Duboko sam zaronio u svoj unutarnji svemir. Pokušavam da osjetim sam sebe, tražim svijetlo u mraku i istražujem ko sam ja uopšte.
Najteže pitanje čovjeku koje može neko postaviti je…ko si ti? Reći će ime, reći će državljanstvo, pripadnost nekom narodu, ali to sve taj čovjek nije birao. To mu je dato, došao je na gotovo. Nije imao nikakvig uticaja da li će se roditi u Australiji ili BiH, nije imao uticaj ni na to kome od brojnih naroda na kugli zemaljskoj će pripasti.
Nije imao utjecaj na to ko će mu roditelji biti. Na kraju su mu i ime dali, koje naravno ima pravo i može promjeniti, kao što može promijeniti i zanimanje, grad u kome živi… Ali, sve to ne daje onaj suštinski odgovor – ko si ti čovječe?
Nauka nema dokaza da mi postojimo. ‘Mislim dakle postojim.’ (Rene Dekart, 1637.). Ta filozofska misao je jedini logični dokaz koji je čovječanstvo sebi ponudilo kako bi shvatili da mi zaista postojimo. A postojimo li?
Iz mojih najdubljih misli me trgnuo prijatelj koji je sav ushićen sjeo i počeo prepričavati kako je gledao slijetanje robota u misiji Insight na Mars.
Četiri stotine miliona kilometara je letjelica preletjela za šest mjeseci i sigurno se spustila na Mars. Ima kaže puno ljudi koji su veoma uzbuđeni zbog ovoga poduhvata.
Cijele familije sa djecom su se kažu okupljale da gledaju taj momenat. Nije znao objasniti zašto se toliko vesele tom poduhvatu. Pored istraživanja kako su nastale planete u Solarnom sistemu, rekao je da će se napokon saznati ima li i da li je ikada bilo života na Marsu…
To je zadnje što sam čuo, zaronio sam ponovo duboko u sebe. Ljudi traže život na Marsu? Zašto? Tada mi je negdje iz mog unutrašnjeg svemira došla čudna misao.
Mi i ako imamo najljepšu Planetu u cijelom sistemu, i ako imamo prelijepe pejzaže i poglede na zvjezdano nebo, mi ljudi smo sjebani. Sjebani smo jer sve što se nalazi oko nas, sve te zvijezde, to je proslost.
Milione godina prije nas, ta svjetlost koju vidimo, krenula je sa te zvijeze prema nama…tako da je veoma moguće da ta zvijezda ne postoji danas kada je mi gledamo….sve oko nas je prošlost, zato smo sjebani…sjebani iako nismo toga svjesni.
Zato iz očaja letimo na Mars koji je prvi komšija da provjerimo da li ima, ili makar da li je bilo života tamo. Treba nam ta informacija da bi sebi dokazali da mi zaista postojimo, da nismo sami i usamljeni u ovom beskrajnom kosmosu.
Nama trebaju vanzemaljci da nam potvrde, da budu svjedoci, da nam kažu: “oooo vi ljudi, mi vanzemaljci iz xy galaksije potvrđujemo, vi postojite, mi vas vidimo i svjedočimo tome.”
Kakvo bi to olakšanje bilo za cijelo čovječanstvo okruženo prošlošću.
Neko bi nakon ovoga mogao zaključiti da je čovječanstvo spremno da putuje milijarde kilometara, i potroši isto toliko konvertibilnih maraka kako bi pronašlo dokaz svog postojanja.
Isto tako, neko drugi mogao bi da se zapita, da li je možda putovanje u čovjekovu dubinu, da putuje sam u sebe umjesto u beskrajni kosmos, jeftinije, a isto tako možda bitnije. Možda u našem dubinskom svemiru leži odgovor – ko smo mi, a ko su vanzemaljci…
Ako postoji čovjek onda postoje i vanzemaljci. Ako vanzemaljci ne postoje, onda ne postoji ni čovjek. Jedni bez drugih nemoguće je da postojimo.
Što bi dovelo do toga da ako mi tvrdimo da postojimo, onda postoje i oni. Samo je bitno koga ćemo prvo pronaći, sebe ili njih, kao i mjesto gdje ćemo tražiti, u unutarnjem ili vanjskom svemiru…
Piše: UDO
(Unindentified Drinking Object)
O autoru:
-U svojim dvadesetim pijan lutao po partyjima i svoje osjećaje zapisivao u magazin Urban Bug.
-U svojim tridesetim trijezan proputovao pola svijeta. Nigdje nije nista zapisivao.
-U svojim četrdeserim luta sopstvenim unutarnjim svemirom. Ove kolumne su njegova pisma iz sopstvenih dubina. Možda je ovo njegova posljednja kolumna, jer nikada ne znamo kada može pasti komunikacijski signal, ako on preduboku uroni u sebe u svoj mikro-svemir…
-Svaki komentar ili poruku možete slati preko zvaničnog Life.ba Facebook Pagea, a Zuckerberg će, sigurni smo, naći način da mu dostavi poruku, ma koliko UDO duboko zaronio u mikro-svemir.
