Četrdeset mi je godina, prestar da bih sve ponovo, a premlad da bih odustao.
Ne mogu ni zamislim kako se osjećao Meša Selimović dok je ovu misao (koju sam malo parafrazirao) zapisivao u fenomenalnu knjigu Derviš i smrt.
Kažem da ne mogu zamisliti, jer sada kada gazim četrdesete, ne samo da shvatam njenu težinu, ja ovu misao živim i osjećam cijelim svojim tijelom, svojim potpunim bićem.
Čovjek kada sazrije onda definitivno neke stvari razumije emocionalno i cijelim tijelom.
Razumiješ, osjećaš i hiljadu posto shvataš, ali to nikome riječima ne možeš da objasniš.
Naravno, mali procenat onih koji to uspiju riječima objasniti budu nominovani ili dobiju Nobelovu nagradu.
Sličan osjećaj sam prvi put doživio krajem svojih burnih dvadesetih i početkom malo ozbiljnijih tridesetih.
Na tom prelazu sam za njen rodjendan prvi put je vidio i u prvom pogledu osjetio…osjetio je cijelim bićem i odmah tada osjetio da svaka moja ćelija želi da ostatak života provede sa njom.
Tada sam prvi put osjetio kako je osjećati nekoga cijelim tijelom i emocionalno se povezati, razumjeti tako da svaka moja ćelija osjeti i komunicira sa njenom ćelijom.
Kako je samo divna bila ta komunikacija, čista, jasna i neobjašnjivo potpuna – jednostavno su ćelije dekodirale jedna drugu…ooo daaaa…
Mlađa ekipa, ne samo da ne treba da se plaši četrdesetih, nego trebaju da uživaju sada i vesele se emocijama koje ih čekaju u najboljim godinama.
Emocije u četrdeserim su kao najbolji momenat zaljubljenosti razvučen na cijelo desetljeće i pališ i gasiš kada ti hoćeš.
Što naravno ne znači da ne trebaju da se pripremaju, a priprema za svakog je drugačija, nije univerzalna i nema formule i vodiča svima zajedničkog. Svaka osoba formulu nosi duboko u sebi i svi je moraju pronaći kako bi uživali u najboljim godinama.
Šteta bi bilo da se propuste ovi fenomenalni osjećaji koji dolaze sa sazrijevanjem i na svom vrhuncu su u četrdesetim.
Unutar svakog čovjeka se nalazi formula za njega samog. Zvuči možda jednostavno, ali ovo je veoma značajno.
Nisam siguran da li bi mi ova misao zvučala glupo da mi je neko rekao u mojim dvadesetim dok sam buntovno tražio razlog svoga postojanja. No, sada je u potpunosti i cijelim tijelom razumijem. Dekodiram je.
Prvi put sam ovu formulu dekodirao dvije godine prije svoje ženidbe. Tada sam bio zbunjen sa emocijama, nisam znao šta se dešava, a sada tek mogu reći da je to bilo moje prvo dekodiranje.
Bio je to jedan fantastičan sarajevaki vikend. Izlazak, piće jedno, drugo, party….i onda je došao after party. Sa prijateljem sam sjedio, a bio sam pijan i napušen i onda negdje oko tri iza ponoći eurekaaaaa. Emocionalno i cijelim tijelom negdje duboko u sebi sam shvatio razlog svog postojanja.
Da me danas muče najtežim metodama ispitivanja, ja riječima ni dan danas ne znam objasniti taj doživljaj i to shvatanje razloga postojanja. Jednostavno flash, spustilo se direktno iz svemira i kroz moj mozak pa u svaku ćeliju i…dekodirao sam ga.
Ushićen, pri zdravoj pameti, pijan i napušen donosim veoma važnu odluku koje se i dan dans držim…
Možda mi je ta odluka, koja nije materijalna, nego dubinska, potpuna, svemirska, pomogla da udjem u taj svijet emocionalnih receptora i osjećaja cijelim tijelom….a možda je to samo moj put da bi ušao u taj čarobni svijet…a nekome neka njegova odluka može da pomogne da nađe svoje svjetove…možda.
Nedugo nakon ovog doživljaja prestao sam pisati za tada veoma popularni Urban Bug magazin (2002.-2006.). Unindentified Drinking Object (UDO), se tada otrijeznio, pa samim tim ni kolumne mu više nisu mogle vjerodostojne biti.
A pisao sam lagana štiva i svoje emocije iz ludih dvadesetih. Žene su tada voljele da čitaju te tekstove, što mi je na kraju pomoglo da dekodiram ćelije svojoj ženi kako gore i pomenuh. A nju sam upoznao nedugo nakon te svemirske noći na afterpartyju. Bila je to nova era mene i mojih osjećaja sa njom.
Rodili smo i prekrasnu djecu. Ooo ta divna stvorenja koja su dio nas, u kojima prepoznajemo djeliće sebe i svog partnera su mi pomogla da dođem na taj neki treći level, level o kome sam počeo ovu priču gdje u najboljim godinama razumijemo i to ne samo glavom, nego osjećamo cijelim svojim tijelom….Puno je ljepše od bilo kakvog alkohola ili u Kanadi legaliziranih sredstava…
Naravno, to mogu riječima jedino objasniti kako gore i napisah – Nobelovci.
Oni koji još uvijek čitaju ovaj tekt mogu se zapitati zašto nakon toliko godina ponovo UDO piše novu kolumnu.
Pravo pitanje je zapravo da li je moguće da čovjek kada jednom nešto spozna, tu spoznaju betonira i ne istražuje dalje.
Možda bi se neko mogao zapitati da li se mora ta čovjekova spoznaja iz dana u dan ponovo nadograđivati i doživljavati neka nova osvještenja…neke nove spoznaje…nova znanja…
Razlog postojanja sam shvatio cijelim tijelom te svemirske noći i onda sam se opustio…a sada umjesto ulicama, lutam svojim unutarnjim svemirom i tražim nadogradnju, “update softwera”, riječima opisiv odgovor, zašto…zašto mi postojimo…
Piše: UDO
(Unindentified Drinking Object)
O autoru:
-U svojim dvadesetim pijan lutao po partyjima i svoje osjećaje zapisivao u magazin Urban Bug.
-U svojim tridesetim trijezan proputovao pola svijeta. Nigdje nije nista zapisivao.
-U svojim četrdeserim luta sopstvenim unutarnjim svemirom. Ove kolumne su njegova pisma iz sopstvenih dubina. Možda je ovo njegova posljednja kolumna, jer nikada ne znamo kada može pasti komunikacijski signal, ako on preduboku uroni u sebe u svoj mikro-svemir…
-Svaki komentar ili poruku možete slati preko zvaničnog Life.ba Facebook Pagea, a Zuckerberg će, sigurni smo, naći način da mu dostavi poruku, ma koliko UDO duboko zaronio u mikro-svemir.
