Službena zabilješka br. 5
Piše: Midhad Kurtović
Zdesna nalijevo
Čovjek je naviknut da razmišlja „slijeva nadesno“, od rođenja prema smrti, u smjeru u kojem se odvija njegov tragikomični život. Prema kauzalno ustrojenoj logici naših misli, uzroci uvijek prethode posljedicama. Kad nas zadesi kakva velika nesreća, mislima se vraćamo u prošlost pokušavajući dokučiti njene uzroke. „Čime sam ja ovo zaslužio?“, pitamo se tada. Nemam precizan podatak koliko je prognanika tokom posljednjeg rata organizovanog na prostorima bivše Jugoslavije u nepreglednim kolonama, sa zavežljajem u rukama, postavljalo sebi ovu zamršenu zagonetku. Ako ikada postane ozbiljna nauka, statistika će morati davati odgovore i na takva pitanja.
Čovjek ne očekuje da ga stigne kazna prije negoli počini kakav težak grijeh. Zato često živi u uvjerenju kako strada posve nedužan. Je li vam ikada palo na pamet da je nevolja kojoj ste trenutno izloženi kazna za grijeh koji ćete tek naknadno počiniti – kao kad u kafani popijete piće na veresiju, pa ga platite tek sutradan ujutro? Svevišnji, poput nekih naroda s Istoka, umije pisati i „zdesna nalijevo“. Iz njegove vizure, koja je iznad i izvan protoka vremena, posve je nebitno da li ste kaznu iskusili prije ili poslije počinjenog grijeha. On život svakog čovjeka vidi u totalitetu, onako kako mi u dobro osvijetljenoj galeriji vidimo uramljenu sliku malog formata.
Polovinom mjeseca maja prekopali smo park ispred Gradske vijećnice da u njemu sahranimo svoja sjećanja na izbjeglice i migrante, na nesretnike koji su bježeći pred ratnim strahotama, siromaštvom, prisilnim mobilizacijama i brojnim drugim nevoljama, na proputovanju kroz ovozemaljski pakao, dospjeli i u našu zemlju. Ti neokupani ljudi neprijatnog mirisa koji obje nužde, neovisno o njihovoj veličini, vrše pod šatorima ili pod vedrim nebom, možda su za sobom ostavili klice kakve zarazne bolesti. Zato smo donijeli odluku da svaki trag koji je ostao za njima hitno prekrijemo zemljom, ilovačom koja od postanka svijeta iscjeljuje sve ljudske slabosti, uključujući i zarazno i lako prenosivo odsustvo empatije.
Malo je ljudi koji kroz patnje i nesreće postaju bolji nego što su prije toga bili. Fizički zlostavljana djeca, kad odrastu, često i sama postaju zlostavljači. Mnogi nedužni narodi nad kojima su u prošlosti izvršeni najokrutniji zločini kasnije su i sami počinili ništa manje strašne zločine nad drugim narodima. Vi i sami znate koji su to narodi i zato nema potrebe da ih imenujem. A i ne bih volio da neki narod zaboravim pomenuti, pa da mi se pripadnici tog naroda naljute. Nadam se samo da mi nikada nećemo upasti u ovu psihološku zamku. Oni koji su i sami doživjeli prognaničku golgotu, ne bi smjeli sebi dozvoliti da nezaslužene patnje kroz koje su ne tako davno prošli, naknadno zasluže neljudskim odnosom prema današnjim prognanicima.
Među migrantima, kažu neki novinari – a nebesa znaju da novinari najbolje znaju – bili su sve sami kriminalci, nasilnici, potencijalne ubojice, dileri, narkomani, alkoholičari i tamnoputi teroristi koji su predstavljali smrtnu prijetnju po sve građane naše zemlje. No, bez obzira na sve te ksenofobne izvještaje „nezavisnih“ medija, naši građani su se po ko zna koji put samorganizovali da riješe probleme koje bi trebale rješavati nadležne državne institucije. Kod nas su građani i Država davno zamijenili uloge, pa sad građani dube na glavi da Državi omoguće funkcionalan i pristojan život. Oni se po svemu sudeći plaše da Državi danas-sutra ne padne na pamet da, u potrazi za avanturom ili boljim životnim uslovima, trajno iseli s ovih prostora.
Da bi Državu zadržali u domovini, građani obnavljaju područja zahvaćena poplavama, renoviraju sportske objekte, izdvajaju vlastita novčana sredstva za rad narodnih kuhinja, za izgradnju bolnica i liječenje bolesne djece. Građani hapse džeparoše, pregovaraju s kriminalcima oko otkupne cijene svojih ukradenih automobila, istražuju nerasvijetljena ubistva, udomljavaju pse lutalice, kupuju sapun i toalet-papir za škole, obdaništa i institucije u kojima rade. Naš čovjek je izgleda odveć bukvalno shvatio izjavu Johna Kennedyja koja glasi: „Ne pitajte šta država može da uradi bez vas, nego šta vi možete da uradite za nju.“
Prije mjesec dana vraćao sam se noćnim autobusom firme „Krstić i sin“ iz Beograda za Sarajevo. U polupraznom vozilu bilo je pet-šest izbjeglica, uglavnom mlađih ljudi, na granici punoljetstva. Samo jedan od njih je bio nešto stariji, mogao je imati kojih 40 godina. Putovao sam sâm. Sjedio sam preko puta te grupe nevoljnika, glavom naslonjen na prozorsko okno.
U jednom trenutku sa sjedišta iza mojih leđa pokojni Danilo Bata Stojković, star oko 35 godina, obratio se djevojci koja je sjedila iza dva tamnoputa mladića koji su govorili arapskim jezikom: „Djevojko, čuvaj se ti ote dvojice, to su ti Sirijci!… Sad sam dovez’o kamijon iz Ukrajine, tamo su prije tri dana isti ‘vaki jednu curu izboli nožom, i to namrtvo.“
Nakon ovog krajnje diskretnog upozorenja, djevojka se vidno uznemirila. Tri minute kasnije ustala je i krenula prema vozaču da ga ukori što u autobus pušta i takve ljude. Kad se vratila na svoje sjedište, Danilo B. S. joj je rekao: „Djevojko, sad budi oprezna, skontali su šta si uradila!“ Ovo upozorenje je očito djelovalo i na druge putnike, pa je u autobusu zavladala neka neprirodna tišina. U mraku slabo osvijetljenog tunela čulo se samo kako nečiji nervozni prsti pokušavaju potmulo drndanje motora zamotati u zvuk izrazito šuškave, biorazgradive kese.
„Sirijci“ su svi odreda bili iznureni, pothranjeni, neuredni i drogirani neredovnim spavanjem. Među njima je vladala neka čudna napetost. Pili su Coca-Colu iz plastičnih boca, grickali neke iritantno hrskave kekse, premještali se sa sjedišta na sjedište i, s vremena na vrijeme, vodili kratke, brze i poprilično žustre razgovore. Sasvim neočekivano, jedan od njih – nije mogao imati više od 17 godina – naglo se prebacio na moje sjedište. Ne pitajući za dozvolu, naslonio je glavu na moje rame i počeo se pretvarati da spava. Nije imao talenta za glumu. Od silnog uzbuđenja treperio je cijelim tijelom. Na trenutak sam bio potpuno zbunjen, nisam uspijevao dokučiti šta se dešava, a onda se vozilo zaustavilo, vrata su se otvorila i u autobus su ušla dva uniformisana srpska policajca.
Nekoliko putnika, kao da su na platnoj listi mađarskog premijera Viktora Orbána, dobrovoljno i sa zadivljujućim entuzijazmom, prihvatili su ulogu prokazivača. Upirali su kažiprstom u „Sirijce“ i uglas graktali: „Ovaj, onda ovaj iza njega, ova dvojica, onaj tamo i onaj do njega.“ Policajci su tražili pasoše, „Sirijci“ ih nisu imali. Najstariji, i očito najiskusniji među njima, također se pokušao pretvarati da spava. Kad je i sám shvatio koliko je njegova strategija naivna, napustio je ulogu spavača i počeo se pretvarati da ne razumije šta policajac od njega traži. Na kraju je ipak shvatio da je svaki otpor uzaludan, pa je mirno ustao, u najlonsku kesu stavio polupraznu bocu Coca-Cole Zero i uputio se prema izlaznim vratima. Uza se nije imao nikakav drugi prtljag.
Policajac se potom okrenuo prema suprotnoj strani vozila. Pogledao je u zapuštenog nevoljnika koji je još uvijek, zgrčen kao zategnuta opruga, „spavao“ na mom ramenu, zatim se nakratko zagledao u mene i upitao jednog od putnika-cinkaroša: „Je li i ovaj njihov?“ I, ne čekajući odgovor, zatražio mi je putne isprave. Pokazao sam mu pasoš, na šta je on s neskrivenim olakšanjem uzviknuo: „Aha, dobro je, ti si naš!“ Tako sam ne više od tri sekunde – toliko je trebalo da se izgladi nesporazum između mene i srpskog policajca – bio sirijski izbjeglica. Vjerujte da nije nimalo ugodno ni te tri sekunde biti u predvorju prokletstva izbjegličke sudbine. Da je kojim slučajem moj izbjeglički status potrajao još samo pola sata, uvjeren sam da bi mi to ostavilo trajne posljedice na centar za uravnoteženost snova.
Za tri-četiri decenije, kad nas dodatno prorijede masovna iseljavanja domaćeg stanovništva, kad nas desetkuje kuga, bijela kao behar u stihovima najpatetičnijih pjesnika, svi mi, nekadašnji Jugovići, postaćemo manjina u svojim matičnim državicama.
Time će historijska i kosmička pravda konačno biti zadovoljene. Pokorno ćemo kulučiti u fabrikama i na privatnim imanjima nezajažljivih biznismena iz tzv. naprednog svijeta. I biće nam milo kad sretnemo jedan drugoga, jer je u takvim okolnostima lijepo sresti svoga, pa makar i u gori hajduka. Povezivaće nas zajednički jezik i zajednička ropska sudbina. Evociraćemo uspomene na domaću muziku, domaću rakiju, filmove i knjige. Povezivaće nas hrđave navike, kompleksi niže vrijednosti, zajednička tradicija i zajednička nekultura. Opet ćemo svi postati „naši ljudi“, na isti onaj način na koji sam ja, onu noć u autobusu iz Beograda, postao „naš čovjek“ srpskom policajcu. Jedina bitna razlika među nama biće u tome što ćemo za koru hljeba i kutiju cigareta dnevno jedni argatovati, drugi rmbačiti, a treći dirinčiti od jutra do večeri.
