Stvaranje trofejne dinastije i gradnja bastiona nepobjedivosti je upravo ono što je napravio Egipat, i Héctor Cúper svjestan je toga, kada je u pitanju ponovno uzdizanje egipatske reprezentacije do prijašnjih razina uspjeha i slave.
Postojali su ipak neki nagovještaji bolje budućnosti. Egipat je očajnički trebao uspjeh i zbog toga mu je i Argentinac bio potreban.
Kada je Cúper okupio svoju ekipu kako bi svlačionicu pretvorio u neprobojni bunker, neki su mu odmah iskazali lojalnost.
Grupa A:
Reprezentacija Rusije: Šansa za izlazak iz sjene [infografika]
Njegov šarm i harizma, kao i odlučnost da ih zaštiti, uvjerili su ih da imaju moćnog saveznika i vođu. Krenuli su i rezultati. Cúperov rukopis jasno se vidio, naročito na Mohamedu Salahu, Ramadanu Sobhiji i Mohamedu El Nenyju – brzina, požrtvovanost, zajedništvo – u napadu su bili munjeviti i ubojiti, a u odbrani čvrsti. Ekipa je pobijeđivala i to je jedino bilo važno. A znanja su svakako imali, a sreća u tom slučaju nije bila ni toliko potrebna. Čudesnom energijom izvlačio je Cúper potonule lađe, vodio ”Faraone” u pobjede.
Cúper je bio tolika moć da je, jednostavno, otvorio knjige trenerskih mudraca. Jer tamo su, vjerovatno, zapisane tajne Egipta. Dva tijela i jedan duh: James McRea i Mahmoud El-Gohary. Snaga koja ih je povezala i veže još i danas je – Mundial. Nije Argentinac htio razbiti maštariju velikog otkrića. Danas Cúperu ne pada na pamet da bilo šta mijenja u igri svoje ekipe, jer je svjestan da ona svakim danom ima fizionomiju sve sličniju njegovim idealima. To je otvorena, kombinatorna, gledljiva i riskantna igra koja rezultira ponekim neočekivanim neuspjehom, ali najčešće donosi niz pogodaka i pobjeda koje je teško prekinuti. A ponekad je dovoljno samo biti Salah i sve ostalo sjeda na svoje mjesto…
Trenutak kada lopta zatrese mrežu i prolomi se onaj – Anfield-roar – suština je Salahove igre. Sekunda u kojoj se sažme sav smisao njegova poteza. Odlučujući golovi koji mijenjaju smjer utakmice, kao i zadovoljstvo koje pruža njihovo postizanje, ipak su privilegija ovog Egipćanina. To je Salah: čarobnjak koji može čitati igru i predvidjeti gdje će se lopta naći u sljedećih nekoliko sekundi, stvoriti se odjednom na tom mjestu i zatresti mrežu protivnika.
Vrhunski napadač koji izluđuje protivničke odbrane. Statistike, ma koliko bile tačne, reći će samo šta je učinio, to jest koliko je golova zabio, ali neće reći kako je to učinio. Kvaliteta, količina, vrijeme zabijanja golova, naročito u završnici utakmice, odlike su koje krase Salaha.
Trenutak kada se treba ubaciti u prostor, gurnuti rame ispred Nicolasa Otamendija, Jana Vertonghena ili Marcosa Alonsa, nijanse su koje odlučuju hoće li linijski sudija označiti offside ili će se zatresti mreža Davida de Gea, Thibauta Courtoisa i Davida Ospine. Primjer vrhunske kontrole lopte, brzina, noćna je mora za protivnika. Pri onoj brzini nijedan odbrambeni igrač ne može se postaviti prema Salahu licem u lice, već je prisiljen trčati usporedo s njime. U takvoj poziciji otvara se prostor za šut ili dodavanje.
Istina, onim najboljima, poput Egipćanina, dovoljno je jednom pobjeći kako bi riješili utakmicu. Salah je napadač čija je važna odlika izuzetna fizička snaga ima i izuzetnu psihičku stabilnost, jer je konstantno izložen udarcima i naguravanjima od odbrambenih igrača. Snažni i atletski građeni Salah izuzetno je izdržljiv i koncentrisan kako bi se korisno usidrio u kaznenom prostoru protivnika, kako bi iskoristio djelić sekunde koji mu se ukaže i postigne gol.
Virtuoz poput Salaha, koji umije vrhunskim njuhom otkriti neočekivane rupe u odbrani protivnika, igrač je koji na prvi pogled ne sudjeluje u igri i ponekad djeluje nezainteresovano za dešavanja na terenu, sve do trenutka kada se u njemu ne probudi energija i, dok se protivnički igrači snalaze, mreža se već trese. Odlično se snalazi na sredini terena, u protivničkom kaznenom prostoru, ali je jednako opasan i u kretanju po bokovima.
Ono što bi prosječan igrač tek pomislio da treba napraviti, Salah bi već učinio. Na svakoj utakmici dokazuje tu tezu. On je naprosto uvijek u mislima ispred odbrambenih igrača, što je ključni razlog zašto ga brži i snažniji protivnici ne mogu stići. Već je pojava Georgea Besta najavila kako će uloga krila u budućnosti biti posve drugačija od trčanja i driblinga. Fenomenalni Salah zajedničko s klasičnim krilima ima samo u početnom kretanju uz rub igrališta. Svaka daljnja sličnost tu prestaje.
Faraoni – ljudi koji će razoružati protivnika
Ponekad sam ne postiže golove, ali ih priprema za svoje saigrače. Veže uz sebe odbrambene igrače protivničke ekipe i time otvara prostor za saigrače iz pozadine koji ulaze u ”rupe”. Silno se fizički troši u toku utakmice u igri s loptom, ali jednako i u igri bez lopte, prouzroči neviđeni darmar u odbrani protivnika, zna preokrenuti utakmicu, zabiti gol koji izaziva uragane oduševljenja na tribinama, kojima oduševljeno plješću i navijači protivničkih klubova.
Njegova zrelost na terenu je zapanjujuća. Posjeduje tu glad u očima kakvu ima svaki mladić, tu očajničku želju da igra svaku utakmicu, ali i izgled nekoga tko, bez obzira na razinu igre u kojoj igra, izgleda kao da je na taj način igrao cijeli život. Odbrambeni ga se igrače boje, zbog njega treneri prije utakmice izjavljuju da će ”utišati Salaha”, a kolege napadači uzmiču iz straha da zbog njega ne izgube svoju poziciju.
Héctor Cúper može biti strpljiv s Salahom. Jürgen Klopp će, s druge strane, sada na mladića gledati kao na važan motor na Liverpoolovom putu za europsku prevlast. Nijemac vidi mladića koji mora biti zamotan u vatu sve dok ne bude spreman na potpuno puštanje s uzice.
Argentinac vidi mladića kojemu zemljaci plješću za vrijeme treninga pred utakmicu s Kongom. Cúper vidi nekoga tko zna igrati fudbala, a uz to vidi da je Salah veza između veznog reda i napada. Jednostavno vidi dio koji je nedostajao u egipatskoj slagalici. Uz to, ovaj mladić može igrati bilo s kim, kao što smo već čuli sa svih strana proteklih mjeseci.
Nikad sretniji nego kada je s loptom, bilo da je to na ulicama Liverpoola ili na dobro održavanim terenima engleskog tima. Na njima su njegovi saigrači postali svjesni prerano probuđenog talenta. A on je samo igrač blagoslovljen talentom Leonarda Da Vincija, možda s malo više dizajnerske odjeće u svojoj garderobi. Sposobnost da ostavi sve iza sebe kada izjuri na teren je ono što ga razlikuje od drugih. Spoznat će još i više dok fenomen bude gazio dalje – ”zauvijek u crvenom dresu” – kako se nadaju na Anfieldu.
Salah je poznat kao mladić s malo riječi. Njegove izjave su rijetke i oprezno izgovorene. Sve je to dio protekcijskog paketa kojeg Liverpool snažno primjenjuje u želji da blokira neželjene puteve prema dolje, kojima su mnogi talenti krenuli. Činjenica da je to i izvor neprekidne frustracije medija nimalo ih ne zabrinjava. Njihov prioritet je zaštiti svoju investiciju. A znači li to ograničiti njegove rečenice na nekoliko pažljivo smišljenih kratkih izjava, onda neka tako i bude.
Već sad su odbrambeni igrači razvili prirodnu tendenciju da u gužvi gravitiraju njemu, čak i kada je samo jedan igrač u blizini odlučit će se za težu opciju i krenuti na Salaha. Neće biti premalo izazova koji će se naći pred Egipćaninom kada postane, kao što mnogi vjeruju da hoće, jedan od najvećih igrača na svijetu. Tada će imati dragocjenost za kojom čezne egipatski fudbal.
Drugi je Mundial već imao sva obilježja pravog spektakla. Benito Mussolini bio je sretan što je njegova Italija izabrana za domaćina prvenstva, pa je njegova Nacionalna fašistička stranka čak garantovala da će pokriti sve eventualne gubitke samo da bi takmičenje bilo što grandioznije. Prijavile su se 32 države pa su bile potrebne i kvalifikacije, u kojima je morala sudjelovati i Italija. Ako se to čini luckastim, šta reći o odluci Urugvaja da izostane s prvenstva, za osvetu Italiji što nije htjela sudjelovati četiri godine ranije.
Takmičenje je održano po čistom kup-sistemu, što je dovelo do toga da je osam od šesnaest učesnika završnice otputovalo kući već nakon jedne utakmice. Da bi stvar bila gora, sve četiri izvaneuropske reprezentacije otpale su odmah: Argentina, Brazil, Sjedinjene Države i Egipat.
Predivna slika s Partenopeo stadiona u Napulju nudila je više od riječi. Nešto manje od deset hiljada gledalaca, užarena atmosfera, slika koja će na nekoliko sekundi zaustaviti dah Jamesu McReu i Abdelrahmanu Fawziju. Slika koja može biti viđena jedino na fudbalskim stadionima, tada i godinama nakon toga. I devedeset minuta umiranja u ljepoti jedanaestorice prvih afričkih učesnika svjetskih prvenstava.
U posebnoj ladici ostat će arhivirani golovi Abdelrahmana Fawzija, koji je skoro sam pokopao fudbalere Mađarske. Igrao je kao navijen, postigao dva pogotka, tek je Géza Toldi trećim pogotkom prebacio lopticu na drugu stranu. Sve ostalo proteklo je u režiji Mađara, njihovoj eleganciji, brzini i lucidnosti kakvu su demontrirali u svakoj situaciji na terenu godinama kasnije.
Mađari su odigrali briljantnih prvih tridesetak minuta, naime, već tada su imali ogromnu prednost golovima Pála Telekija i Toldija. Kao brzi vozovi jurili su terenom pred začuđenim Egipćanima. I dok se ovi nisu niti stišali kazna je došla u obliku Fawzija. Uzvratio je na isti način, s dvije sjajne solo-izvedbe, okrenuo je sliku na terenu. Postigao je oba pogotka za izjednačenje svoje reprezentacije, a drugi gol bio je takav užitak za oči da su čak i mađarski fudbaleri spontano stali i zapljeskali.
Ali, te dvije kapitulacije nisu Mađare bacile na koljena. Predvođeni sjajnim Toldijem jurišali su prema Kamelu Mosaoudu, egipatskom golmanu, i incijativa im se isplatila fantastičnim pogotkom Jenő Vinczea, a završnu ekzekuciju prepustio je Toldiju koji je postavio konačnih 4:2. Suze radosnice na kraju su puštali Mađari, a one druge, gorče, u očima su imali Egipćani.
To je bila ta egipatska glad za loptom. I kad su sve partije odigrane – onda pod uličnu svjetiljku koja je na visokom crveno obojenom stupu i ono – Egipat će ostati na pergamentu velikih afričkih ekipa. Iako se, istina, na spomen ”Faraona” neće odmah probuditi strast niti neka pretjerana dramatika, pa ni strahopoštovanje, treba znati da Egipat u istoriji afričkog fudbala ima vrlo značajno mjesto.
Ako ima pravde, ona će Faraone nagraditi
A, onda, Coppa del Mondo ’90. Velika završnica. Ovo je jedini Mundial Hossama Hassana. Hassan je bio kralj. Do početka devedesetih Hassan je igrao za Al Ahly, vjerojatno jedan od najbogatijih afričkih klubova, čije su igrače zbog žarko crvenih dresova prozvali Crvenim đavolima, a onda je odlučio okušati se u europskoj konkurenciji. Prvu je sezonu branio boje grčkog PAOK-a, a potom ’92. prelazi u švicarski Xamax. Postigavši četiri pogotka na utakmici protiv Rangersa u Kupu šampiona, Hossam Hassan osvanuo je i na europskim naslovnicama… Ali, ubrzo se vratio u Al Ahly.
Jedna velika karijera, velika u svjetskim razmjerima, započela je u predgrađu Kaira početkom osamdesetih, kada su se braća blizanci Hossam i Ibrahim Hassan, odlučili da će za život zarađivati igrajući fudbal. Iako je Hossam pobrao najveći dio slave, Ibrahim je velikim dijelom sudjelovao u svim važnijim reprezentativnim akcijama.
Nakon dvije sezone u Al Ainu iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, braća Hassan učinili su isto ono što je u europskim razmjerima učinio Luís Figo. Braća Hassan prešli su u redove gradskih protivnika za nevjerojatan novac, barem za prilike u egipatskom fudbalu: cijeli transfer iznosio je tačno milion egipatskih funti ili oko 270 hiljada dolara.
Hossama je izdvajalo njegovo uljudno ponašanje džentlmena. Bio je staromodni sportski junak, koji se nikada nije približio skandalu. Utjelovljavao je poštenu igru, nije raspravljao sa sudijama, a prema protivnicima je iskazivao poštovanje. Dobre partije u dresu nacionalne selekcije još su više naglasile njegovu klasu. 169 reprezentativnih kapa, 69 golova. 531 liga-utakmica, 234 pogotka.
Utakmica s Holandijom bila je teška. Egipat je napravio u njoj što je morao, što je sugerisao startni dvoboj, ali i ukupni dojam ove ekipe. Stigli su Egipćani tamo gdje su kanili kad je sve počinjalo u Kairu, kada su se radile skice prvenstva. Tada niko nije računao da će nacionalni tim imati sjajni, prvi ozbiljni, mundo-nastup.
Ima nešto i u protivniku što je selektor Mahmoud El-Gohary odmah priznao. Holanđani su poveli golom Wima Kiefta, imali su, recimo to tako, i povoljnije suđenje, međutim to nije bilo presudno. Presudno je bilo nešto drugo. Egipat nije imao tako veliki broj igrača koji mogu igrati na tako visokoj razini, a u cijeloj toj priči bilo je tu još razlika. Počevši od snage, budući da su Oranje bili fizički puno jači od Egipćana, te itekako bitnog iskustva, odnosno neiskustva. El-Gohary je znao formulu kako, unatoč svim tim nedostacima, može parirati Holandiji. Bila je to formula koja je ”Faraone” dovela do remija…
Ekipa koja se suprostavila Ircima u drugom kolu doimala se na prvi pogled ‘šarenom’, ali zapravo je to bio najbolji izbor koji je El-Gohary u tom trenutku mogao osmisliti. Fudbal je sport u kome, osim fudbalske vještine odlučuje i trenutna inspiracija, pomalo i sreća. Egipat je odigrao znatno bolje s Irskom, uspjeli su dobrim dijelom ‘primiriti’ Johna Aldridgea i Tony Cascarina, stvoriti preko Hossama Hassana i Magdija Abdelghanija i nekoliko lijepih prilika, da bi u sudijskoj nadoknadi vremena spašavali, možda i nezasluženi, bod.
Najbolaj predstava Egipćana svakako je bila utakmica protiv Engleske koju su na kraju nespretno izgubili, a u kojoj se i opet nisu mogli pohvaliti da ih je sportska sreća, ovaj put u obliku sudije Kurta Röthlisbergera, previše mazila. Englezi su bili izvrsni, oko toga nema nikakvih dvojbi, ali olako suđeni prekršaji na Englezima…
Teško se bilo ”Faraonima”, naravno, za niz prethodnih neuspjeha vaditi na Gordom Albionu, ali i viđena inferiornost nije bila lijepa za vidjeti. Najjači engleski adut bio je sasvim probuđeni Paul Gascoigne, čovjek za koga u tom trenutku nije postojala fudbalska tajna. U Cagliariju je bio u punoj formi, Egipćani su pored njega ponekad izgledali smiješni. Englezi su pobijedili u svom stilu – nakon svijeće u šesnaesterac – Mark Wright je nadskočio Heshama Yakana i sa desetak metara poslao loptu u praznu mrežu.
Egipat je igrao čvrsto, stvorio i nekoliko lijepih prilika, ali ovoga puta Hossam Hassan i društvo nisu mogli pronaći put do Shiltonove mreže…
Tako je bilo prije 28 godina. Danas egipatski fudbal slavi svoju zlatnu epohu. Fantastični rezultati u kvalifikacijskom ciklusu za World Cup podigli su egipatsku reprezentaciju u neslućene fudbalske visine. Oni su vjerovali da mogu, ili ispravnije rečeno, oni su znali da mogu. ”Faraoni” i njihov selektor. Héctor Cúper.
Posljednja utakmica s Ganom bila je demonstracija egipatske igre. Demonstracija onoga šta mogu njihovi fudbaleri, ne samo Mohamed Salah, već svi, Ramadan Sobhi, Mohamed El Neny, Abdallah Said, Trézéguet… A ta organizacija, uz fluid koji je nastao među igračima, dovela ih je do Sverdlovske oblasti. Sve je vrlo jednostavno, treba raditi i ulagati, sve se uvijek vrati. Imaju iskustvo Héctora Cúpera, rutinu velikih utakmica Mohameda Salaha, zato su danas tu gdje jesu…
Shvatili su Egipćani da se visoka razina kvalitete ne može zadržati po inerciji, podloga te priče mora biti kontinuiran rad, dokazivanje i ulaganje u sebe. Mladi su pokazali da su za vratom starijima, a stariji su pokazali da su spremni na žrtvu, jer samo tako ”Faraoni” mogu ostati na vrhu na kojem su danas.
Mundial se igra u Rusiji, Urugvajci su strastveni loptači i njihovi prvi protivnici, a Salah rođen da bi bio pobjednik. Kako danas igra…
Mohamed Salah
Posljednjih godina Jürgen Klopp svako malo proizvede superzvijezdu, kao što su Mario Götze, Marco Reus i Christian Pulisic. Nova se zove Mohamed Salah. Ovaj kao vjetar brzi i neuhvatljivi dribler s desnog krila već je sada četvrti na reprezentativnoj vječnoj listi strijelaca. A strahovita brzina i prodornost glavni su aduti Messija sjeverne Afrike. Osim što je izvrsna meta za nabacivanja, sposoban je zadržati loptu i distribuisati je saigračima koji se iz drugog plana priključuju napadu. Koliko dobru kordinaciju pokreta Salah je pokazao u susretu s Romom protiv koje je virtuozno vodio loptu, a driblinzima ismijavao italijansku odbranu. Sposoban je munjevitim driblingom stvoriti višak igrača u napadu i potpuno poremetiti odbrambenu koncepciju protivnika. Na centru igrališta u stanju je dugo vrtjeti loptu oko protivničke zone odbrane, tražeći prolaz kroz koji će provući loptu, napraviti solo prodor. I to je, nesumnjivo, jedna od čari kojom osvaja Anfield. Dok su Roberto Firmino i Sadio Mané klasični realizatori, Salah je razigravač veličanstvene tehnike, koju uspoređuju s Robbenovom. Od njega Egipćani mnogo očekuju, po svim je uvjerenjima najvrijedniji eksponat Cúperove kolekcije.
Héctor Cúper
Tip trenera koji ne obećava previše, nije atraktivan za medije – iako je u red doveo, kao trener Valencije, Kilyja Gonzáleza i Gaizka Mendietu – ali zna posao. Jedini je problem istrpjeti Cúperovu narav… Bez obzira na sve Argentinac je visoko cijenjeni trener bez ozbiljne opozicije. Osigurao je kontinuitet današnjeg duha i kulta reprezentacije, te ponudio izvjesnu garanciju da će odlični nastupi ubuduće biti stvar navike. Igrači, koji su kao dječaci pratili njegovu karijeru na Son Moixu, Mestalli i San Siru, brzo su prihvatili njegovo kulturno ponašanje i nenametljive metode rada. Stvari su u kvalifikacijskom ciklusu poprimile nevjerovatan tok, ne samo zato što je Cúper poveo ”Faraone” do niza pobjeda, nego je postao treći selektor koji je Egipćane doveo do Mundiala. Povratak na veliku scenu djeluje kao eliksir života fudbalskom pokretu i reprogramirao je Cúperov kredit na duži period. Na duge staze, sistemski rad i temeljitost ovog dokazanog stručnjaka, mogao bi definitivno regenerisati egipatski fudbal. Cúperova sudbina je da eventualnim neuspjeh u Rusiji ne može zasjeniti prethodne rezultate, ali što je važno za egipatski fudbal, može afirmisati stručan rad i vratiti dignitet ”Faraonima”, što bi bila najveća pobjeda.
Plus
Egipat je ekipa koja svoje uspjehe temelji na inspiraciji i vicu svojih klasnih vedeta, iznimno jakih ličnosti koje besprijekorno funkcionišu samo nakon međusobne selekcije i uspostave hijerarhije. Argentinac je sve to lucidno iskoristio, puštajući igrače da žive, znajući da će se sami postrojiti kada bude najpotrebnije. Cúperov sistem je jasan, ali ne automatizovan. Nema stalno jednog te istog ponavljanja. U njegovom idealnom fudbalu svaki je igrač univerzalan, pametan i dovoljno talentovan da zna kada se treba braniti, a kada napadati. Uostalom, Cúperov cilj i nije očarati fudbalske sladokusce, već upravo preživjeti na prvenstvu favorita. Da se pročitati kako stremi bržoj igri, radnoj i disciplinovanoj ekipi, u kojoj će se znati tačno šta je kome raditi i gdje se potrebna doza ‘ludila’ očekuje od sazrelog Salaha. Jasno, i različita pripremljenost pojedinih egipatskih igrača u trenutku odigravanja utakmice može dati iskrivljenu sliku o njihovim mogućnostima. Najvažnije je kakvu je sliku o tome dobio Cúper, jer on je taj koji ima najmanje vremena za zaključke. Vremena nema previše, a neke će hitne, a ujedno i posljednje odgovore dati Kuvajt, Kolumbija i Belgija. Nakon pripremnih utakmica zaista će vrijediti samo pobjede…
Minus
Egipćani su, zbog svojih fizičkih karakteristika, u kvalifikacijama igrali sporijim ritmom, u zgusnutoj formaciji, sa što dužim posjedom lopte, temeljeći svoju snagu na nesvakidašnjem talentu Mohameda Salaha. Time se maskirala manjkavost hitrine, nužnog preuvjeta za modernije sisteme igre. Naravno, Cúperov sistem igre traži visoku koncentraciju, harmonična kretanja između tri linije, plitku formaciju i hitrinu. U čemu je onda problem? Uži odbrambeni trokut djeluje kao centrifugalna sila, privlači bočne igrače i dio veznih i onda se svi stisnu na nevelikom prostoru, što protivniku omogućuje veliku prazninu. Naravno da je u takvim situacijama vezni red neefikasan, s nizom pogrešnih dodavanja ili neuspjele kreacije. Oni koji u srednjem redu ostanu, prisiljeni su na dugačke linije kretanja, čime se gubi i energija, pa uz još neke pojave sve to dovodi do ”igre-bez-igre”. Manjak iskustva i široke klupe mogao bi ostaviti trag na egipatsku ekipu koja ima visoka očekivanja, no pitanje je u kolikoj ih je mjeri spremna ispuniti. Iako ne impresioniraju igrom, očekuje se barem prolazak grupe, a potom se uzdaju u frazu da je ”u jednoj utakmici sve moguće”.
