Piše: Midhad Kurtović
Nekad je fudbal bio najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali, otkako je svijet okrenut naglavačke, sve one stvari koje su nekad bile sporedne odjednom su postale iznimno bitne.
S druge strane, sve ono što bi nam – da smo bolji i pametniji nego što jesmo – moralo biti bitno, postalo je sporedno preko svake razumne mjere.
Danas od fudbala, na ovaj ili onaj način, zavise sve ostale sfere društvenog života. Fudbal ima utjecaj na: turizam; industriju; politiku; na organizaciju gradskog saobraćaja; na potrošnju alkohola, čipsa, kokaina, mliječnih i mesnih prerađevina; na mentalno zdravlje i prirodni priraštaj stanovništva.
Ako je Edin Džeko u posljednjem odigranom kolu italijanskog fudbalskog prvenstva uspio zavući loptu u protivničku mrežu, znajte da će se u Bosni i Hercegovini, u naredna tri-četiri dana, prodaja antidepresiva i afričke šljive smanjiti barem za 20%. Za isti procenat će radnik na pokretnoj traci, tesar na građevinskoj skeli i rudar u mrkoj utrobi zemlje prebaciti svoju radnu normu.
Velike sportske pobjede navijačima podižu samopouzdanje do neslućenih razmjera. Porazi izazivaju posve suprotan efekat. Nakon teških poraza navijači hodaju pogrbljeni, oborenog pogleda i oznojenih dlanova.
Danima im ništa ne polazi za rukom. Oni najočajniji koračaju zgrčeni kao zategnute opruge, zavlače se po ćoškovima, ili kao zombiji tumaraju gradskim pločnicima. Ima i onih koji se naglo povlače u sebe.
Takvi postaju šutljivi i blijedi, gube apetit i izbjegavaju izlaske na dnevnu svjetlost. Kad frustracija zbog loših rezultata uzme maha, kad se porazi stanu množiti kao pohotni zečevi, tad se najvatreniji navijači počnu trzati u snu, mokriti u krevet i navlačiti ćebe preko glave.
Problem s fudbalom je što, uprkos skupim FIFA-inim reklamama koje promovišu jednakost među ljudima, pojedini navijači u njemu nalaze inspiraciju za mržnju, rasizam, fašizam i agresivno ponašanje.
Danas u svijetu postoje čak 24 priznate pasmine navijača. Prije tri decenije nije ih bilo više od devet. Stručnjaci tvrde da se od svih priznatih pasmina samo njih 14 odlikuje miroljubivošću. Tako, primjerice, kratkodlaki bukadžija, runjavog poprsja, reži, ali ne ujeda, dok dugonogi gonič, prorijeđenih zuba, ujeda bez upozorenja. Za razliku od ove dvije pasmine, nabildani drekavac, niskog čela i širokih nozdrva, provaljuje izloge i prevrće automobile.
Neki navijači postaju agresivni tek onda kad njihovi miljenici, na važnim sportskim takmičenjima, dožive težak poraz. Drugi ispoljavaju najveću agresivnost onda kad ekipa za koju navijaju ostvari pobjedu. Nakon što je njihova fudbalska reprezentacija trijumfovala u finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji, francuski navijači su demolirali Pariz.
Dvojica su – da apsurd bude veći – poginula slaveći. Kamo sreće da su ispali u prvom krugu takmičenja, ili da su barem izgubili u finalu. Hrvatska je, ionako, u oba poluvremena bila bolja. Ali tako je to s navijačima, njima niko ne može ugoditi – čovjek ne zna je li gore kad njihovi timovi gube ili kad pobjeđuju.
Prema jednom istraživanju, nedavno provedenom u Engleskoj, žene i djeca dobivaju znatno više batina u vrijeme svjetskog prvenstva u fudbalu nego inače.
Tamošnji socijalni radnici su ustanovili da po okončanju velikih sportskih takmičenja muževi i očevi prestaju biti pretjerano darežljivi, tj. da počinju škrtariti na batinama. To znači da, ako se između svjetskog i evropskog prvenstva zaželite batina, morate kleknuti na koljena i satima moljakati mrcinu da na vas digne ruku. Ko imalo drži do sebe, neće pristati na takvo poniženje, pa kad nikad u životu batine dobio ne bi.
Neki ljudi na fudbal gledaju kao na bespoštedni rat u kojem prema protivnicima treba ispoljiti što veću mržnju i što veću okrutnost. Takvima ova plemenita igra služi kao implantat koji se ugrađuje u onaj dio malog mozga iz kojeg je, u bližoj ili daljoj prošlosti, mirovnim pregovorima odstranjen rat. Ako pripadate ovoj pasmini navijača, jasno je da sebi nikad nećete dozvoliti da na utakmicu pođete bez topovskog udara, baklje, čakije, boksera ili bejzbol palice.
Poput olimpijskog plamena, navijački neredi se prenose dugim korakom, tj. trčeći. Sa demoliranog stadiona se najčešće prenose na gradske ulice, autobuske stanice, trgove i u kafane. Ponekad navijački neredi završe u policijskim stanicama ili u domovima navijača.
Ne znam da li fudbalske utakmice nekim ljudima služe kao izduvni ventil koji, u konačnici, može imati i korisnu ulogu jer ne dozvoljava da predugo potiskivana agresivnost dosegne onu najvišu tačku nakon koje se bez krvavih posljedica ne bi dala sputati.
Ne znam ni to da li fenomen navijanja kod nekih ljudi generira agresivnost koja u njima prije toga nije postojala ni u kakvom drugom obliku. Neka vam odgovore na ova zamršena pitanje daju psiholozi, sociolozi i svi oni od kojih se sasvim opravdano očekuje da o takvim stvarima znaju više od nas znatiželjnih diletanata.
Nogometno-fudbalska utakmica između Dinama i Crvene zvezde iz 1990. godine bila je uvertira u krvavi rat i raspad Jugoslavije. Mnogi navijači su na ovaj sportski spektakl došli po svoju dnevnu dozu adrenalina i ne sluteći do koje mjere, za vrlo kratko vrijeme, stvari mogu izmaći kontroli. Ali sudba kleta je htjela da već u sljedećem činu ove dobro izrežirane drame baklje i navijački šalovi budu zamijenjeni jurišnim bombama i redenicima s municijom za puškomitraljeze.
Sasvim je sigurno da bi fudbal odigrao nesamjerljivo značajnu historijsku ulogu kada bi vremenom uspio u potpunosti zamijeniti ratove. Bilo bi dobro kada bi se u bliskoj budućnosti politički sporovi između zavađenih država rješavali isključivo na sportskim terenima, poštujući pritom sva pravila korektnog sportskog ponašanja na terenu i strogo propisane propozicije nenasilnog navijanja.
Kada bismo uspjeli dosegnuti taj civilizacijski stadij, fudbal bi onda sasvim opravdano postao jedna od najbitnijih stvari na svijetu. Puščane i topovske cijevi bile bi zamijenjene gumenim čepovima kopački, a ratnički poklici navijačkim pjesmama. Siguran sam da čovječanstvo u naredne tri hiljade godina neće biti spremno za takav civilizacijski iskorak.
Naravno, treba i to priznati, svijet je pun dobrih i miroljubivih navijača. Problem je što su takvi nenametljivi. Oni zbog svoje povučenosti ne mogu lako doći do izražaja. Evo, primjerice, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je nakon poraza hrvatske nogometne reprezentacije grlila, ljubila i nježno milovala po potiljku sve i jednog protivničkog igrača, pa čak i sudiju koji je svirao onaj sumljivi penal. I da nije pala kiša, uvjeren sam da niko sa stadiona ne bi izašao nepoljubljen i bez pomilovanja.
Priču da Rusi, kasno iza ponoći, kad ih niko ne gleda, visokosofisticiranim daljinskim upravljačima usmjeravaju oblake prema Balkanu, prvi put sam čuo od inkasanta na parkingu. Desetak dana kasnije, o ovom krajnje nesportskom ponašanju organizatora svjetskog prvenstva u fudbalu, čitao sam na pojedinim internet portalima. Bilo kako bilo, jedan moj prijatelj s Facebook-a zaprijetio je da će, ako ovakvo vrijeme potraje još samo dva dana, zatražiti od svog ljekara opšte prakse da mu izda recept za ampule s morfijem.
Čestitam hrvatskim predstavnicima vlasti u Bosni i Hercegovini koji su donijeli nadasve moralnu i pametnu odluku da se na dan dženaze u Potočarima ne organizuje javno gledanje utakmice između Hrvatske nogometne i Engleske fudbalske reprezentacije! Najiskrenije čestitam hrvatskoj nogometnoj selekciji na izvrsnim rezultatima postignutim na Svjetskom prvenstvu u Rusiji! Kao što neko duhovit zapisa negdje na društvenim mrežama: „Tačno je da su Englezi izmislili fudbal, ali je isto tako tačno da su Hrvati izmislili nogomet.“
Nažalost, niko nije izmislio da je uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije jednoj grupi navijača u širokom Brijegu potpuno zamaglio vidike, pa su psovali državu u kojoj žive i nadasve dirljivim stihovima poručivali kako oni mogu bez zemlje u kojoj su rođeni. Takvima želim da se što kraće zlopate i da se što prije nađu tamo gdje mogu bez Federacije Bosne i Hercegovine. Čestitam Miri Kraljeviću, gradonačelniku Širokog Brijega, koji je imao dovoljno razuma i hrabrosti da se ogradi od izjava takvih navijača!
Na jednom snimku iz Širokog Brijega, nakon pobjede hrvatske nogometne reprezentacije, kamera je zabilježila golobradog dječaka kako skandira: „Nož, žica, Srebrenica!“
Slaveći jednu u nizu pobjeda Perišića, Mandžukića i Luke Modrića, na Trgu Oslobođenja – Alija Izetbegović u Sarajevu, grupa mladih ljudi oborila je bistu književnika Skendera Kulenovića i ostavila je da leži u rosnoj travi ispod mermernog postamenta.
Po povratku hrvatskih sportista iz Rusije u Zagreb, izvjesni Marko Perković Thompson, iako na sebi nije imao uniformu konduktera, uspio se uvući u slavljenički autobus nogometne reprezentacije. Po kuloarima se priča da su ga tamo dočekali bolje negoli papu Ivana Pavla II i papu Franju na stadionu Koševo.
U državama nastalim nakon raspada Jugoslavije sportske pobjede su značajne u onoj mjeri u kojoj su u stanju izazvati ljubomoru i zavist komšija, odnosno susjeda. Nas ne čini sretnima naša sreća koliko „nesreća“ i „zavist“ onih koji naše pobjede, krajičkom oka, prate preko drvenog plota ili ograde od kovanog željeza.
Kada gastarbajter na godišnjem odmoru navrati u posjetu staroj majci i, onako usput, sazida najveću i najljepšu kuću u selu, on unaprijed zna da u tu kuću nikad neće useliti. Njemu to, svakako, nije ni bitno. Ono što je za njega od presudne važnosti jeste to da će ta velelepna građevina – sve dok čitulja s njegovim likom ne osvane na bukovoj banderi kraj puta – izazivati ljubomoru i zavist njegovih komšija. Isti značaj i istu ulogu kao monumentalna gastarbajterska kuća u opustjeloj pripizdini u životima bivših Jugoslovena imaju sportske pobjede.
Ako na prostorima bivše Jugoslavije otvoreno slavite sportske uspjehe prvih susjeda ili najbližih komšija, vi tim činom većini svojih sunarodnjaka gurate prst u oko – od jagodice, pa sve do lakta. S druge strane – ne treba ni to kriti – čovjeku koji iole drži do ličnog dostojanstva nije se lako odlučiti da navija za one koji mu kontinuirano upućuju opasne i krajnje neprijateljske poruke. Zato, između ostalih, čestitam i Novaku Đokoviću! On je, za razliku od mnogih drugih, imao dovoljno hrabrosti da javno iskaže svoje divljenje prema nogometnom umijeću koje je na Svjetskom fudbalskom prvenstvu u Rusiji pokazala hrvatska reprezentacija.