Nenad Kovačević, poznatiji kao Audio InFunktion je muzički producent i DJ iz Sarajeva koji je u svojoj dugoj i bogatog karijeri imao priliku da radi sa nekim od najtraženijih ljudi sa svjetske muzičke scene.
Predanim radom, stalnim učenjem i trudom, Nenad se danas može pohvaliti live nastupima po Europi, Australiji i kompletnoj regiji, kao i produkcijom i remiksima traka i albuma u svom studiju za imena poput – Gang of Four (Velika Britanija), K+Lab (Novi Zeland), Quincy Jointz (Njemačka), Buck Rodgers (Australia), Dubioza Kolektiv (BiH), Frenkie FMJam (BiH) i mnoge druge.
Na nedavno održanom Sarajevo Film Festivalu, Nenad je imao priliku da radi sound design, muziku i mix za čak četri filma koja su doživjela svoju premijeru. Ipak, rad na filmu nije novina za njega.
Iza sebe ima pozamašan broj kratkih igranih filmova, dokumentarnih filmova, animiranih filmova, pozorišnih predstava, kao i film sa Bruceom Dickinsonom – Scream for me Sarajevo.
- Baviš se DJ-ingom, produkcijom, sound dizajnom…Kako bi tačno nazvao svoje zanimanje?
Teško je jednom riječju to opisati s obzirom na to da sve što ste nabrojali su zanimanja sama za sebe. Najviše volim reći da se bavim muzikom i zvukom u svim njihovim formama, odgovara Kovačević u intervjuu za redbull.ba
- Kako si se počeo baviti muzikom i koliko dugo si već u ovom poslu?
Muzikom sam se počeo baviti u ratu, kao bijeg od surove realnosti koja se dešavala oko nas. Počeo sam sa prijateljima svirati u garaži, napravili smo prvi bend, svirali prve koncerte i maštali kako ćemo nekad snimati albume i živjeti od toga. Ja sam imao sreće da sve o čemu sam maštao pretvorim u stvarnost i da mi muzika postane profesija. Nakon sviranja u nekih 20-ak bendova, počeo sam se interesovati za studio, audio produkciju, školovati se u tom polju, počeo graditi studio i praviti svoju solo karijeru.
- Na ovogodišnjem SFF radio si čak četiri filma. Kakvo je iskustvo bilo raditi na njima i kakve su reakcije publike?
Svaki film je zadovoljstvo raditi, jer je svaki različit na svoj način – tematikom, idejom, porukom, ambijentom i vremenom u kojem se dešava. Tako je bilo i u slučaju četiri filma koja sam radio, a koja su doživjela svjetsku premijeru na posljednjem SFF-u. Reakcije publike se bile zaista sjajne, pogotovo za film “Jama” u režiji Albana Ukaja koji je bio i u takmičarskom programu za kratki film na SFF-u.
- Šta je najteži dio ovog posla, a šta je ono što te najviše ispunjava?
Iako zvuči kao kliše, zaista radim ono što volim tako da mi ništa nije teško, niti bih mogao izdvojiti najtežio dio. Bude tu neprospavanih noći, radim bukvalno svaki vikend, znao sam raditi po 50 dana bez ijednog dana odmora, ali kad na kraju vidiš rezultate, reakciju publike i struke, nagrade koje dobiješ, onda sve loše stvari padnu u zaborav i osjećaš se zaista ispunjeno. Najviše me ispunjava to da znam da je moj rad slušan i gledan u skoro 90 zemalja svijeta, što mi je oduvijek bio najveći san – da radim stvari za svjetsko tržište.
- Postoje li umjetnici od kojih crpiš inspiraciju i ko su oni?
Naravno. Kako sam dugo godina DJ i radijski urednik, tako je dio mog posla neprestano traganje i kopanje za muzikom, svih muzičkih pravaca i muzičkih formi. Ne bih mogao nekog posebno izdvojiti, ogroman je broj onih koje volim, poštujem i koji me inspirišu, ali recimo ono što sam najviše slušao u posljednje vrijeme su albumi David Axelrod-a, Philip Glass-a i Flying Lotus-a.
- Koje su neke ključne lekcije koje si ti naučio od drugih kolega?
Najvrijednije lekcije su one iz studija, pri snimanju nekih materijala. Teorija je super i treba je poznavati, ali prave lekcije su one u praksi, kad sa drugim umjetnikom dijeliš energiju i iskustvo u studiju. Primjera radi, na projektu na kojem trenutno radim imao sam oko 25 različitih muzičara u studiju. Sa svakim od njih podijeliš iskustvo, znanje, ideje i u tom procesu zaista puno naučiš. Ključna lekcija koju sam naučio u svojoj karijeri je da vjeruješ u sebe i u to što radiš. Nekad neko neće kupiti vaše djelo, nekad se nekom neće svidjeti, nekad nećete dobiti sjajne kritike, ali i dalje moraš vjerovati u sebe, u to što radiš i nikad ne smiješ stati i predati se.
- Sa kojim si umjetnicima imao prilike raditi do sada, inostranim i domaćim?
Ima sam sreću raditi i svirati u studiju sa nekim zaista velikim imenima. Neka od njih su Arthur Verocai – brazilska gitarska legenda, Wally Badarou – genijalni klavijaturista koji je radio sa Grace Jones, Talking Heads, Fela Kuti, Mick Jaggerom, Sly&Robbie i mnogim drugima, zatim Just Blaze – producent od Jay Z-a i Beyonce, zatim sa Mizell Brothers koji su radili albume za Donald Byrda, Michael Jacksona, Edwin Starr i mnoge druge. Svirajući i radeći s njima u studiju stekao sam zaista ogromno iskustvo i znanje. Od domaćih umjetnika sa kojima sam radio u studiju izdvojio bih Dubioza Kolektiv, Billaina, Frenkiea i Kontru, Vokalni Ansambl Corone, Dinu Mustafića itd.
- Na koji način puniš baterije? Da li se dešava da nekad jednostavno nemaš inspiracije, s obzirom da je u pitanju kreativni posao i kako se boriš sa tim?
Mislim da apsolutno svaki umjetnik prolazi kroz faze kad nema inspiracije i kad se baterije malo isprazne. U tom slučaju ja primjenjujem princip legendarnog košarkaša Michael Jordana. Naime, kad su pitali Jordana kako se nosi sa lošim danima, kad ga ne ide lopta i šut, on je odgovorio kratko – šutam dok me ne krene. Tako i ja u svom poslu. Kad nemam inspiracije, opet sviram i radim. Možda to neće biti nešto posebno kreativno u tom trenutku, ali je bitno da stalno radiš i održavaš kondiciju i motivaciju. Čak i ako ne dobiješ neki kreativan rezultat, opet nije uzalud, jer poboljsavaš vještinu sviranja, vježbaš uši, probavaš neke nove varijante i tehnike itd.
- Na koje projekte si posebno ponosan?
Sad zaista ima pozamašan broj projekata na kojima sam radio, al mogu izdvojiti neke koji su bili veoma zanimljivi i isto tako uspješni. Prije svega tu je dokumentarni film “Scream for me Sarajevo” u režiji Tarika Hodžića, sa Bruce Dickinsonom iz Iron Maidena u glavnoj ulozi. S tim filmom smo pobrali sjajne nagrade po planeti, uključujući i Srce Sarajeva na SFF-u. Zatim predstava Dine Mustafića “Vrli novi svijet”, predstava “Dug” u režiji Miloša Lazina, dokumentarni film “Mali Princ” u režiji Murisa Beglerovića. Od produkcije za druge umjetnike izdvojio bih Dubiozu Kolektiv, Kontru, Božu Vreću, Billaina, The Loudest Silence, Snake Eater, Dr Zo itd.
- Koji su ti planovi u budućnosti?
Trenutno sam angažovan na soundtracku za internacionalnu video igricu – ogroman projekat, dvogodišnji, o kojem ugovorom još uvijek ne smijem iznositi detalje (a jedva čekam), zatim na novoj sezoni TV emisije Amre Džeko pod imenom “Ženske priče”, dva nova dokumentarna filma koja su u produkciji, jedan sportski, a drugi o srednjovjekovnoj BiH, produkcija za par domaćih bandova i repera. Paralelno spremam i svoju solističku ploču koja bi trebala uskoro ugledati svjetlo dana, popraćena promotivnom turnejom.
