovije mašine, vrijedne preko 50.000,00 KM, izvrnuti vijak. Nakon što se uvjeri da ga niko ne gleda, vijak (zavrtanj) će staviti u džep i odnijeti kući. Pronevjerenim vijkom pričvrstiće nogaru na svojoj rasklimanoj sećiji, kupljenoj prije više od 20 godina. Uža i šira rodbina, komšije i prijatelji, satima će stajati u redu da mu čestitaju na snalažljivosti i iskazanim majstorskim vještinama.
Sutradan, kasno iza podne, naš čovjek će u izgubljenoj muškoj torbici naći 150.000,00 KM. Vratiće je vlasniku prije zalaska sunca. Niti jednu marku neće zadržati za sebe. Neće htjeti uzeti ni nagradu od 10% koliko po zakonu pripada poštenom nalazaču. Nakon tog čina užoj i široj rodbini, komšijama i prijateljima, tri mjeseca neće smjeti pogledati u oči. Do groba će ga pratiti glas da je mutav i nesposoban.
Naš čovjek, u uniformi saobraćajnog policajca, zaustaviće vozača bez vozačke dozvole koji juri gradskim ulicama 80 km/h iznad dozvoljene brzine. Vozač-prestupnik će našem čovjeku gurnuti u rukav papirnu novčanicu od 20,00 KM i naš čovjek će mu pokretom ruke dati znak da nastavi putovanje. „Sretno, gospodine!“, reći će naš čovjek-policajac našem čovjeku-trkaču, ne znajući da će mu već na sljedećem pješačkom prelazu gospodin trkač pregaziti gospođu majku koja će se u to vrijeme vraćati s pijace, sa zembiljem od rogoza punim šargarepe, kelja i kelerabe.
Iako troškovi ukopa za odraslu žensku osobu koštaju 3.900,00 KM, ipak nije sve tako crno, sjetite se da je naš čovjek-policajac već sakupio 20,00 KM.
Na poluvremenu finalne utakmice nogometne Lige prvaka naš čovjek će otvoriti prozor i pred ulaz u stambenu zgradu baciće kesu punu smeća. Kroz prozor automobila u pokretu naš čovjek svakodnevno izbacuje plastične boce, papirne maramice i prazne najlonske vrećice od higijenskih uložaka, gumenih bombona i slanih štapića. Za njega u takvom ponašanju nema ništa neprimjereno jer ni dvorište zgrade, ni autoput nisu uknjiženi na njegovo ime. Na kraju krajeva, on zna da će turisti iz daleke Azije kad-tad doći u naše krajeve i pokupiti to što je on bacio.
Naš čovjek doživljava kao svoje samo ono što je u gruntu 1/1 uknjiženo na njega. Ako kojim slučajem u privatnu avliju našeg čovjeka bacite opušak cigarete ili drveni štapić od sladoleda, on će istoga časa pred vas istrčati sa sjekirom.
I prije nego što zaustite da kažete dvije riječi u svoju odbranu, energičnim i preciznim kretnjama od vas će napraviti dva ili četiri poprilično jednaka naša čovjeka.
Priču o našem čovjeku koji se grije na led ispričala mi je, prije desetak godina, jedna kolegica iz biblioteke.
U nekoj od nordijskih zemalja, više se ne sjećam kojoj, grijanje se pokretalo žetonima. Zadatak inkasanta bio je da na kraju obračunskog perioda otključa sandučić, prebroji žetone, preračuna ih u novac i naplati potrošnju.
Naš čovjek, pomoću specijalnog ručno rađenog kalupa, pravio je žetone od leda, a onda je tako falsifikovanim žetonima pokretao grijanje u stanu. Žetoni bi se brzo otopili i inkasantu, nakon što bi otključao sandučić, nije preostajalo ništa drugo nego da konstatuje kako naš čovjek nije pretjerano zimogrožljiv.
Naš čovjek će jednim telefonskim pozivom uvezati radni staž i otići u zasluženu mirovinu. Dugometražni igrani film, karcinom na plućima i presavijenu žučnu kesu snimiće preko veze.
Na svojoj sahrani naš čovjek će samoinicijativno ustati iz mrkloga groba da vjerskom službeniku preda kovertu s novcem.
Nakon što to učini, mrtav-hladan i potpuno rasterećen vratiće se u crnu zemlju, siguran da neće biti nikakvih propusta u organizaciji njegovog ukopa.
Ukoliko vam se slučajno desi da vam usljed neke opake bolesti ili zbog kakve fizičke povrede hitno zatreba krv, obratite se bez imalo ustručavanja našem čovjeku! Budite uvjereni da nećete dugo čekati. U najkraćem mogućem roku bićete iznova prokrvljeni. Ali, isto tako, ako jednoga dana, iz nekih samo njemu znanih razloga, naš čovjek procijeni da imate „viška krvi“, budite sigurni da on neće tražiti dozvolu da vam taj „višak krvi“ odlije. On će to uraditi na svoju ruku, ne razmišljajući mnogo o tragičnim posljedicama svoga djelovanja.
Kao što već rekoh, nije lako opjevati našeg čovjeka. U protekle dvije sedmice najmanje stotinjak puta sam mu prilazio na pola metra da uzmem mjere za ovaj tekst. I moram priznati da nisam nimalo zadovoljan ostvarenim rezultatima, čini mi se da iz još sto pokušaja ne bih uspio realizovati svoju utopijsku zamisao.
Piše: Midhad Kurtović, naš čovjek