(Priče u najboljem slučaju I Prvo skoči pa reci Hip-Hop)
On je najveća hip hop zvijezda a ujedno i najveća rokenrol zvijezda na Balkanu svih vremena.
On je najveća legenda grada Sarajeva, filozof, pjesnik…
I samo neobrazovana budala ili neko ko se kao niotkud stvorio u ovom govornom području i jeziku, ne zna ko je MC Sare.
A evo ga tu je. Stoji u holu Doma mladih u Sarajevu, naslonjen na zid leđima i džonom od lijeve tene. Motanje cigare mu ometa pokoji prolaznik koji želi da se slika s njim.
A on, ozaren nekom umiljatom svjetlošću, uzdanica, samo Bosna takve rađa, ponosna li je majka što ga rodi, skromno stoji i čeka… Iako već sada na dobrom putu, ni ne sluti da će jednoga dana postati to što će postati. Najbolji.
Mada to on već i jeste, samo ne znamo. Ne zna ni on, a ne znamo ni mi. I dok čeka dugo najavljivanu konferenciju o Hip-Hopu na kojoj se pojavio samo zato što je pravo dobar Dadin jaran organizuje, u glavi premotava riječi i molbe od prije neki dan:
-Šta ću vam ja tu? Mene ne interesuje klasificiranje muzike na taj način. Ja podjednako slušam rokenrol, narodnjake, rege, peto deseto. Repam jer ne znam ni pjevat’ ni svirat. Kontaš?-
-Pa to i reci… Vrh!-uporan je bio Dadin jaran, ne znajući da je svojim pravdanjem Sare već premuntan, iako je Dadin najjači argument bio:
–Joj, vazda ti nešto moraš pametovat.-
I dođe. A sudbina je takva, igra se sa ljudima eto tako; neočekivano a opet itekako uobičajeno. Debata kasni, pa ima i previše vremena za razmišljanje. Bek in d dejz…
Dok je bio samo mali Sarajko Krilić. Sjeća se one devedeset osme godine, kad su i mladi i stari skupljali sličice „France 98“, kad su i mladi i stari iznajmljivali prve Plej stejšne u Sarajevu, i kad se muzika slušala sa kaseta a video spotovi mogli vidjeti samo na top listama Hajata (ili MTV-a ako si imao satelitsku antenu).
Upravo u noćima dok je s dajdžom i starijim rođakom Štrausom igrao „Plejke“, tačnije „Sokera“, tačnije „Master lige“.
Sjeća se da su dovodili Babangidu među one debilčine od zadanih igrača, te mu halalili svaki dinar koji su dali za njega, a slušala se samo dajdžina muzika iz tinejdžerskih (prijeratnih) dana i studentskih (tadašnjih – poslijeratnih) dana.
Kleš, Zabranjeno pušenje, Elvis J. Kurtović, Major, Protest itd… Posebno je volio album Zabranjenog pušenja „Das ist Walter“ i monolog prije pjesme Zenica bluz.
Baš je nekada u tom periodu izveo svoj prvi javni nastup, u OŠ „Musa Ćazim Ćatić“.
–Pamtim to kao da je bilo danas
kad je babo Atif otiš’o od nas;
U ruci mu piva, za reverom značka FK Saraj’vo…–
A najviše je volio album Protesta i pjesmu „Boško Buha“;
„Sine Boško, tebi je majka lepo govorila da ne ideš u Partizane,
jer tamo ne vole narkomane…“
S druge strane, amidža mu je bio šaner, šaber, pravi Sarajlijica i sluš’o Željka Joksimovića, Petra Grašu, Cecu…
Sjeća se; dok su igrali lopte u avliji na Panjinoj kuli, on bi odvrn’o zvučnike, pa bi Sare slušao to. Nije mu bilo mrsko. Znao je svaku pjesmu napamet…
Ali nidže hip hopa.
Prisjećanja iz djetinjstva mu prekide Dada, koji se nervozno provrti par puta pored njega, a kada vidje da ga ovaj ne benda ni pet posto zakašlja se i odvažno progovori:
–Joj jesu neozbiljni. Ne mogu da vjerujem. Kasni već 40 minuta.-
-Izdrži brate.- odgovori Sare, vidno nezadovoljan što je izgubio ono djetinjstvo u glavi, panično pokušava da se prisjeti gdje je ono stao, ali ne ide. Do tad je Dada već otišao da vidi šta se dešava i hoće li konačno početi.
–Ma šta ću ja ovdje svakako.-pomislio je u sebi i šmugnuo dok niko ne vidi.
Ali na putu kući, misli opet naviru, prisjećanja dolaze niotkud. A takav je naš pjesnik Sare, naša legenda i uzdanica. On upravo o tome piše. Kroz njega ovaj grad progovara…
A sjećanja se vraćaju po inspiraciju u sada već daleku 2001-u godinu. Bio je četvrti razred, i tog dana je Kera, drug iz klupe, rekao da mu je amidža donio neku pravo ludu kasetu od nekog Ede Maajke.
Otišli su kod njega poslije škole. Pokaza mu Kera omot; neka nana drži bebu, a na pozadini nakav glavonja svira harmoniku. Pusti mu kasetu;
„Repat preferiram
mikrofon čekiram
hitove serviram
rime kad prebiram.
Materešina
Hip-hop starješina
Vel’ka glavešina
Rokam k’o mašina.
Edo Maajka
refren k’o cajka
dala mu svaka
u gaćama štaka.
Edo zine
fejker gine
jake rime kao mine.
Deš i Šat
Kulejd moj brat
Kad trebam bit ja njih ću zvat.
Difens komisija
Moja divizija
Ef em džem emisija!“
I dan danas ih zna napamet iako ih nije čuo godinama. Album su poslušali bez da je iko progovorio. Odmah mu je presnimio kasetu, a Sarajko je odnio kući i slušao neprestano. Skupio pare i na pijaci kupio svoje piratsko izdanje albuma sa omotom. Kad je otišao kod dajdže da igra sokera, sav sretan mu je rekao:
-Eh, dajdža, da ja tebi nešto pustim.- pokazao mu je omot.
-Šta je to?- upita dajdža.
-Edo Maajka.-
Pustio mu je album. Slušali su i igrali sokera. Sare je znao cijeli album napamet pa je neke dijelove repao na glas, a dajdža bi ga opominjao da šuti. Želio je da čuje album kako treba. Shvatio je da je i njega album uzeo na prvu. Nedugo zatim je otišao i kod amidže na Panjinu kulu.
-Adžuka. Da ti pustim album Ede Maajke.-
-Ko je to?- upita amidža.
-Pjevač.-
-Odakle?-
-Iz Brčkog.-
-Bježi ba Sare šta ću slušat papka iz Brčkog.-
-Moraš ovo ćuti, amidža, molim te.
Pustio mu je album. Nakon pjesme „Slušaj mater“ su prekinuli s igranjem lopte i sjeli. Slušali su nepomično. Sare je neke dijelove repao, a amidža ga je kao i dajdža opominjao da šuti.
-De premotaj i pusti još jednom- na kraju reče amidža.
-Amidža, pa šta ćemo slušat’ papka iz Brčkog?- eto takva je bila naša legenda kao mali dječak.
Kliknulo mu je u glavi. Shvatio je da je tačno na pola puta od kuće. Okrenuo se i vratio na konferenciju. Želio je da priča o tome, ali pušalgin. Konferencija je bila otkazana. No, imao je Sare blagi osmijeh na licu, kao da je baš tada po prvi put naslutio kakva će legenda jednoga dana postati.
(TO BE CONTINUED)
Piše: Stihomir Klepić
pjesnik, filozof i velika sarajevska legenda;
(Ovaj tekst je djelo fikcije.
Svaka sličnost sa stvarnim događajima
i likovima je potpuno slučajna.)
Citirani tekstovi pjesama:
Zabranjeno pušenje – „Zenica bluz“
Protest – „Boško Buha“
Edo Maajka – „Intro Slušaj mater“
